''Otkrivati karakter ljudi najteže je u miru, kada svatko može odglumiti lik koji mu u datom trenutku najviše odgovara. Do zarobljavanja sam bio čvrsto uvjeren da rat definitivno skida sve maske. Kako sam se prevario!'', pisao je u svojoj knjizi Predrag Fred Matić, nakon što je mjesece proveo u srpskim logorima kao zatočenik Domovinskog rata. 'Ništa lažno' knjiga je koju je 2001. objavio Matić, a koja je Matiju Vukšića nagnala da pretvori u igrani film. Matić se dana provedenih u logorima prisjećao u svakodnevnim situacijama - u banci, ili na pošti. Za HRT-ov Puls ispričao je ranije i što se događalo, te koja su mu iskustva bila najgora.
- Teško je reći što je čovjek tamo sanjao. Ono čega se ja najviše sjećam, ta prva noć nakon svega onog maltretiranja, nakon tri mjeseca rata, nakon provedenih više od 24 sata u autobusima, premlaćivanja, ubojstava koja sam vidio, sveg onog zla, hladnoće koja je bila nevjerojatna... Kad su nas duboko u noć, već su možda bili i rani jutarnji sati, konačno pustili na miru, sjećam se da sam utonuo u san sa željom da se nikad više ne probudim... Volim reći da sam dobio batina za deset normalnih života. Međutim, kad sam vidio neke svoje prijatelje kojima su polomljena rebra, vilice, izbijeni zubi, koji su dolazili u velikim modricama, vraćali se u te naše štale ili ćelije u kojima smo bili, pomalo mi je i neugodno pričati o tome da sam dobio batina. Ali dobio sam, za deset normalnih života - ispričao je.
- Svaki od tih logora imao je dobre i loše strane. Stajićevo je bila štala za životinje, uvjeti su bili najgori. Niš i Mitrovica su ustvari zatvori, ali prema nama se ponašalo kao prema logorašima, znači nema elemenata zatvora. Tako da je teško reći, u Nišu je najgore recimo bilo što se tiče tih stražara, čuvara, koji su nas životinjski maltretirali. To su djeca, klinci od 18 godina koji su svakog dana bili sve gori. Dakle, kad misliš da ne može biti gore, on je ujutro još gori, pa je sutradan još gori - govorio je Matić.
POVEZANI ČLANCI:
Ispričao je kako su neki u logorima dobivali paket jabuka noću i jeli ga da ih nitko ne vidi. Godinama kasnije se prisjećao zvuka hrskanja jabuka, ali i jedne anegdote s rolama toaletnog papira kada su ih neki skrivali jer su mislili da će im trebati kad stignu u Zagreb.
- A ja mu onda kažem 'Gle, ako nam to bude trebalo kad dođemo u Zagreb, ako ne bude toga, žali bože što smo se i borili i što smo robijali". Ali bilo je takvih ljudi - dodao je. Osvrnuo se i na događaje iz Srijemske Mitrovice.
- Kada su došli predstavnici Međunarodnog Crvenog križa i kada su nas vidjeli tako - glava dolje, ruke na leđa, onako tužni, mršavi, nikakvi, oni su se odlučili požaliti komandi logora. Inače, temeljna zadaća Međunarodnog crvenog križa, odrednica njihova posla je neutralnost, znači što vide - ne vide, što čuju - ne čuju. Međutim nisu izdržali kada su nas vidjeli u tom položaju i rekli su komandi da su to položaji nedostojni čovjeka, i da bi to trebalo ukinuti. Naravno, čuveni, opjevani srpski humor vrlo skoro je primijenio drugu metodu, i od sutradan kada je Crveni križ otišao, mi smo morali čučati i držati ruke na potiljku. To je bilo sto puta teže i nezgodnije jer kada ti priđe stražar, ti ni ne vidiš čizmu kad ti leti u glavu. Tako da smo se zahvalili Crvenom križu i zamolili da nas više ne brane - pričao je Fred Matić.
>> GALERIJA Predrag Fred Matić kroz godine
Fred je dezerter, prisilno novačen iz podruma.