Kako smo pokazali u prva tri nastavka ovog feljtona, u opis posla svakog poštenog dubrovačkog diplomata ulazilo je, prvo, plakanje i glumljenje da je Dubrovnik najsiromašniji grad na svijetu; drugo, podmićivanje svakog onoga tko ne bi tako lako povjerovao u prvo; treće, javljanje Senatu svih mogućih vijesti, tračeva i općenito svega zanimljivog što se može vidjeti ili čuti po svijetu. Četvrta prilično redovna zadaća kojom su se bavili dubrovački diplomati bilo je otkupljivanje robova.
Gusari iz Tunisa i Alžira
Nažalost, i taj aspekt opisa posla diplomacije Dubrovačke Republike (kao i prethodna tri) zvuči poznato jer i u današnje doba, ponekad čak i na istim mjestima na kojima su završavali oteti dubrovački trgovci prije 300-400 godina, Europljani postaju žrtve otmičara iz redova terorističkih organizacija poput Islamske države.
Oslobađanje otetih dubrovačkih podanika bilo je stotinama godina stalna i vrlo važna dužnost poklisara harača (dubrovačkih diplomata u Istanbulu). To samo po sebi govori o porobljavanju kao o svakodnevnoj pojavi, navodi povjesničarka Vesna Miović u knjizi "Dubrovačka diplomacija u Istanbulu".
Sigurnost Dubrovčana i na dubrovačkom i na osmanskom tlu bila je zajamčena sve od osmansko-dubrovačkog međudržavnog sporazuma potpisanog 1442., kojim se Republika obvezala sultanu plaćati godišnji dar (harač), a Osmanlije su se obvezale čuvati mir i sigurnost Republici te njezinim trgovcima jamčiti siguran prolaz kroz osmanske krajeve. Svi novopostavljeni sultani potvrđivali su posebni "ferman", dokument koji potvrđuje da osmanski podanici ne smiju robiti Dubrovčane jer su Dubrovčani osmanski haračari, a ako se to ipak dogodi, treba ih smjesta osloboditi, i to bez otkupa. No, gusari iz odmetničkih osmanskih pokrajina Tripolija, Tunisa, Alžira i Albanije nisu držali do sultanovih odredbi, nego su stalno otimali Dubrovčane. Prema podacima iz knjige "Dubrovačka diplomacija u Istanbulu", otmice većih razmjera dogodile su se 1612., kad su gusari iz Bizerte oteli 80 stanovnika s Koločepa, zatim 1654., kad su gusari St. Maure i Ulcinja oteli 40-ak ljudi, te 1658. (kad je oteto 25 Dubrovčana) i 1685. (kad je oteto 40-ak ljudi). Ulcinjski gusari redovito su otimali po dubrovačkim vodama. Često su napadali s Tripolitancima, kojima su služili kao vodiči po Jadranu. Zbog te sprege, većina otetih Dubrovčana završila je u ropstvu u Tripoliju.
U dubrovačkom arhivu sačuvano je nekoliko pisama otetih Dubrovčana koji su se dubrovačkim diplomatima očajničkim riječima obraćali za pomoć.
"Ja, vaš podanik, nesretni rob, ljubim ruke Vaših Ekscelencija", piše Đuro Biskup s Lopuda, rob na turskoj galiji, 1658. u pismu upućenom dubrovačkim poklisarima harača u Istanbulu, "preporučam Vam se kao gospodi dubrovačkoj i obavještavam vas da sam iz očevog pisma od studenog 1657. doznao da su vam Rizničari naložili da me oslobodite iz ovog jada. Zato vas molim da me izvučete za ljubav Isusa i njegove majke Blažene Djevice Marije, jer to nisu jadi ovoga svijeta ili čistilišta, već jadi i kazne pakla, u kojima nema mira i odmora ni danju, ni noću. Gol i bos, mrtav od gladi, isprebijan i izmučen, vjerujem da više vrijedi izvući jednu dušu iz ovakvog ropstva, nego izgraditi jednu crkvu".
Osim poklisara harača u Istanbulu, dakle plemića poslanih iz Dubrovnika s diplomatskim zadatkom da plate harač sultanu, o oslobađanju otetih Dubrovčana pregovarali su i konzuli u dubrovačkim konzulatima diljem Sredozemlja, ali i posebni poslanici koje bi dubrovačka vlada uputila ravno u gusarska gnijezda. Dubrovački diplomati pronalazili su otete podanike Republike i na sultanovoj tržnici robljem u Istanbulu. Ispočetka, Dubrovčani su novac za otkup robova uzimali iz državne riznice, no s vremenom je stvorena zaklada za otkup robova.
Kako piše povjesničarka Vesna Miović, mnogi Europljani su sklapali posebne mirovne ugovore s beglerbezima Alžira, Tunisa i Tripolija, a ti su ugovori zapravo bili sporazumi o nenapadanju tamošnjih gusara na brodove Europljana koji im plaćaju poseban harač za takvo nenapadanje, no Dubrovčani nisu željeli popustiti ucjenama i pozivima na sklapanje mirovnih ugovora. Dubrovčani su smatrali da je dovoljno što ih štiti "ferman" izdan od sultana osobno. Od četrdesetih godina 18. stoljeća svaki dubrovački pomorac koji je plovio izvan Jadrana bio je zaštićen posebnim fermanom, a u dokument se upisivalo i ime dotičnog pomorca te se berberskim gusarima nalagalo da ga ne uznemiruju. No, beglerbezi Alžira, Tunisa i Tripolija sebe su doživljavali kao samostalne vladare svojih pokrajina. Dubrovčani su se opirali ucjenama, ali ipak nisu imali izbora nego su 1744. napravili kompromis prema Tripoliju: odredili su tamošnjeg nizozemskog konzula za administratora dubrovačkog konzulata, iako nisu sklopili s Tripolijem formalan mirovni ugovor.
Novski zlići na kopnu
Uslijedio je niz neugodnih posljedica. Tripolitanci su od Dubrovčana tražili isporuku građevinskog drva, iako je to značilo krijumčarenje jer je berberskim i albanskim gusarima bila zabranjena gradnja gusarskih brodova. Zatim su Tripolitanci stali od Dubrovčana tražiti darove, a počeli su zalaziti u vode Dubrovčana kao da su to vode njihovih prijatelja, u kojima se mogu kriti s plijenom stranih brodova. Tako su 1751. uplovili u dubrovačku luku s otetim mletačkim brodom, gonjeni od mletačkih ratnih brodova, pa je nastao teški spor, koji je poklisar harača Ivan Proculo morao rješavati pune dvije i pol godine (spor je riješen tako što su Dubrovčani podmitili bosanskog beglerbega s 1000 cekina).
S Tripolitancima je bilo najviše problema, ali stvari su bile nešto mirnije s Tunižanima i Alžircima nakon što je Dubrovačka Republika odlučila za upravitelje dubrovačkih konzulata imenovati nizozemskog konzula u Tunisu i židovske trgovce u Alžiru.
Za dubrovačke interese u Maroku skrbio je prvo mletački, a potom španjolski konzul. Sve je to, puno detaljnije, opisano u knjizi "Dubrovačka diplomacija u Istanbulu". Otmičari, nažalost, nisu samo vrebali na moru. Sigurnosna situacija na kopnu bila je jednako divlja, bez obzira na jamstva Osmanlija da se Dubrovčane ima ostaviti na miru. Dubrovačkim područjem harali su uskoci, hajduci, Crnogorci, istočnohercegovački Vlasi, hercegovački Turci i ozloglašeni stanovnici Herceg-Novog, poznati pod nazivom "novski zlići".
Ponovno, oružje kojim se Dubrovačka Republika borila i protiv takvih neprijatelja nije bilo (samo) vojno, već diplomatsko: zabilježen je slučaj da su poklisari harača po Istanbulu 1611. nudili tisuću talira za glave dvojice novskih zlića, a 1655. 300 talira za glavu još jednog.
Sutra: Zlatno pravilo upućeno diplomatima – nismo vas slali u svijet da samo gledate i čekate, nego govorite i radite