Ugledni znanstvenik i profesor sasuo paljbu po sveučilištu: 'Sustav štiti neradnike'

Prof.dr.sc. Gordan Lauc, jedan od najznačajnijih hrvatskih znanstvenika te utemeljitelj i predsjednik uprave tvrtke Genos d.o.o., na Facebook-u se osvrnuo na stanje u visokom školstvu i bio je vrlo kritičan.

- Pred neki dan sam još jednom na televiziji izjavio da mislim da naše sveučilište nije moguće popraviti, već da ga treba ili ukinuti, ili pustiti da propadne. Nakon toga su mi neki moji prijatelji prigovorili da nije u redu javno govoriti protiv svog poslodavca, već da bih trebao sustav mijenjati iznutra. U biti se slažem s njima (uz modifikaciju da je odgovornost znanstvenika prema cjelokupnom društvu, a ne prema pojedinačnoj instituciji), pa ću ovdje javno iznijeti neka svoja iskustva koja su dovela do tog mog stava. Dakle ja sam tijekom skoro 10 godina velik dio svog života ulagao u pokušaje da naš sustav znanosti učinim boljim. Četiri godine sam bio prodekan (uz dva dekana), da bi mi treći dekan na prvoj sjednici Fakultetskog vijeća ukinuo većinu stvari koje smo napravili u protekla dva mandata i sve vratio na staro. Vodio sam i nacionalno Povjerenstvo za izradu Akcijskog plana za povećanje ulaganje u znanost i istraživanje. Nakon što smo nakon više od dvije godine usuglašavanja konačno donijeli plan koji je bio dovoljno benigan da ga je Vlada bila spremna usvojiti (no ipak je donosio i puno dobrih stvari), taj plan više nikada nitko nije niti pogledao, a kamoli realizirao (iako se radi o službenom «Akcijskom planu» koji je usvojila Vlada). Četiri godine bio sam član Nacionalnog vijeća za znanost, a šest godina član Područnog vijeća za prirodne znanosti. U tom periodu najviše sam radio na donošenju novih kriterija za napredovanje znanstvenika u viša znanja. Nakon više od tri godine usuglašavanja sa svim područnim vijećima, donijeli smo pravilnik koji je propisivao po mom osobnom mišljenju premale, no ipak značajne promjene u sustavu napredovanja. Nažalost i te premale promjene bile su prevelike za neke utjecajne krugove, pa je pravilnik o napredovanjima Ustavni sud proglasio neustavnim, jer narušava ustavom zajamčena jednaka prava neradnika da napreduju istom brzinom kao i oni koji rade (karikiram, no to je bila temeljna poruka odluke Ustavnog suda). Bilo je još puno sličnih primjera u raznim povjerenstvima u kojima sam sudjelovao, no ovo su najznačajniji koji su me uvjerili da u sustavu koji je postavljen kao ovaj sada, ozbiljne promjene naprosto nisu provedive.

Temeljni problem je da u našem sustavu jednostavno ne postoji mehanizam koji bi omogućio promjene. Sve razine upravljanja biraju se većinom glasova onih kojima će upravljati. Dekane biraju Fakultetska vijeća. U dvije (ili tri) godine mandata dekani nemaju nikakvu moć da naprave bilo kakve ozbiljne promjene. Nikoga ne mogu otpustiti, eventualno mogu nekoga zaposliti, no čak i kad to žele, nemaju resurse za bilo kakvu ozbiljniju podršku izvrsnosti. Čak i kad to žele, nemaju mehanizme za nagrađivanje onih koji rade, ili kažnjavanja onih koji ne rade. Ako neki fakultet slučajno i izabere dekana koji želi promjene, vrlo brzo se u fakultetskom vijeću organizira većina koja ne želi promjene, te nakon jednog ili dva mandata «reformatora» izaberu dekana «kontrareformatora» koji opet sve vrati na staro. Dakle dekani uglavnom pokušavaju zadovoljiti sve, a na taj način nije moguće ništa promjeniti. Sustav koji odluke donosi većinom, donosi odluke koje odgovaraju svima, a ne onom malom broju najboljih koji društvo vuku naprijed.

Da stvar bude još puno gora, posljednih dvadeset godina više od 90% onih koji su u bilo kojem trenutku ušli u sustav kao asistenti ili znanstveni novaci, dogurali su do ranga profesora. A među njima je nažalost i puno onih koji su bili jako loši studenti a primljeni su samo zato što se u tom trenutku nitko bolji nije javio na natječaj (razne nepotizme, veze i sl da i ne spominjem). Mnogi od njih su bili i jako loši doktorandi, te su sada i loši profesori. No svo to vrijeme su napredovali istom brzinom i primali istu plaću kao i oni koji su radili 12 sati na dan i trudili se biti najbolji što mogu (a fakultetska plaća je jako dobra, ako za nju ne moramo raditi više od 1-2 sata tjedno). Kako nisu trošili vrijeme na rad, imali su puno više vremena za razne socijalne kontakte i lobiranja, tako da su «neradnici» puno bolje umreženi od «radnika», te su često napredovali i brže od onih koji su radili. Kako su prolazile godine, sve veći broj «radnika» uviđao je da je «neradnicima» zapravo puno bolje, te je s vremenom velik broj «radnika» prešao u «neradnike». Jer zašto bi gubili svoje vrijeme kad imaju siguran posao, napredovat će radili ili ne radili, a položaj profesora daje im autoritet i moć nad studentima kojom mogu hraniti svoj ego kad god požele. Dakle umjesto da imamo sustav koji sve one koji uđu u sustav potiče da postaju sve bolji (kombinacijom pritiska i nagrađivanja) i da se trude napredovati, imamo sustav koji obeshrabruje i demotivira i one najbolje.

Sad će neki sigurno spomenuti da mi imamo i jako dobrih znanstvenika i profesora. To je apsolutno točno. Zapravo situacija je sve bolja i mi imamo sve više i više jako dobrih znanstvenika koji su međunarodno konkurentni. No to se dogodilo usprkos, a ne zahvaljujući sustavu. Međunarodnu konkurentnost (barem u eksperimentalnim znanostima) osigurali su samo oni koji su izborili međunarodno financiranje kroz europske projekte, jer naš sustav znanosti s najvećim projektima od cca 30,000 Eur godišnje to jednostavno ne omogućava. A institucije takve pojedince zapravo doživljava kao problem, jer za svoje projekte trebaju administrativnu, računovodstvenu, pravnu i logističku potporu, te su kao takvi opterećenje za instituciju na više razina. A za kolege «neradnike» takvi pojedinci su potencijalno jako opasni, jer svojim radom pokazuju da se ipak «može», te da oni koji tvrde da ne postižu međunarodno priznate rezultate zato «jer se to kod nas ne može», rezultate ne postižu zato što se ne trude dovoljno (ili nisu sposobni), a ne zato što to nije moguće.

Zbog svega toga nažalost kombinacija većinskog odlučivanja i većine koja danas postoji na našim znanstvenim institucijama naprosto ne omogućava promjene. Barem ne u roku od najmanje dvije do tri generacije. Dakle ako želimo imati međunarodno konkurentne znanstvene institucije, moramo ih osnovati i ustrojiti na način kako su ustrojene uspješne znanstvene institucije u svijetu. To je puno lakše, no pokušavati promijeniti sustav koji se u zadnjih 20 godina pokazao jako otpornim na sve pokušaje promjena, napisao je Lauc.