''Svakog dana mislim na tebe, slušam vijesti, brojim korake, nemir je u srcima, a ljubav u nama, ima samo jedna istina. Moja domovina, moja domovina, ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska... ", pjevao je iz Charlie Polleros iz sveg glasa na fešti koju je organizirala tvrtka u kojoj radi. Pjevao je, istina, o Hrvatskoj kojoj je pjesma i posvećena, ali misli su mu bile 10.000 kilometara daleko, u domovini u kojoj mu živi obitelj. Na Filipinima. Kad je, kaže, na jednom izletu u Zagrebu prvi put čuo tu pjesmu, obuzeo ga je neobičan osjećaj.
– Naježio sam se! Skinuo sam pjesmu na mobitel i puštao je svaki dan, a onda sam skinuo i riječi koje sam naučio napamet – otkriva veseli mladić kojeg u tvrtki vole jer je veseljak. Od hrvatskog zna samo nekoliko riječi pozdrava i zahvale, a tim je iznenađenje, kad je uzeo mikrofon i zapjevao pjesmu koji su napisali Zrinko Tutić i Rajko Dujmić, bilo veće.
– Uzeo je mikrofon i zapjevao. Samo smo ga u čudu gledali, bili smo svi šoku kako je lijepo pjevao, pa se nitko nije sjetio snimiti ga mobitelom za uspomenu – kaže nam Dražen Sinko, direktor metaloprerađivačkoj tvrtke Komet iz Preloga, koja uz domaće radnike zapošljava i Filipince. Rade od 7 do 15 sati, pa s biciklima, romobilima, a sve češće i s automobilima, odlaze u kuće u gradu i okolnim selima koje je unajmila agencija preko koje su zaposleni.
– Na Filipinima je engleski drugi službeni jezik, tako da nema većih problema u sporazumijevanju. Oni koji kod nas rade nekoliko godina, znaju nešto i hrvatski. Jako su vrijedni radnici. Radili su prije u Kataru, a kad je tamo završilo Svjetsko nogometno prvenstvo, okrenuli su se prema Europi – dodaje Sinko.
Charlie također govori engleski. Kaže da osim "Moje domovine" voli i pjesmu "Za dobra stara vremena", a kad igraju vatreni, glasno pjeva "Igraj moja Hrvatska". Njegov kolega na poslu Mark Benjo Tabion (33) rodom je iz Pangasinana, provincije u regiji Ilocos u Luzonu, duž zaljeva Lingayen i Južnog kineskog mora. Tamo živi gotovo 3,2 milijuna stanovnika. Zbog plodnih ravnica poljoprivreda je glavna djelatnost kojom se stanovništvo bavi, a na više od 40 posto površina uzgaja se riža. Poznat je i po uzgoju kokosa, manga i – patlidžana.
– Ako ne završiš fakultet, radiš u poljoprivredi ili na gradilištima na kojima plaća nije dobra. Preko agencije sam prije Kometa radio u Calzedoniji, a još prije toga u Saudijskoj Arabiji. Ovdje u Prelogu mi je bolje zbog plaće, veća je nego tamo. Koliko? Pa, otprilike pet puta... Na Filipinama je još manja, zato sam i otišao – govori nam Mark koji je u Međimurju zajedno sa suprugom Jomarie. Na Filipinima su im ostale dvije kćeri. Paze ih punica i punac.
– U Kometu mi je jako lijepo raditi. Svi su me dobro prihvatili. Živimo u velikoj kući u Donjem Pustakovcu. Kuća ima pet soba, tako da ima puno mjesta jer nas je ukupno samo šestero. Stanarinu plaća moja agencija. Planiramo ostati barem deset godina, dovesti i djecu jer jako nam se sviđa ovdje – kaže Mark.
Zadovoljan je u Hrvatskoj i Emir Morales. – Veći dio plaće šaljem kući roditeljima i rodbini. Planiram ostati ovdje od pet do deset godina jer je plaća dobra i jako su dobri odnosi s kolegama na poslu. Imam već i prijatelje među njima, pa i među susjedima – govori Emir koji hvali i hranu. Najviše voli jesti pizzu. Slobodno vrijeme uglavnom provodi u unajmljenoj kući. Ne zalazi u kafiće i kino.
– Imamo slobodne subote i nedjelje, a kad radimo, obično smo doma ili u šetnji po gradu. Hranu kupujemo u trgovini, stvarno je izvrsna i raznovrsna – kaže nam. Charlie Macalipay dolazi iz Mindonaua. I on je tu preko agencije za zapošljavanje stranih radnika koja ga je poslala u Komet prije četiri mjeseca.
– Na stanu sam u Čehovcu i agencija mi plaća smještaj. Šaljem novac obitelji preko aplikacije. Ne treba mi ovdje puno novca, za hranu mi je dovoljno oko stotinu eura mjesečno. Planiram ostati četiri godine, zapravo koliko je god dugo moguće. Hrvatska je jako lijepa zemlja. Jako je mirno i nema kriminala. Ljudi nas gledaju kao na braću. Tako nas i tretiraju. Nisam u ova četiri mjeseca doživio ni jednu neugodnost. I priroda je slična, s poljima kukuruza koja me podsjećaju na Filipine – ističe Charlie. Kao i njegovi sunarodnjaci, s obitelji na Filipinima čuje se svakodnevno mobitelom, preko besplatnih aplikacija za videopozive.
Njegov Mindanao drugi je po veličini otok u Filipinima, najveći je Luzona. Otok je vulkanskoga podrijetla i česti su potresi, prednost je to što ga zaobilaze tajfuni, za razliku od ostalih filipinskih otoka. Većina stanovništva živi na obali. Pretežito su rimokatolici, a petina stanovništva je muslimanske vjeroispovijesti, pa su sagrađene brojne džamije. Uz vađenje bakra, nikla i zlata, poljoprivreda je glavna grana koja uz ribolov i šumarstvo donosi oko 40 posto prihoda. Izvozi se kaučukovac, ananas, kakaovac, banana, kava i kokosov orah.
Želja da djeci omogući što bolje školovanje dovela je u Hrvatsku Jollyam Khawas, čiji je suprug ostao na Filipinima s petero djece. Lovina Dajaya u domovini čekaju supruga i dvojica sinova. Čim mu plaća sjedne na račun, novac šalje supruzi. Privremeni dom u Međimurju pronašla je i Flor Dagamac (43), koja živi u Donjem Kraljevcu. Prema njezinoj procjeni, u Međimurju trenutačno radi oko 500 Filipinaca, uglavnom u metaloprerađivačkoj i građevinskoj industriji.
– Ne znam koliko nas točno ima, ali mislim da je ti negdje oko 500. Rijetko kad dolaze cijele obitelji, uglavnom smo došli sami, kao i ja. Bilo je to u prosincu 2020. Prije Hrvatske radila sam u još nekim zemljama, gdje god je bilo posla. No, ovdje u Hrvatskoj mi je najljepše, zato sam tako dugo i ostala. Iskreno da vam kažem, o Hrvatskoj prije nisam imala pojma. Najviše me iznenadilo kako to da nema gužvi. Priroda je prekrasna, ali najviše mi se sviđa to što su ljudi dobri prema nama Filipincima – kaže Flor koja radi u metaloprerađivačkoj tvrtki Ferokotao u Donjem Kraljevcu.
Njezin je rodni grad Antequera u provinciji Bohol, u kojem živi oko 15.000 stanovnika. Prema podacima filipinskog Zavoda za statistiku, prosječna plaća kreće se oko 20.000 filipinskih peza ili 360 eura. Na Filipinima se, govori, može solidno živjeti s prosječnom plaćom. Ako se pronađe dobar posao. No, oni koji žele više odlučuju se na odlazak na rad u inozemstvo na nekoliko godina, pa u dvije ili tri godine zarade i do pet puta više nego što bi zaradili u svojoj zemlji. No, Flor bi rado zauvijek ostala u Hrvatskoj.
– Ostat ću ovdje ako se pokaže bilo kakva mogućnost za trajni boravak – napominje. I ona polako otkriva međimursku kuhinju, od raznih variva i povrća, no riža je, kaže, broj jedan u njezinoj prehrani. O tome što se jede na Filipinima, u Nepalu, Indiji, Senegalu i drugim dalekim državama iz kojih dolaze strani radnici, Međimurci su imali priliku doznati na manifestaciji "Taste Fest 2024" koji je prošlog tjedna organizirala Platforma za Društveni centar Čakovec. U Pučkom otvorenom učilištu u Čakovcu održane su radionice izrade filipinskih proljetnih rolica "lumpija" i "tchepa", jela koje potječe iz Senegala. Gastro festival jedan je od načina kako pomoći u integraciji stranih radnika koji žive i rade Međimurju, ali i u smanjenju predrasuda.
Sestre Amelia (45) i Arsenia (35) iz Filipina pripremile su pileće nogice pržene u ulju i "pansit bihon". Taj se naziv koristi za tradicionalna jela s rezancima u filipinskoj kuhinji, a razlikuju se prema vrsti rezanaca, načinu kuhanja i ostalim sastojcima. Dolaze iz obitelji s devetero djece. Amelia na Filipinima ima kćer staru 15 godina i sina starog 29 te jednog unuka. Suprug radi na brodu. Arsenia pak je samohrana majka troje djece u dobi od devet, 16 i 18 godina.
U Hrvatskoj je osim posla pronašla i dečka, koji je s Filipina kao i ona. Kako je ispričala članovima Platforme za Društveni centar Čakovec, ona i sestra u Hrvatsku su doputovale zajedno kako bi svojoj djeci pružile bolji život. U Hrvatskoj nisu doživjele ništa negativno, naprotiv, iznenadilo ih to to što svi prema njima ljubazni, nasmijani i spremni pomoći. Možda je, misli, jedan od razloga to što su, kako je čula, i brojni Međimurci kao gastarbajteri živjeli u zapadnoeuropskim zemljama.
Za OPG Herman koji se bavi uzgojem pilića, osim Amelije i Arsenije, na festivalu su nastupili i Nepalci Arjun (39), Naresh (28), Deepa (31) i Balu (31). Arjun je u Nepalu radio kao vozač autobusa i zarađivao oko 250 eura mjesečno. Satnica za velik dio poslova tamo je oko 3,20 eura. Htio je, kaže, supruzi i sinovima omogućiti bolji život, pa se otisnuo do 8000 kilometara udaljene Hrvatske. Kao i Naresh, koji se čudi strogim hrvatskim zakonima i propisima. Balu ima kćer koja je ostala u Nepalu, kod bake i djeda, a u Hrvatsku je stigla kako bi joj omogućila kvalitetnije školovanje.
VEZANI ČLANCI:
U Međimurju radi i velik broj Indijaca, a među njima su i Rama, Rasool, Chand i Manish, koji rade u strojobravarskoj tvrtki u Pribislavcu. Rama je u Hrvatskoj već tri godine, a kad su čuli koliko je zadovoljan, doputovali su i njegovi školski prijatelji Rasool i Chand. Rodom su iz pokrajine Karnatake u jugozapadnoj Indiji. Nekad je bila poznata kao Mysore, no preimenovana je u Karnataku 1973. godine. Ima više od 61 milijun stanovnika, a u glavnom gradu Bangaloreu, koji zbog razvijene IT industrije nazivaju "Silicijskom dolinom Indije", živi ih više od 15 milijuna. BDP po stanovniku je oko 3800 dolara, gotovo pet puta manji nego u Hrvatskoj, i ima jednu od najviših stopa gospodarskog rasta u usporedbi s drugim indijskim pokrajinama.
Manish je rodom iz Himachal Pradesha na sjeveru Indije, u podnožju Himalaja. Rama, Rasool i Chand u Indiji imaju supruge i malu djecu, koje bi najradije doveli u Hrvatsku. Prije su radili Kuvajtu, no u Hrvatskoj im je, kažu, bolje. Među kuharima na gastronomskom festivalu našao se i Japanac Shota Sasaki (24) koji živi u Oporovcu i igra nogomet za NK Naprijed iz Cirkovljana kao veznjak. U Japanu je radio kao kuhar u restoranu, no volio bi, kaže, ostati u Hrvatskoj, pa se, kako je rekao za Platformu za Društveni centar Čakovec, nada radnoj dozvoli. Zbog sve veće broja stranih radnika, javljaju se problemi sa smještajem. Rješenje je pronađeno u najmu kuća u kojima nitko ne živi.
U Međimurskoj županiji prošle godine izdano je više od 5100 radnih dozvole za strane radnike, što je gotovo sedam posto od ukupnog broja zaposlenih. Najviše ih je iz Bosne i Hercegovine, Indije, Nepala i Filipina. Vlada je predložila izmjene Zakona o strancima, ponajprije zbog usklađivanja s novom Direktivom o uvjetima za ulazak i boravak državljana trećih zemalja u svrhu zapošljavanja visokokvalificiranih radnika, ali i poboljšanje uvjeta za strane radnike.
Produljuje se važenje tzv. plave karte EU za visokoobrazovane s 24 na 48 mjeseci. Inače, prošle godine u Hrvatskoj je izdano 172.499 dozvola za boravak i rad, čak 158 posto više nego 2020. godine, a kako je do 30. rujna ove godine već bilo izdano 158.837 dozvola, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović očekuje da će ta brojka biti premašena. Više od 30.000 dozvola izdano je državljanima BiH, državljanima Nepala 25.400, a Srbije gotovo 24.000. Jedna od novosti je da će poslodavac koji osigurava smještaj ili je posrednik u osiguranju smještaja radniku, morati podastrijeti dokaze o primjerenom smještaju.
>>> VIDEO Strani radnici iz Nepala opisuju život u Hrvatskoj
Ja se nekako više zalažem za stvaranje uvjeta za povratak Hrvata a koji bi ujedno i smanjili nove odlaske. Obaranje cijene rada uvozom radne snage je jedan od kontra uvjeta.