Bošković je poznat kao znanstvenik i filozof, a puno manje kao književnik. Među znanstvenicima književnici su rijetki, ali i među književnicima znanstvenici su možda još rjeđi. Za Ruđera Boškovića se može kazati da je jedan od posljednjih ljudi renesansnog tipa iako je živio u doba nakon renesanse. U svom književnom radu pisao je i stihove i prozu. Svjestan da su ga drugi cijenili i kao pjesnika u jednoj je prigodi kazao da mu je mašta živahna i, da nije takva, ne bi ga držali ni za dobrog zemljomjernika (geodeta), a ni pjesnika. Sam Bošković jako je puno držao do svoga književnog rada pa je svoje pjesme prije objavljivanja slao onima koje je smatrao izvrsnim pjesnicima, a to su njegovi sunarodnjaci i sugrađani iz Dubrovnika koji su živjeli u Rimu: Benedikt Stay (Stojković), Rajmund Kunić i Bernard Džamanjić (Zamagna), a također brat Božo i sestra Anica u Dubrovniku. Ipak mu je najveći književni autoritet bio brat Baro, kojega je gotovo uvijek pitao za mišljenje o svojim pjesmama. U jednom pismu bratu Boži u Dubrovnik (16. kolovoza 1734.) kaže: “Večeras sam prepisao dugu elegiju napisanu velikim dijelom jučer za moju vježbu da je pošaljem ocu Baru i da čujem njegov sud.”
U jednom pismu koje šalje u Dubrovnik (5. rujna 1770.) kaže da mu je jako stalo do toga da tiska svoje pjesme i pjesme svoje rodbine: brata Bare, Bože, pokojnog Pere, djeda Bare Bettere i da ih objavi pod naslovom “Pjesme Boškovićâ” (Boscovichiorum carmina).
Ne zna se pouzdano kada je Bošković počeo pisati pjesme, ali je pouzdan podatak da su 1735. u rimskoj književnoj akademiji Arkadiji javno recitirane Boškovićeve pjesme koje govore o borbi protiv Turaka te o pomrčinama Sunca i Mjeseca. Uskoro je i Bošković postao članom te književne akademije (1744.) i dobio je, prema običajima te akademije, svoje arkadijsko ili pastirsko ime: Numenius Anigraeus (Numidije Anigrej). U Arkadiji je Bošković u više prigoda i sam recitirao pjesme. U zbirci Pjesme iz Arkadije (1756. i 1768.) objavio je nekoliko latinskih pjesama. Prigodom ukrašavanja akademije Arkadije ispjevao je “Eclogu”, a prigodom primanja u Arkadiju poljskog kralja Stanislava (1753.) napisao je “Apoteozu Stanislavu I.”, koja je već sljedeće godine bila prevedena na francuski. Poslije, kada je Bošković došao u Francusku, tu je pjesmu predao Stanislavovu unuku, koji je postao kralj Luj XVI.
Mitologija i astronomija
Bošković se založio da francuski književnik i filozof Voltaire uđe u Arkadiju, a Voltaire mu je zahvalio na trudu. Nakon toga Bošković nije s Voltaireom održavao nikakve veze osim što mu je 1772. posvetio jedan stih u epigramu. On je prihvaćao Voltaireovu književnost, ali ne i njegove filozofske i liberalne stavove. Slagali su se jedino u tome što su obojica bili promicatelji Newtonove prirodne filozofije u Europi.
Bošković se često susretao s književnicima u Italiji, Francuskoj i Engleskoj. Bio je poznat i cijenjen kao tvorac epigrama od kojih mnogi nisu zabilježeni ni sačuvani. Uglavnom su posvećeni poznatim osobama kao npr. portugalskom kralju Joãu V., Voltaireu, Rousseauu, ali i manje poznatim ili nepoznatim osobama kao npr. gospođama koje je sretao na ladanju. Ima i epigrama astronomskog sadržaja.
U čast austrijske carice Marije Terezije ispjevao je jedno pjevanje nedovršene poeme u kojoj slavi pobjedu austrijske vojske nad Prusima u Sedmogodišnjem ratu. Prvo je pjevanje ispjevao vozeći se kočijama po Beču. Ispjevao je i elegiju prigodom otvorenja nove zgrade bečke nadgimnazije. Kada je papa Benedikt XIV. bio na smrt bolestan (1757.), Bošković mu je, kao velikom zaštitniku znanosti i njegovu osobnom štovatelju, posvetio pjesmu i osobno mu je predao, na čemu mu je papa usmeno zahvalio, a poslije i pismeno. Mladencima iz senatorskih obitelji Mletačke Republike ispjevao je svadbenu pjesmu (1758.), a također pjesmu pariškom nadbiskupu i kardinalu Paulu Luynesu u povodu njegove zlatne mise (1779.). Kada se francuska kraljica porodila, na sam taj dan ispjevao joj je elegiju, a poslije, dan prije krštenja djeteta, dodao je još dvanaest distiha i doslovno preko noći elegija je tiskana zaslugom Boškovićeva bliskog prijatelja, ministra vanjskih poslova Francuske Charlesa G. de Vergennesa kako bi mogla biti podijeljena uzvanicima.
Za boravka u Engleskoj Bošković se upoznao s poznatim književnim kritičarom i pjesnikom Samuelom Johnsonom, koji je imao svoj književni krug i koji je bio netolerantan prema strancima, katolicima, a posebno isusovcima. No, s Boškovićem ga je povezivala zajednička privrženost Isaacu Newtonu. Upoznao je i filozofa Edmunda Burkea, s kojim se sprijateljio, a povezala ih je zajednička sklonost za matematiku i logiku, a uz to je Burke bio vrlo tolerantan prema katolicima jer mu je i majka bila katolkinja. Manje poznata engleska književnica Cornelia Knight je kao rijetko koji stranac u njezino doba s toliko oduševljenja i simpatija govorila o Hrvatima, napose o Dubrovčanima. Dobro je poznavala dubrovačku književnost i osobno neke Dubrovčane, npr. pjesnika Rajmunda Kunića. Na engleski je prevela jednu pjesmu Ignjata Đurđevića i Boškovićev epigram o Zemlji koja se kreće između Marsa i Venere. Opisujući Boškovićev karakter, ističe da nije bio ulizica premda je bio u najbliskijim odnosima s mnogim poznatim engleskim i francuskim obiteljima.
Najpoznatije Boškovićevo pjesničko djelo je ep “Pomrčine Sunca i Mjeseca” koji je posvećen Kraljevskom društvu (Royal Society), a objavljen je u Londonu 1760. godine. Prijevod epa na francuski posvećen je francuskom kralju Luju XVI. i objavljen je u Parizu 1779. godine. Hrvatski prijevod epa prema francuskom izdanju objavljen je u Zagrebu 2007. godine.
U šest pjevanja epa ima oko pet i pol tisuća heksametara. Drugo je pjevanje pisao za vrijeme mjerenja duljine luka meridijanskog stupnja između Rima i Riminija 1752. godine ponekad jašući na konju i šetajući se.
Kako astronomske probleme koje Bošković izlaže u epu nije uvijek lako razumjeti, pogotovo što su isprepleteni s mitološkim elementima iz antike, Bošković je dodao opširne bilješke i komentare. U epu se ne radi samo o pomrčini Sunca i Mjeseca nego i o prikazu cijele astronomije, a govori se i o optici i Newtonovoj prirodnoj filozofiji.
Najljepša netiskana Ruđerova pjesma pisana na latinskom je “Virgo sine labe concepta” koju je njegova sestra Anica prepjevala na hrvatski pod naslovom “Djevica bez grijeha začeta”, a hrvatski književnik, skladatelj i liječnik Julije Bajamonti preveo ju je na talijanski jezik. I sam je Bošković bio prevoditelj jer je svoje pjesme prevodio s latinskog na talijanski, a preveo je s hrvatskog na talijanski “Razgovor pastirski vrhu porogjenja Gospodinova” svoje sestre Anice (1762.) premda se jednom prigodom požalio da Beno Stay “ne umije u talijanski jezik verse činit, a ja malo to umijem.”
Važno je Boškovićevo prozno književno djelo “Dnevnik putovanja iz Carigrada u Poljsku”, u kojemu se donosi jako puno informacija o Bugarskoj i Moldaviji kroz koje su Bošković i engleski veleposlanik Porter prolazili (1762.), posebno o ljudima, običajima, naseljima, kućama, svakodnevnom životu, tadašnjim političkim, društvenim i vjerskim prilikama i sl. Dnevnik je još za Boškovićeva života objavljen na francuskom (1772.), njemačkom (1779.), talijanskom (1784.), a mnogo poslije i na hrvatskom (1951. i 2006.) i bugarskom (1975.).
Da se o Boškoviću kao književniku, a ne samo kao znanstveniku, prilično dosta znalo u njegovo doba, svjedoči i podatak iz njegova Dnevnika.
U Moldaviji kao književnik
Prolazeći kroz Moldaviju Bošković je bio ugodno iznenađen kad mu je tamošnji knez dao do znanja da je Bošković i tu poznat kao književnik. Bošković s čuđenjem kaže: “Nisam vjerovao, da naslov književnika, koji mi bez moje zasluge pripisuju ljudi, koji su dobri prema meni, a po njima mi ga pridaje i javnost, može u zemlji neznanja i zaostalosti biti razlogom takva odlična prijema.” I u mnogo kulturnijim zapadnoeuropskim zemljama neki europski časopisi toga doba, kao npr. The Monthly Review, Journal des Sçavans, pohvalno su se izrazili o Boškovićevu pjesništvu, a leipziški časopis Nova Acta Eruditorum uspoređuje ga, ni manje ni više nego s Lukrecijem. Neki hrvatski suvremeni teoretičari književnosti svrstali su Boškovića među istaknutu četvoricu dubrovačkih pjesnika u rimskoj Arkadiji (Benedikt Stay, Rajmund Kunić, Bernard (Brno) Džamanjić – Zamanja i Ruđer Bošković): oni su se dovinuli do vrlo visokih položaja u Rimu i uživali “nepodijeljeno priznanje književnih i znanstvenih krugova Rima i Italije, i Francuske i Engleske” te se ubrajaju među najbolje latinske pjesnike 18. stoljeća. •
U idućem broju: Putnik i znanstvenik – u društvu francuskih i engleskih akademika
VIDEO Zagreb: U institutu Rudjer Bošković pušten u pogon ionski izvor za He snopove:
Kako bi tek izgledao nas Balkan, da veliki hrvati nisu mijenjali ovaj svijet? Bili bi mozda prva svajcarska...