Ugled koji je Bošković uživao u tadašnjoj Europi i kao znanstvenik i kao književnik otvorio mu je širom vrata da uđe u društvo svjetovnih i crkvenih dostojanstvenika te da s njima stekne poznanstva, ali i prijateljstva. Sve to omogućilo mu je da može tražiti pomoć u diplomatskim poslovima za rodni Dubrovnik. Kad je god zatrebalo posredovati u diplomatskim poslovima za Dubrovnik, Senat je molio Boškovića za pomoć. A bio je uključen i u druge diplomatske poslove i sporove te u rješavanje tehničkih problema. Puno je takvih poslova Bošković obavio. Spomenimo samo neke najvažnije diplomatske uspjehe Dubrovačke Republike u kojima je Bošković pomogao.
Bio i papinski diplomat
Za vrijeme Sedmogodišnjeg rata (1756.–1763.) Bošković je, na zamolbu dubrovačkog Senata, posredovao kod francuskog veleposlanika, ali i kod papinskog nuncija u Parizu, u sporu oko gradnje francuskog broda u dubrovačkoj luci Gružu, što je izazvalo proteste i prijetnje Engleza. Spor je riješen odlukom da se zaustavi gradnja broda i da se za vrijeme rata u Dubrovniku ne mogu graditi brodovi osim za samu Republiku.
U doba tog rata izbio je između Francuske i Dubrovačke Republike još jedan spor, oko francuskog konzula u Dubrovniku. Bošković je tada bio u Parizu i posredovao je tako da je taj slučaj riješen povoljno za Dubrovnik jer je 1764. na mjesto nepoželjnog francuskog konzula došao drugi konzul.
Također, zahvaljujući Boškovićevu prijateljstvu s francuskim ministrom vanjskih poslova sklopljen je za Dubrovnik povoljan trgovački ugovor s Francuzima (1776.) prema kojemu Francuzi dubrovačku luku više neće smatrati lukom Levanta, nego lukom zapadnog Mediterana, što je u političkom smislu značilo ravnopravnost sa zapadnjačkim lukama i prihvaćanje pripadnosti Dubrovnika zapadnoeuropskom civilizacijskom krugu. O povjerenju Dubrovnika u Boškovića svjedoči činjenica da je, kada je u Marseilleu smijenjen dubrovački konzul, Senat ovlastio Boškovića da, protivno dubrovačkoj konzularnoj praksi, sam izabere novog konzula.
Za vrijeme Rusko-turskog rata (1768.–1774.) ruska ratna flota zaprijetila je opsadom i bombardiranjem Dubrovnika. Dubrovački Senat odmah je poslao u Petrograd svog pregovarača, ali je pritom trebala pomoć Boškovića da uspostavi vezu s ruskom diplomacijom. Bošković se nije mogao obratiti izravno na ruski dvor, ali se obratio poljskom kralju Stanislavu Poniatowskom s kojim se upoznao za vrijeme svog boravka u Varšavi (1762.). Poljski kralj bio je štićenik ruske carice Katarine II. Velike. Bošković piše pismo Poniatowskom (12. listopada 1771.) u kojemu moli da on posreduje: “…kod uzvišene vladarice Rusije u korist moje jadne domovine Dubrovnika… Koji bi predmet mogao više biti na srcu od ovoga u kome se radi da se očuva od propasti sama moja domovina?... Ondje su i moji, a među njima majka još živa i svježa u dobi od 98 godina … A kakvi li osjećaji obuzimaju moju dušu radi same plovidbe koja je zastala i oduzela glavni izvor opstanka tolikih mojih rođaka i prijatelja?“ Grad je sačuvan od napada.
Bošković je za dubrovački Senat odigrao ulogu neke vrste izvjestitelja. Dubrovniku su bile vrlo važne pouzdane informacije o političkim zbivanjima u svijetu kao i njegovi savjeti o raznim pitanjima. Za svu diplomatsku pomoć Senat je zahvalio “ovom za Republiku veoma zaslužnom građaninu koji je slavom svoga imena pridonio novoj dici Domovine” tako da mu je u dubrovačkoj katedrali postavio spomen-ploču. Prvotni prijedlog da mu se u Kneževu dvoru postavi spomenik nije usvojen na glasovanju u Senatu.
Kao tridesetogodišnjak Bošković je već toliko bio poznat u Rimu da ga je papa Benedikt XIV., koji ga je osobito cijenio, godine 1742. pozvao i povjerio mu jedan iznimno važan i odgovoran zadatak, a to je da ispita i riješi problem pukotina koje su se pojavile na kupoli bazilike sv. Petra u Vatikanu. Pritom je papa postupio neuobičajeno za tadašnje doba. Naime, za sanaciju tog najznamenitijeg arhitektonskog zdanja čitavog katoličkog, ali i kršćanskog svijeta, pozvao je matematičare, tj. trojicu u to doba najboljih i najcjenjenijih matematičara u Rimu, isusovca Hrvata Ruđera Boškovića te franjevce i francuske matematičare i fizičare Françoisa Jacquiera i Thomasa Le Seura, profesora na rimskom sveučilištu La Sapienza. Što je to neobično u pozivu upućenom matematičarima? Dotad uvriježena praksa bila je da se građevinskim poslovima bave praktičari građevinari i arhitekti, a ne teoretičari matematičari. Ozbiljnost problema s pukotinama na kupoli papi je sugeriralo da se rješenje treba tražiti prije i više u teorijskom znanju matematičara negoli u znanju praktičara.
Nakon što su slavni matematičari dali pisano izvješće i objavili ga 1743. godine (izvješće je zapravo napisao sam Bošković), došlo je do burnih reakcija i protesta. Glavni prigovori bili su da ako se bazilika i njezina kupola gradila bez matematičara, i sanacija pukotina može se izvesti bez matematičara. Napadnuti matematičari odgovorili su drugim spisom u kojemu opovrgavaju prigovore protivnika. Pri tome su izvjestitelji napravili matematički proračun i upotrijebili načelo virtualnih pomaka, metodu otprije poznatu u matematici, ali koja nikada prije toga nije bilo primijenjena u praksi. Nakon toga se u rješavanju građevinskih problema koristi matematika čime je započelo novo doba u građevinskoj statici. Bošković je postao poznat i po drugim statičkim proračunima i rješenjima kao što su ispitivanje stabilnosti carske knjižnice i njezine kupole u Beču (1763.), zatim po prosudbi stabilnosti piramidalnog šiljka na kupoli milanske katedrale (1765.), ispitivao je i nosivost stupova u crkvi sv. Géneviève u Parizu i dr. Zbog toga se Boškovića može smatrati “pionirom statike u graditeljstvu”. On se i na druge načine istaknuo kao stručnjak u rješavanju građevinskih i drugih tehničkih i hidrotehničkih problema u raznim mjestima Italije (ispitivanje štete nastale od rijeke Tibera u Rimu, isušivanje Pontinskih močvara (1764.), sanacije luka u Riminiju (1764.), Savoni (1771.), Anconi (1774.), rješavanje nekih tehničkih poslova za gradove Genovu, Piacenzu, Perugiu.).
Bošković nije vodio diplomatske poslove samo za Dubrovnik, nego je bio i papinski diplomat. Tako je npr. najpoznatiji njegov tehničko-diplomatski posao bio posredovanje između talijanskih državica Republike Lucca i Vojvodine Toscana oko poplavljenih graničnih područja. Kako se spor rješavao pred bečkim dvorom, jer su te državice bile pod austrijskom upravom, Bošković je imao priliku da samom caru Josipu I., nadvojvodi i budućem caru Josipu II. te carici Mariji Tereziji ponudi svoje viđenje rješenja spora. Car je bio uvjeren u Boškovićevu stručnost, dobronamjernost i objektivnost, što je Boškoviću jako puno značilo. U jesen 1757. spor je okončan na zadovoljstvo Lucce za što je Bošković, uz financijsku nagradu, dobio i plemstvo grada-države Lucca.
Ipak ga je taj diplomatski posao iscrpljivao pa je bratu Boži pisao da je to “ciganski” život, ali kad ga već mora obavljati, dodaje: “Tko je na plesu, mora da pleše”. Iako ih je trebao, političare nije previše cijenio pa piše bratu “koliko je ludijeh čeljadi, među onijem istijem, koji se cijenu prvi politici”. Za sebe kaže da nije zgodan za dvorove “jer ne znam laskati, ne tražim ništa, ne nadam se ničemu i govorim što osjećam”.
Bavio se i arheologijom
Bošković se bavio i arheologijom. U 18. stoljeću, tj. u Boškovićevo doba, arheologija nije postojala kao posebna znanost u današnjem smislu riječi nego su se tada arheološkim nalazima ljudi bavili amaterski te su sve sustavnijim prikupljanjem građe postavili temelje za arheologiju kao znanost, koja će se uspostaviti u 19. stoljeću. Bošković se arheologijom nije bavio sustavno, nego samo kada se za to ukazala prigoda.
Najznamenitiji, ali ne i jedini Boškovićev arheološki rezultat jest u tome što je doprinio točnoj lokaciji drevne Troje. Bez posebne namjere da istražuje taj arheološki problem, Bošković je pukim slučajem došao u priliku da o tome nešto kaže. Naime, kada je 1761. putovao u Carigrad po astronomskom zadatku (promatranje prolaska Venere ispred Sunca), koji je dobio od Britanske akademije, tj. Kraljevskog društva zbog nevremena se morao zaustaviti na svom putovanju i u svega nekoliko dana (dva-tri dana) ispitivao je ostatke ruševina za koje se vjerovalo da su ruševine Troje i ustanovio da se njezine ruševine ne nalaze na tome mjestu, nego da je stara Troja u unutrašnjosti, gdje u to doba nije bilo nikakvih pronađenih ostataka. Nakon više od sto godina tu je Boškovićevu pretpostavku dokazao njemački zaljubljenik u starine Heinrich Schliemann (1874.) koji je utrošio mnogo vremena i novca u svoje poznato arheološko otkriće. Ali on Boškovića ne spominje u tom kontekstu.
U idućem broju:
Prijateljstva i sporovi sa znanstvenicima – Privatni život, karakter i korespondencija
VIDEO Zagreb: U institutu Ruđer Bošković pušten u pogon ionski izvor za He snopove