Od 1750. do 1808. godine Dubrovačka Republika imala je 84 konzularna predstavništva na Sredozemlju, od toga 57 na zapadnom i 27 na istočnom dijelu Sredozemnog mora. Samo za usporedbu: Republika Hrvatska danas ima 86 diplomatskih misija i konzularnih predstavništava u svijetu. Gotovo da nije bilo značajnije luke na Sredozemnom moru i na Atlantiku u koju dubrovački brodovi nisu pristajali, a svi Dubrovčani imali su dužnost prikupljati vijesti i javljati ih Senatu. Ne samo konzuli i diplomati, već i trgovci i pomorci.
Apsolutno svi su podnosili izvještaje koji se u arhivskoj građi čuvaju pod nazivom "Denuncije". Zahvaljujući tako razgranatoj mreži, Dubrovačka Republika je zapravo bila, može se slobodno reći, ondašnji CNN. Dubrovčani su bili posrednici dobara, tehnologija, ali i vijesti između Osmanskog Carstva i kršćanske Europe. Vijesti su u ono doba bile dragocjena roba, a ljudi koji su ih znali prenijeti brzo i pouzdano bili su neobično važni. Jedan primjer sa španjolskog dvora dočarava kako su informacije potkraj 16. stoljeća putovale sporo i nepouzdano: španjolski kralj Filip II. tri godine zaredom pisao je pisma u svoje daleke kolonije u Indiju i sva tri, iako pisana različitih godina, stigla su – u isto vrijeme. U svijetu s tako blokiranim, sporim i nepouzdanim komunikacijskim kanalima Dubrovčani su bili šampioni.
Hitni tekliči za vijesti
Nije slučajno jedan španjolski dojavljivač zaključio da je Dubrovnik "najbolje mjesto na svijetu za obavijesti o sultanu", što je podatak koji otkriva knjiga "Među križom i polumjesecom: dubrovačke dojave španjolskome dvoru o Turcima u XVI. stoljeću" koju je napisala ugledna hrvatska hispanistica Mirjana Polić-Bobić. Dubrovčani, dakle, imaju diplomatsko-trgovačko-špijunsku mrežu kroz koju teče ogromna količina informacija, vijesti i glasina, a Senat vrlo promišljeno i politički trguje prikupljenim informacijama.
Kako nam kaže Lovro Kunčević, znanstveni novak u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i autor članka "Retorika granice kršćanstva u diplomaciji renesansnog Dubrovnika", u sačuvanim tajnim zapisnicima dubrovačkog Senata vide se primjeri u kojima Senat glasanjem odlučuje, primjerice, o slanju vijesti o Osmanskom Carstvu njegovu veličanstvu španjolskom kralju. Kad se odluka izglasa, sastavi se izvješće i pošalje. Na račun toga Dubrovčani su stjecali simpatije u Madridu, Rimu, Beču, nešto rjeđe u Veneciji, a s druge strane i u Istanbulu, gdje Osmanlijama dojavljuju što rade kršćani. Kako otkriva knjiga Vesne Miović "Dubrovačka diplomacija u Istanbulu", Senat je redovito davao i ovakve upute poklisarima harača koje je slao u Istanbul: izvještavat će o svemu što procijene vrijednim znanja Senata s najvećom mogućom točnošću i vjerodostojnošću, posebno važne vijesti slat će po hitnom tekliču, o poslovima koje budu obavljali neće raspravljati privatno ni s kim, čak ni kad se vrate u Dubrovnik...
Dubrovački diplomati toliko su predano izvještavali iz Istanbula da je tu bilo i vijesti o zbivanjima u najudaljenijim osmanskim pokrajinama u Aziji, o trgovini i monetarnim tečajevima, o urodu i cijenama žitarica, o epidemijama kuge, bolestima i smrtima, o požarima, o kretanjima osmanske flote i vojske, o ratovima i bunama, o glavama pobijenih pobunjenika koje su javno bile izložene u Istanbulu.
Imali su, očito, i dobar novinarski nerv, a i u Senatu su sjedili ljudi koje bi svatko s iskustvom današnjih novinskih redakcija vjerojatno opisao kao dobre urednike, koji znaju od svojih "novinara" na terenu naručiti kakav materijal žele.
Ovako je Senat pisao poklisarima 1730. (također citirano prema knjizi Vesne Miović): "Pišite samo nama, precizno, posebno nam opišite duh i narav novog sultana, potom i ministara, naročito velikog vezira i ćehaje... Što se može očekivati od velikog vezira, čemu se možemo nadati od ostalih? Koji od njih stoje čvrsto na svojim položajima? Kojima se klima? Koji su, poimenično, novi među njima, koji stari, koji uživaju veću naklonost sultanovu, jesu li se pokreti tamo primirili, što bi se moglo očekivati od nove vlasti?".
Osmanlije su bili svjesni činjenice da Dubrovčani igraju dvostruku špijunsku igru i da vijestima opskrbljuju i jednu i drugu stranu. No, korist od onoga što su im Dubrovčani dojavljivali o stanju na zapadu prevagnula bi nad sumnjom. Sultani su imali i konkretne zahtjeve, poput 1587., kad sultan traži od Dubrovčana podatke o španjolskoj floti. Veliki vezir 1619. godine od dubrovačkih poklisara traži da doznaju i jave sljedeće: koliko je snažna i velika španjolska flota, kakva je talijanska flota, postoji li mogućnost da se ujedine, spremaju li Francuska i Flandrija svoje flote, koliko bi brodova Flandrija mogla naoružati...
Ali, kako smo rekli, Senat je vrlo promišljeno upravljao i trgovao vijestima s istoka i zapada. Jednako kao što su smotuljci dubrovačkih izvještaja stizali sultanu, tako su rimskoj kuriji iz Dubrovnika stizala pisma u kojima se navodi da je "prijatelj iz Istanbula" izvijestio o tim i tim novostima. Dubrovčani su vrlo predano izvještavali papu, ali i Španjolsku, Austriju i druge sile na zapadu. U 18. stoljeću Dubrovčani su se za dostavu vijesti i diplomatske pošte služili posredovanjem bečke banke Schuller, koja je imala poslovne veze svuda u svijetu.
Hrvatski jezik za šifre
Izvještaji s terena ponekad su bili šifrirani, a za šifru se koristio hrvatski jezik (inače su izvještaji u pravilu na talijanskom). Tako u pismu dubrovački poklisar izvještava Senat o novoustoličenom sultanu Ibrahimu I. i koristi ovu šifru: "Il Gran Signore jes lud, quasi mahnit". Od svih Dubrovčana, ne samo diplomata, nego i trgovaca i liječnika i pomoraca, očekivalo se da javljaju vijesti, a posebno je znalo biti korisno kad bi neki dubrovački liječnik postao osobni liječnik najviših osmanskih dužnosnika.
Dvojica Dubrovčana koji su liječili sultane bili su Toma Budislavić (liječio sultana Murata III. od 1574. do 1581.) i Ivo Felice Beneveni (1781. i 1782. liječio sultana Abdulhamita I.). Frano Crasso bio je liječnik velikog vezira i kao takav je bio dosta korisna "veza": oslobađao je dubrovačke robove, isposlovao da veliki vezir smijeni Šahin-pašu, hercegovačkog sandžakbega izuzetno nesklonog Dubrovačkoj Republici... I Crasso je, naravno, pisao izvještaje, a knjiga "Dubrovačka diplomacija u Istanbulu" citira ovaj njegov izvještaj o sultanu Ibrahimu I.: "Zbog zatočeništva koje je iskusio, Veliki Gospodar obolio je od depresije radi koje je tako otupio da neko vrijeme nakon stupanja na vlast, zbunjen i izgubljen, nije mogao općiti sa ženama". U komunikacijskim kanalima Dubrovačke Republike očito je bilo mjesta i za vijesti koje bi danas mnogi tako olako nazvali žutilom.
>> Podmitili bi svakoga tko im nije vjerovao
>> Dubrovački diplomati morali su znati dobro plakati i glumiti jad
I...tako je Dubrovnik postao hrvatska provincija.