Birokracija i kapital više nisu problem, za veći rast nema ljudi

Poduzetnicima više nisu problem ni kapital ni administrativne zapreke.

S kim god se nađemo svi se žale da im je manjak radnika glavni problem i ograničenje, pojasnio je ministar rada Marko Pavić razloge zbog kojih je Vlada odobrila 32 tisuće radnih dozvola za strane radnike u 2018. godini. Kao zadnja od postsocijalističkih država, Hrvatska bi, procjenjuje bivši guverner Željko Rohatinski, tek potkraj nadolazeće godine mogla konačno dostići razinu ekonomske aktivnosti iz 2008. godine, kada je manjak radnika također bio zadavao glavobolje poduzetnicima. No, Hrvatska je tada imala gotovo dvjesto tisuća zaposlenih više nego danas, a pitanje za milijun dolara je hoće li ikada imati tadašnji broj zaposlenih jer se zemlja ubrzano prazni.

Konkurentnost na kvaliteti

Službeni podaci pokazuju da se u deset godina broj stanovnika smanjio za 260 tisuća, koliko Split i Zadar danas zajedno imaju stanovnika, ali neslužbene brojke još su nepovoljnije pa će nestašica radne snage brzo zasjeniti slučaj Agrokor i postati dominantna politička i ekonomska tema. Sociolog Teo Matković upozorava da se broj stanovnika u radnoj dobi vratio na razinu od prije pola stoljeća i smanjuje se za 30 tisuća godišnje. No, višegodišnja je recesija učinila svoje pa je stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj još uvijek bitno viša od europskog prosjeka. Razvijene europske zemlje u vrijeme ekonomskog rasta dosežu stopu nezaposlenosti od 5 do 7 posto, što bi u hrvatskom slučaju značilo od 70 tisuća do 100 tisuća nezaposlenih, a ne 160 tisuća koliko je bilo na vrhuncu turističke sezone ili sadašnjih 190 tisuća (12 posto) s koliko ulazimo u novu godinu.

– Čak i uz trenutačne trendove udaljeni smo još nekoliko godina od prihvatljiva broja nezaposlenih – kaže Matković, što bi trebalo protumačiti kao poziv tvrtkama da daju priliku radnicima srednje i starije životne dobi, kojih je na burzi rada najviše. Sadašnji broj nezaposlenih nismo imali od 80-ih godina prošlog stoljeća, samo što su tada nezaposleni većinom bili mladi koji su tražili prvi posao, a sada je trećina nezaposlenih starija od 50 godina. Matković uočava da se i nezaposlenost “postarala”, kao što se postaralo i ukupno stanovništvo.

Ekonomisti procjenjuju da će hrvatska ekonomija 2018. godine rasti nešto iznad europskog prosjeka, između 2,8 i 3,3 posto, no i dalje je to sporije od ostalih tranzicijskih zemalja koje su od 2000. godine grabile naprijed dvostruko većim koracima. Vjetar u leđa i nadalje će dolaziti od turizma, izvoza i potrošnje, ali ne i famoznih rezervi koje bi riješile kronične boljke: politiziranost, nepotizam, korupciju, administriranje te spor i skup državni aparat. Inozemni utjecaji su puno bolji: najveća izvozna tržišta rastu, monetarna politika europske središnje banke i u 2018. ostaje većim dijelom nepromijenjena, kapital ne bi trebao biti problem, novca ima i u europskim fondovima, no kao i dosad, manjka organizacije, koordinacije, ali i političke volje da se prekine s praksom šlepanja uz druge. Ne računajući kratkotrajne sezonske poslove, procjenjuje se da bi ove godine u Hrvatskoj moglo biti stvoreno od 12 do 15 tisuća novih radnih mjesta, što bi, uz procjenu da bi i plaće mogle rasti istom dinamikom kao i BDP, za građane mogla biti jedna od boljih vijesti. Radnih bi mjesta trebalo biti više nego u godini na izmaku, no kad je u pitanju realni sektor, i dalje su ona slabije plaćena te dominantno vezana uz trgovinu i uslužni sektor. Uz turizam, svjetla točka hrvatske ekonomije je izvoz, no problem naše proizvodnje je što konkurentnost crpi iz niske cijene rada i dostupnih sirovina.

Izvanredni profesor Nebojša Stojčić s dubrovačkog sveučilišta podsjeća da rast industrijske proizvodnje uz kraće prekide traje već treću godinu.

– U obrascu gospodarskog rasta svjedočimo promjenama u odnosu na pretkrizno razdoblje kada su osobna i državna potrošnja imale znatno veći doprinos od industrijske proizvodnje, što ulijeva određeni optimizam po pitanju održivosti rasta – kaže Stojčić.

Ulaskom u Europsku uniju hrvatskim gospodarstvenicima otvorile su se nove prilike na jedinstvenom tržištu, ali Stojčić smatra da će u godinama pred nama taj učinak slabjeti, no 2018. godine još uvijek možemo očekivati daljnji pozitivan doprinos sa te strane. Najavljena porezna rasterećenja industriju će dotaknuti prvenstveno neizravno budući da će veće koristi biti za poduzeća u turizmu.

– Unatoč navedenom, nema previše razloga za optimizam. Već godinama u strukturi naše proizvodnje i izvoza dominiraju standardizirani cjenovno konkurentni proizvodi dok je u novim članicama Europske unije iz središnje Europe na djelu pozicioniranje proizvođača u segmentu tržišta u kojem se konkurentnost gradi na temelju kvalitete, što ima znatno veći potencijal rasta. Promjena konkurentskog profila, razvoj novih industrija i tehnološko usložnjavanje proizvodnje zahtijevaju industrijsku politiku koja će obuhvatiti koordinaciju mjera u području tržišta rada, infrastrukture obrazovanja, porezne i inovacijske politike, a rezultati takvih mjera vidljivi su tek u srednjoročnom razdoblju. Prema pokazateljima u većini navedenih područja, Hrvatska je na začelju Europske unije – upozorava Stojčić.

Premijer Andrej Plenković tvrdi da će 2018. biti godina reformi, premda se iz prošli tjedan prihvaćena plana zakonodavnih aktivnosti za predstojeću godinu te reforme ne mogu iščitati. Ministarstvo financija izračunalo je da će obveznike porezno rasteretiti s približno milijardu kuna, što će nešto jače osjetiti turistička branša koja zapošljava sezonske radnike ili tvrtke koje će obnavljati vozni park, no to nije ni izbliza značajno kao kad se početkom 2017. išlo na rasterećenje poreza na plaće i dobit.

– S obzirom na to da se u Hrvatskoj industrija vratila u fokus industrijske politike tek unatrag nekoliko godina, ne očekujem značajnije promjene u strukturi industrijske proizvodnje u 2018. i možemo reći da će doprinos industrije gospodarskom rastu biti niži od potrebnog za ostvarivanje razine tzv. outputa koja bi nas približila razinama razvijenosti drugih novih članica EU. Vidjet ćemo hoće li i 2018. donijeti mjere industrijske politike koje bi stvorile temelje za otklanjanje spomenutog zaostajanja – kaže Stojčić.

Može li se vjerovati najavama, Vlada se želi fokusirati na nekoliko područja: obrazovanje, javnu upravu, zdravstvo te mirovinski sustav.

Stručnjak za zdrastveni sustav, docent na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Šime Smolić nada se da će 2018. godina biti presudna za zdravstveni sustav “jer će glavnu riječ imati ministar financija”. Sustav je opterećen s osam milijardi kuna neplaćenih obveza, ministar zdravstva Milan Kujundžić traži nove poreze i privatizaciju primarne zdravstvene zaštite, no Smolić smatra da probleme zdravstva ne treba promatrati isključivo kroz prizmu financiranja, rasta dugova ili nedostatka novca.

Zdravstvo na aparatima

– Stvari su puno složenije, a razarajuće posljedice na financijsku održivost samo su simptom lošeg „zdravlja“ sustava, koje su, da se izrazim medicinskom terminologijom, prešle u kroničnu fazu. Kronični problemi zahtijevaju i odgovarajuću terapiju, a pri tome ne mislim na cikluse sanacija dugova koji su se pokazali kao mjere za „ublažavanje boli“ i nažalost ništa drugo – kaže Smolić te dodaje da su i građani djelomično odgovorni za situaciju u zdravstvu, premda s pravom negoduju.

– Kao što vidite, cilj mi je istaknuti simultano djelovanje svih elemenata u zdravstvu kako bi se napravili mali koraci naprijed – već i mali korak naprijed, s obzirom na trenutačno stanje u zdravstvu, bio bi itekako vidljiv. Taj prvi korak treba biti jačanje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) kroz ulaganje u edukaciju i usavršavanje liječnika u svim njezinim djelatnostima, jasnim smjernicama i protokolima ojačati ulogu liječnika kao brane na ulasku prema višim (skupljim) razinama zdravstvene zaštite, a što se nadovezuje na prvi cilj – ističe Smolić.

Mišljenja je da je primarna zdravstvena zaštita kakvu imamo danas propusna i osiguranici izuzetno lako dolaze do specijalističko-konzilijarne i bolničke zdravstvene zaštite, do lijekova na recept, bolovanja itd. Nužno je i rasterećenje liječnika od administracije koja ih sve više odmiče od pacijenata, a u nekim djelatnostima PZZ poput pedijatrije ili zdravstvene zaštite žena potrebno je stvoriti preduvjete za povećanje broja tih specijalista.

– Još jedan važan element u jačanju temelja zdravstva jest prevencija, a tu stojimo vrlo loše. Odaziv na preventivne programe je poprilično loš pa netko treba odgovoriti zašto je to tako. Možda je rješenje uvođenje obveznih preventivnih pregleda za pojedine skupine populacije, ali o tome bi trebalo napraviti detaljnu analizu temeljem dosadašnjih iskustava – kaže Smolić.

Kao najveći izazov nameću se problemi bolničkih zdravstvenih ustanova. Pokušali su se riješiti sanacijama, ali i tzv. masterplanom bolnica čiji je cilj bio „osigurati bolju dostupnost bolničke zdravstvene zaštite, odnosno hrvatskim pacijentima stvoriti modernu bolnicu 21. stoljeća“. Dokumentu je odavno istekao rok, a građani nisu dobili ni bolju dostupnost a ni modernu bolnicu 21. stoljeća – podsjeća Smolić koji smatra da će mali pomaci naprijed biti vidljivi već u kratkom roku jer nitko nije zadovoljan stanjem u zdravstvu.

Hrvatska ima previše bolnica u kojima radi previše nezdravstvenih radnika, a organizacija rada liječnika dovodi do smanjenja i dostupnosti i kvalitete zdravstvene zaštite. Pružanje usluga je neefikasno što se odražava na loše ishode liječenja (različiti pristupi liječenju iste bolesti u različitim bolnicama), informatizacija je tek djelomično provedena, javna nabava često ne rezultira uštedama, naprotiv, itd. Takva nesređena situacija nije poželjna za većinu liječnika, ali se očito još uvijek radi o tihoj većini.

– Financiranje bolnica je posebno teška tema, ali treba govoriti o problematici bolničkih limita i posljedicama koje takav sustav financiranja za sobom ostavlja. Planiranje ljudskih resursa je još jedno poglavlje koje treba otvoriti, dodjela specijalizacija treba biti transparentna i u skladu s potrebama populacije, a diskriminaciju, korupciju i nepotizam sustavno suzbijati – upozorava Smolić kojemu najava ministra financija i pomalo sramežljiva potpora iz Ministarstva zdravstva o 2018. kao godini reforme zdravstvenog sustava, ulijeva određeni optimizam te je uvjeren da je to jedna od reformi koju bi podržali i građani.

Vlada bi do travnja trebala uvjeriti Agrokorove vjerovnike da prihvate nagodbu čime bi zatvorila prvo poglavlje državne intervencije u Agrokor. Postanu li vjerovnici novi vlasnici Todorićeva poslovnog carstva, za očekivati je da će jako brzo doći do vlasničkog okrupnjavanja, kao što je to, primjerice, u ne tako davnoj prošlosti bilo s trgovačkim lancem Diona kada su ga preuzeli vjerovnici.

Godina 2018. bi trebala biti i godina promjena u mirovinskom sustavu. Vlada je u svom zakonodavnom planu navela da će promjena mirovinskog zakona ići u drugom kvartalu 2018., no to se govorilo i prijašnjih godina. Danijel Nestić, stručnjak za mirovinski sustav s Ekonomskog instituta Zagreb, nagađa da će se možda ići i s drukčijom regulacijom beneficiranog staža kako bi se smanjio ili reducirao opseg zanimanja koja imaju beneficirani staž.

– Ne znam koliko su bile ozbiljne najave da će se uvesti nacionalna mirovina. Ta je najava nakon izbora utihnula – veli Nestić. Dvije ozbiljne promjene mogle bi uključiti brojne građane. Prva je proširenje ili neproširenje dodatka na mirovine od 27 posto na osiguranike drugog stupa te promjena uvjeta za prijevremenu mirovinu. Ministar rada Marko Pavić već mjesecima računa što će s dodatkom koji navodno neće biti isti za sve.

Mirovine za rad, a ne zasluge

– Neko rješenje koje bi bilo “vuk sit, a ovce na broju” bilo bi pogrešno. Moj je čvrst stav da dodatak treba dati svima proporcionalno uplatama u prvi stup. Sve drugo su neka čudna međurješenja koja ne bi bila dobra – kaže Nestić. On procjenjuje da proširenje dodatka ne bi odmah stvorilo pritisak na proračun jer ljudi sukcesivno odlaze u mirovinu, no znatan dio dobrovoljnih mirovinskih osiguranika koji su zbog dodatka redovito prelazili u prvi stup ostao bi u drugom stupu. Njihova mirovinska štednja sada se automatski prebacuje u prvi stup, a dosad su mirovinski fondovi za ljude koji su 2002. godine imali od 40 do 50 godina te su dobrovoljno ušli u drugi stup, uplatili u proračun 2,6 milijardi kuna. Uplate koje oni donose u proračun nisu zanemarive, ali Nestić kaže da i na to treba gledati drukčije jer s novcem koji povratnici donose u proračun država preuzima i buduće uplate.

– Mirovinski sustav ovako postavljen stabilan je i dosta otporan na razne šokove, ali ostaje osnovni problem da su naše mirovine preniske. Hrvatska ima problema s adekvatnošću mirovina, a ne s održivosti sustava, i zato je dodatak dobro rješenje – kaže Nestić te sugerira da reforma ide za tim da se nagradi ljude koji dulje i više rade, za razliku od onih kojima se daje po zaslugama. 

Pogledajte galeriju: Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti