Dubrovčanin po imenu Sekundo Gozze ležao je na tlu obliven suzama. "Milost, jadni smo i siromašni", govorio je plačući. Plakao je toliko da je smočio odijelo.
Nije ni lud ni drogiran
Zapravo, plakao je toliko da se po Istanbulu – kamo je Gozze poslan kao poklisar harača, plemić i diplomat Dubrovačke Republike zadužen te 1678. godine da preda redovni harač Osmanskom Carstvu – pročulo da je to "onaj koji plače". Plakao je toliko da je osmanskim dostojanstvenicima, kako piše povjesničarka Vesna Miović u knjizi "Dubrovačka diplomacija u Istambulu", doslovno bilo zlo od samog spomena njegova imena.
– Ako misli plakati, neka mi ne dolazi – rekao je jedan neimenovani osmanski dužnosnik o našem junaku.
Ali, zašto je uopće plakao Sekundo Gozze?
Je li šenuo umom? Koliko znamo, nije. Je li se u Istanbulu počeo drogirati orijentalnim opijatima pa kao nuspojavu razvio pretjeranu plačljivost? Dogodio se, doduše, jedan diplomatski skandal u kojem su dvojica dubrovačkih poklisara harača optuženi da su se u Istanbulu prepustili orijentalnim opijatima na štetu državnih poslova, ali to je bilo šest godina poslije, točnije 1684. s Pavlom Gondolom i Stjepanom Proculom, a ne sa Sekundom Gozzeom koji je po Istanbulu lijevao suze 1678. godine. Nije, dakle, ni šenuo umom, nije se ni drogirao. Istina je ustvari još nevjerojatnija od samih scena plakanja u kojima je Sekundo Gozze bio toliko vješt. Gozze, naime, nije činio ništa neobično. Možda je to činio revnije no itko drugi, no istina je ta da je Sekundo Gozze samo slijedio upute koje je Senat Dubrovačke Republike davao svojim diplomatima.
"Bacite mu se pred noge i briznite u plač", glasila je jedna uputa Senata iz 1719. o tome kako se poklisari harača trebaju ponašati pred velikim vezirom. "Neka vam iz očiju neprestano teku obilne suze", pisalo je u drugoj uputi Senata dubrovačkim diplomatima u Istanbulu.
Sekundo Gozze doveo je tu vještinu do karikaturalnih razmjera, no iskazivanje navodnog dubrovačkog siromaštva bila je vještina koja je duboko utkana u diplomaciju Dubrovačke Republike. Dubrovački diplomati imali su zadatak govoriti o "strašnom dubrovačkom siromaštvu, poznatom i Bogu i cijelom svijetu" čak i u vremenima kad je Dubrovačka Republika plivala u novcu.
"Naši preci uvijek su pazili da ni tu ni drugdje, a naročito ne na Porti, Turcima ne pokazuju grandecu..." pisao je Senat u još jednom pismu poklisarima i nastavio: "...da Turci od nas i naših trgovaca ne počnu musti novac. Uvijek im se prikazivala bijeda i tvrdilo da smo za harač jedva skupili od onoga što imamo".
Godinu prije nego što je Sekundo Gozze u Istanbulu toliko plakao glumeći siromaštvo Dubrovačke Republike da je, jadan, smočio odijelo, jedan čaušbaša iz osmanske vlade stigao je 1677. u posjet Dubrovniku. No, naivac očito nije znao da Dubrovčani imaju razrađenu strategiju skrivanja svoga bogatstva ne samo izvan Dubrovnika nego i unutar svojih zidina. Pismo citirano u knjigama "Dubrovnik i Osmansko Carstvo" Luje Vojnovića i "Dubrovačka diplomacija u Istambulu" Vesne Miović otkriva da je postojao plan s točno zacrtanom rutom kojom se ovog gosta treba provesti u šetnji Dubrovnikom kako bi stekao dojam navodnog siromaštva, a ne istinskog bogatstva Dubrovačke Republike i njezinih stanovnika.
"Kada dođe taj aga", piše u tom pismu, "molimo vas da mu ne ukažete ni Dvor, ni Gospu, ni Jezuvite, ni jednu gospodsku palaču, nego ga provedite kroz Prijeki, Garište i Svetu Mariju". To nije sve, postojao je i naputak o tome da nijedna žena ne smije nositi nakit kako čaušbaša ne bi posumnjao da su Dubrovčani bogati: "I u one dane što bude u Gradu, da nijedna žena ne nosi ni zlata, ni srebra, nego ukažite mu posvuda siromaštvo i pustoš."
Glumljenje siromaštva nije, dakle, bila ni iznimka ni eksces u dubrovačkoj diplomaciji, nego pravilo i službena politika.
S druge strane, Dubrovčani su i pred Europom glumili da su u očajničkom položaju, ali Zapadu nisu toliko naglašavali siromaštvo (kao što su to radili Istoku), koliko su naglašavali svoju važnost za kršćanstvo. Dubrovački diplomati tražili su i dobivali ustupke kršćanskih vladara tako što su se predstavljali ili (u 14. i 15. stoljeću) kao mjesto pokrštavanja okolnih heretika ili (kad su se našli u osmanskom okruženju) kao čuvari vjere u nevjerničkom carstvu.
Da ne bi bilo zabune, bilo je dubrovačkih suza teatralno prolijevanih i prema zapadu. Povjesničar Lovro Kunčević u izvornom znanstvenom radu "Retorika granice kršćanstva u diplomaciji renesansnog Dubrovnika" navodi primjer iz 1570.: nakon što su zaplijenili žito koje je neki brod prevozio u Napulj, dubrovački su senatori svog poslanika kod napuljskog potkralja uputili da, "ako bude moguće, uz poneku suzu", kaže da je zapljena žita bila jedini način da se spasi grad koji je umirao od gladi te da njegova visost napuljski potkralj treba oprostiti taj čin jer sigurno ne želi da "tolike kršćanske duše [padnu] u ropstvo nevjernika i da se izgubi jedno mjesto od tolike važnosti za čitavo kršćanstvo".
Igra na kartu slabosti
Dubrovčani su zapadnim vladarima neprestano jadikovali o tome kako će Dubrovačka Republika uskoro, evo samo što nije, biti uništena od strane Osmanlija, kako je siromašna i nemoćna te da stoga kršćanski vladari trebaju učiniti što Dubrovnik od njih moli i traži. Dubrovačka diplomacija razvila je do savršenstva samoviktimizaciju.
– Dubrovačka diplomacija stvarala je međunarodni imidž grada na donekle neuobičajen način: nije igrala na kartu snage, nego slabosti – kaže Lovro Kunčević, znanstveni novak u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
– Dok je većina država renesansne Europe, želeći pregovarati s pozicije moći, u diplomaciji pokušavala svoj položaj prikazati boljim no u stvarnosti, Dubrovnik se neprekidno trudio postići upravo suprotno. Svojom dramatičnom retorikom pokušavao je uvjeriti da je još bespomoćniji i slabiji no što je zaista bio. Štoviše, da je stalno na rubu propasti. Umjesto da pokušava impresionirati, što bi bilo ne samo uzaludno već i komično, Dubrovnik je ustvari pokušavao pobuditi sažaljenje ili, u najmanju ruku, zaštitničke nagone – dodaje Lovro Kunčević, koji je takvu retoriku dubrovačke diplomacije opisao u svome znanstvenom radu.
Dubrovačka Republika nalazila se na rubu religija i različitih svjetova. Bio je to opasan položaj. Ali dubrovačka diplomacija je taj opasan položaj okrenula u korist Dubrovnika. Sve što je Dubrovnik radio u diplomatskim odnosima sa Zapadom i s Istokom bilo je važno jer je gradilo jednu precizno konstruiranu sliku o Dubrovniku, a o toj slici i o tome koliko će drugi ljudi u nju vjerovati ovisio je opstanak Republike.
Staro dubrovačko geslo: Sa svakim lijepo, s nikim iskreno... vrijedi i danas!