Hrvatskom jeziku protjerivanja i deklaracije ne mogu donijeti ništa dobro

Uspostava samostalne Republike Hrvatske označila je kraj duge i mukotrpne bitke za hrvatski jezik, koji je, uz snažnu podršku komunističkih vlasti, bio podvrgnut jezičnoj unitarizaciji i pokušajima stvaranja jedinstvenoga književnog jezika za Hrvate i Srbe.

Kako je ta borba izgledala, sjajno je opisao prof. dr. Ivo Pranjković u članku Hrvatski jezik od godine 1945. do kraja 20. stoljeća objavljenom u 5. knjizi Povijesti hrvatskoga jezika, velikom projektu Društva za promicanje hrvatske kulture i znanosti Croatica u sklopu kojeg je analizirana i opisana povijest hrvatskoga jezika od srednjeg vijeka do 21. stoljeća. Šesta knjiga toga izdavačkog pothvata izlazi iz tiska ovih dana.

Pranjković, jedan od vodećih hrvatskih lingvista i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 2018. professor emeritus), suurednik je obiju knjiga te smo s njime razgovarali o burnim jezičnopolitičkim zbivanjima u drugoj polovici 20. stoljeća, ali i o sadašnjem stanju hrvatskoga jezika.

Prvih nekoliko godina nakon 1945., u skladu s avnojskom jezičnom politikom i prijeratnim i ratnim jezičnopolitičkim nazorima Komunističke partije, hrvatski i srpski jezik smatrali su se posebnim jezicima, no ta se politika počinje mijenjati 1952., kad se pojavio Pravopis srpskohrvatskog jezika Aleksandra Belića. Zašto je Komunistička partija promijenila politiku?

Komunistička je partija prije rata i neposredno poslije njega hrvatski i srpski smatrala posebnim jezicima protiveći se i na taj način unitarnoj politici stare Jugoslavije, u kojoj se jedno vrijeme materinski jezik kao predmet u školama nazivao čak srpskohrvatskoslovenačkim. Zašto se takva politika promijenila pedesetih godina, teško je pouzdanije odgovoriti, ali se može reći da je ona svakako bila dio općih unitarnih tendencija koje su tih godina jačale i na drugim područjima, i političkim, i ekonomskim, i kulturnim.

Na novosadskom sastanku 1954. zaključeno je da je jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan i jedinstven jezik s dva izgovora, ijekavskim i ekavskim. Zaključke je potpisalo ukupno 25 pojedinaca, od kojih je sedam iz Zagreba. Jesu li Hrvati takav zaključak potpisali uvjereni u njegovu ispravnost ili su to morali učiniti pod pritiskom Partije?

Ni na to pitanje nije lakše odgovoriti. Vjerojatno je među potpisnicima novosadskoga sastanka, a to su bili Mirko Božić, Marin Franičević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan i Zdenko Škreb, bilo i onih koji su bili uvjereni u ispravnost potpisivanja takvih zaključaka, i onih koji su osjećali određenu vrstu pritiska, a i onih koji su u tom pogledu bili kolebljivi. Predstavnici Partije, npr. Vladimir Bakarić, tvrdili su da pritisaka nije bilo, ali da su bar neki od potpisnika mislili da je potpisivanje zaključaka bila partijska direktiva.

U to je vrijeme većina hrvatskih jezikoslovaca, književnika i drugih javnih djelatnika bila za zajednički hrvatsko-srpski pravopis. Je li to bio odraz znanstvenih spoznaja ili priklanjanje politici bratstva i jedinstva?

To je doista činjenica, bar kad se sudi prema mišljenjima onih koji su se o tome javno izjašnjavali. Uvjeren sam npr. da je prof. Jonke smatrao kako je zajednički pravopis i moguć i potreban, ali ni on ni ostali potpisnici s hrvatske strane nisu očekivali da će se potpisivanje spomenutih zaključaka iskoristiti za novi val unitarizacije sa srpske strane, a upravo se to dogodilo. Srpska je strana štoviše potpisivanje zaključaka novosadskoga sastanka smatrala priznanjem hrvatske strane da je riječ o jednom i jedinstvenom jeziku i za Srbe i za Hrvate. Hrvatski potpisnici s druge strane smatrali su da se novosadskim sastankom i pravopisom štite posebnosti hrvatskoga standardnog jezika odnosno onoga što se najčešće nazivalo zapadnom varijantom hrvatskosrpskoga ili srpskohrvatskoga jezika.

Je li se tada doista tražila svojevrsna trampa: da se Srbi odreknu ćirilice, a da Hrvati prihvate ekavski izgovor?

To se novosadskim dogovorom i pravopisom nije predlagalo, nego se predlagalo puno prije, u vrijeme rasprava koje su se vodile povodom jednoga napisa Jovana Skerlića koji je pod naslovom Istočno ili južno narečje? bio objavljen u Srpskom književnom glasniku 1913. S tim u vezi je povelik broj hrvatskih književnika, među njima npr. i Krleža i Šimić, bio prešao na ekavštinu. Ta skupina pisaca poznata je u filologiji pod nazivom hrvatski mladoekavci.

Kad su se pojavili nazivi zapadna i istočna varijanta hrvatskosrpskog odnosno srpskohrvatskog jezika. Je li to bio kompromis hrvatskih jezikoslovaca kako bi sačuvali kakvu-takvu autonomiju hrvatskoga jezika ili je riječ o nečemu drugome?

Naziv varijanta naglo se proširio nakon 1965. odnosno nakon referata srpske jezikoslovke Milke Ivić na sarajevskom kongresu jugoslavenskih slavista u kojem je ona jasno razlikovala istočnu ili beogradsku od zapadne ili zagrebačke varijante. Hrvatski su jezikoslovci to njezino razlikovanje vrlo spremno prihvatili, a među srpskima ono u najmanju ruku ni tada ni poslije nije bilo osobito popularno. Štoviše oni su Milki Ivić prilijepili pogrdan naziv „gospođa varijanta“.

Kakvo je bilo stanje tih dviju varijanti u jezičnoj praksi?

U vezi s novosadskim sastankom i pravopisom najspornije je svakako bilo ono što se događalo u jezičnoj praksi, u kojoj se na različite načine i na različitim razinama, a najviše na saveznoj, sustavno nametala istočna varijanta. Na tu su praksu hrvatski jezikoslovci, posebice spomenuti Ljudevit Jonke, vrlo oštro reagirali u brojnim polemičkim napisima koji su se počeli javljati već i prije pojave samoga pravopisa, a uglavnom nisu reagirali na pojedinačna pravopisna rješenja.

Sam pravopis kao stručna knjiga uglavnom, bar po mom mišljenju, nije bio sporan. Njime je naime velikim dijelom nastavljena pravopisna praksa inaugurirana Hrvatskim pravopisom Ivana Broza iz 1892. i brojnim izdanjima pravopisa Dragutina Boranića. Ono što je u novosadskom pravopisu doista bilo neprihvatljivo odnosilo se uglavnom na leksik odnosno na nazivlje. U tom se pravopisu naime ujednačilo pravopisno nazivlje po načelu svojevrsne trampe (npr. mi vama zarez umjesto zapete, a vi nama tačku umjesto točke) uz otvoreni poziv da se tako ubuduće čini i na drugim znanstvenim i/ili umjetničkim područjima.

Kako su se zapadna i istočna varijanta standardnoga jezika upotrebljavale u BiH? Kakav je bio položaj zapadne varijante?

O jezičnoj situaciji u Bosni i Hercegovini učestalije se počelo pisati nakon spomenutoga kongresa slavista iz 1965. godine. Otvoreno su se, između ostaloga, izražavala mišljenja da je jezik u BiH zapravo ijekavska inačica srpskoga standardnog jezika. To je urodilo nekim, makar i deklarativnim pozitivnim pomacima koji su došli do izražaja i u zaključcima savjetovanja u Sarajevu i Mostaru iz 1970. i 1973. godine. U praksi se međutim malo toga promijenilo. Usvojen je doduše novi naziv „bosanskohercegovačke varijante“, i to naziv bosanskohercegovački standardnojezički izraz, ali se ni time taj bosanskohercegovački varijetet nije bitno udaljio od ijekavske varijante srpskoga jezika.

Kako se uporaba dviju varijanti odrazila na odvajanje bošnjačkoga jezika od hrvatsko-srpske matrice, odnosno na standardizaciju bošnjačkoga jezika 1990-ih?

U opisanim novosadskim događanjima nije se nigdje spominjao jezik Bošnjaka (odnosno muslimana ili Muslimana) niti je ijedan Bošnjak sudjelovao u tim događanjima. Nakon devedesetih godina Bošnjaci su odlučili svoj jezik nazivati bosanskim. Dio Bošnjaka (i među jezikoslovcima) pod tim podrazumijeva isto ono što se prije nazivalo bosanskohercegovačkim standardnojezičkim izrazom, a dio njih podrazumijeva pod tim poseban standardnojezični varijetet za Bošnjake. Mislim da se taj bošnjački izbor, i kad je riječ o nazivu jezika, treba poštovati i na srpskoj i na hrvatskoj strani, što ne znači da se time isključuje naziv bošnjački.

Oslanja li se bošnjački više na srpski ili na hrvatski jezik?

U nešto većoj mjeri oslanja se na hrvatski, posebice u pravopisu, ali ima i normativnih rješenja koja su tipičnija za srpski te i onih rješenja koja nisu svojstvena ni srpskom ni hrvatskom, primjerice u statusu i porabi turcizama. Tome treba dodati da norma bosanskoga (bošnjačkoga) jezika još nije stabilizirana te da se u njoj još uvijek može očekivati određen broj nestabilnosti i nedoumica.

Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te tijekom „hrvatskog proljeća“ hrvatski su lingvisti i drugi intelektualci odbacili novosadski dogovor. Kako tumačite to da je „hrvatsko proljeće“ ugušeno, a već 1972. u amandmanima na Ustav SR Hrvatske pravno je poboljšan status hrvatskoga jezika?

Deklaracijom iz 1967. nije, bar ne izrijekom, odbačen novosadski dogovor. On je odbačen tek 1971. godine, i to u Matici hrvatskoj, što je bez sumnje bio i glavni razlog brojnim nedaćama koje su tu ustanovu zadesile sedamdesetih godina. Činjenica da je već 1972. amandmanima na Ustav SR Hrvatske poboljšan status hrvatskoga jezika svakako je ponešto kontradiktorna. Odgovor bi se mogao tražiti u činjenici da su se ustavnim amandmanima i u drugim područjima davale veće ovlasti republikama i pokrajinama, a možda i u nastojanjima da se smire duhovi u Hrvatskoj nakon burnih događanja vezanih za „hrvatsko proljeće“ i brojnih pretjerivanja vezanih za ta događanja i njihove sudionike, kad su gotovo svi viđeniji akteri tih događanja (javni djelatnici u znanosti i kulturi te studenti, ali ne i profesionalni političari!) bili pozatvarani ili na druge načine šikanirani.

Uspostavom Republike Hrvatske događaju se burne rasprave o pravopisu, tj. treba li pisati morfonološki ili fonološki, jezični purizam bio je vrlo izražen, uvodile su se nove riječi koje su katkad izazivale podsmijeh itd. Kako se to odrazilo na razvoj standardnoga jezika? Je li jezik iz tog razdoblja izišao bez štetnih posljedica?

Neke su pojave vezane za funkcioniranje hrvatskoga standardnog jezika i za njegovo normiranje svakako bile očekivane nakon svega što se događalo devedesetih godina. Pa ipak mislim da je bilo i brojnih pretjerivanja, pogotovo vezanih za pravopisnu i leksičku normu. Sada se situacija s tim u vezi uglavnom smirila, ali su ostale i neke posljedice, posebno što se tiče funkcioniranja pravopisne norme.

Ostali su npr. prijepori i nedoumice o tome kojim se pravopisom odnosno pravopisima služiti u javnoj komunikaciji. Moje je međutim mišljenje da posljedice o kojima govorimo nisu naštetile samom jeziku, ali jesu naštetile nama koji se tim jezikom služimo. Jezik je naime tako savršen mehanizam da se njemu zapravo i ne može naštetiti. Možemo međutim griješiti mi koji se njime služimo i koji bismo ga trebali normirati s puno više znanja i osjećaja za mjeru negoli što smo to činili u razdoblju koje spominjete.

Jeste li zadovoljni sadašnjim stanjem jezika?

Uglavnom sam zadovoljan stanjem u strukama koje se bave jezikom. U njima je puno mladih koji su dobro obrazovani, koji poznaju literaturu iz područja kojim se bave, koje ozbiljno zanimaju teorijski i metodološki temelji pojedinih lingvističkih disciplina i sl. Znatno sam međutim manje zadovoljan time kako se jezik tretira u javnim medijima. Tu još uvijek, po mom sudu, ima previše diletantizma, previše uglavnom dosadnih prežvakavanja jezičnih savjeta koje npr. možemo naći već u Maretićevu Savjetniku iz 1924. Istina je doduše da jezičnu problematiku nije nimalo lako približiti korisnicima pojedinih medija, ali bi to, po mom sudu, trebalo činiti tako da se postupno podiže razina znanja o jeziku i o načinima njegova funkcioniranja, a manje tako da se nešto izravno preferira, a pogotovo da se protjeruje iz jezika. Zabranama se naime uglavnom ne podiže razina kulture ni u jednom području, pa tako ni u području funkcioniranja jezika.

Akademik Ranko Matasović smatra da hrvatski standardni jezik trenutačno ni po čemu nije ugrožen, osobito otkad je postao jedan od službenih jezika Europske unije. Ne vidi opasnost ni u anglizmima. Slažete li se s time?

Slažem se. To što je hrvatski postao jedan od službenih jezika EU izuzetno je važno i za Hrvatsku kao državu i za svakog od govornika toga jezika. Načelno se slažem i s time da nema neke posebne opasnosti ni od anglizama, pogotovo opasnosti za sam jezik, već samim time što leksik u jeziku pripada tzv. otvorenom sustavu pa se u nj lako posuđuju elementi i iz drugih jezika, ali se isto tako lako i gube ako iz bilo kojih razloga postanu suvišni.

Sve to ipak ne znači da se ne treba brinuti o prevelikom prodoru anglizama u neka područja, npr. u područja popularne glazbe, računalne tehnologije ili u govor mladih općenito. Posebno dakako treba voditi računa o tome da anglizacija ne prodre i u područja izvan leksika, npr. u područje sintakse, što se primjerice događa u pojavnostima tipa Motovun film festival ili čak Motovun Film Festival. Određena opasnost napokon mogu biti i zahtjevi da se znanstveni radovi, čak i kroatistički, pišu na engleskom jeziku.

Neki intelektualci, primjerice povjesničar Ivo Goldstein, tvrde da je i danas na djelu „rigidni jezični purizam“. Kako biste to komentirali?

Mislim da je rigidnoga purizma bilo dosta devedesetih godina, ali da su danas takve tendencije poprilično jenjale. Nadam se da će se to jenjavanje nastaviti i ubuduće.

Deklaraciju o zajedničkom jeziku iz 2017. inicijatori su objavili navodno zbog „posljedica političkih manipulacija jezikom u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji“. Deklaraciju podržava i hrvatska lingvistica Snježana Kordić. Kakva je svrha takve inicijative danas, kad svi narodi koji su živjeli u Jugoslaviji imaju svoj jezik? Jesu li inicijatori jugonostalgičari?

Ne znam jesu li inicijatori jugonostalgičari iako vjerujem da među njima ima i takvih. U svakom slučaju mislim da je vrijeme deklaracija prošlo i da se njima teško može postići bilo što dobro. Naprotiv uvjeren sam da one mogu dovesti do novih razdora i sukoba. Treba također dodati da je deklaracija koju spominjete različito primljena u različitim sredinama.

U Hrvatskoj i Srbiji ostala je gotovo nezapažena, a u BiH i u Crnoj Gori podržana je u znatno većoj mjeri. Mislim da i za to ima konkretnih, ponajprije političkih razloga. Među takvima spomenuo bih npr. činjenicu da se razlike između srpskoga, hrvatskoga i bosanskoga (bošnjačkoga) jezika u Bosni i Hercegovini u prilično velikoj mjeri politički instrumentaliziraju.

U Hrvatskoj je optjecaju nekoliko pravopisa premda je Ministarstvo prosvjete za uporabu u školama preporučilo Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u jezičnoj praksi uočljivo je pravopisno šarenilo, u medijima se piše o lijevim i desnim lingvistima... Postoje li lijevi i desni lingvisti, lijevi i desni pravopisi? Treba li nam novi pravopis koji će pomiriti razlike?

Mislim da ni načelno ni praktično ne postoje lijevi i desni pravopisi, ali postoji (opet!) instrumentalizacija pojedinih pravopisa u podjelama na lijeve i desne. Što se tiče lingvista, lijevi su valjda oni koji su učlanjeni u lijeve, a desni oni koji su učlanjeni u desne stranke. Nikako nisam sklon razvrstavati lingviste na lijeve i desne s obzirom na to kako se bave svojom strukom i kakve stručne kriterije preferiraju. Štoviše to mi i osobno smeta. Nimalo mi naime nije bilo ugodno kad su me neki proglašavali nekakvim lijevim lingvistom samo zato što sam bio kritičan prema nekim publikacijama i njihovim autorima koje su neki smatrali desnima. Posebno se to odnosi na publikacije s područja normiranja hrvatskoga standardnog jezika. Kad je riječ o čisto stručnoj razini, mislim da su svi postojeći pravopisi zadovoljavajući. Osobno u tom smislu preferiram Hrvatski pravopis koji je objavila Matica hrvatska.

Ne treba nam dakle novi pravopis, tj. u praksi se možemo služiti pravopisom po svom izboru?

Mislim da nema nikakve potrebe za objavljivanjem nekog novog pravopisa jer korisnici mogu birati čak između četiri pravopisa koji se mogu smatrati manje ili više aktualnima: Babić-Finka-Moguševa (odnosno Babić-Moguševa), Anić-Silićeva, Matičina i Pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.