Bilo je jutro 27. studenoga 1918. kada je sa zagrebačkog kolodvora put Beograda krenula željeznička kompozicija s delegacijom Hrvata, Slovenaca i Srba, koji su poslani u važnu misiju. Njihov zadatak bio je izraziti spremnost na ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Južnih Slavena i taj su zadatak – koji je odredio sudbinu hrvatskog i ostalih južnoslavenskih susjednih naroda u 20. stoljeću – uspješno obavili. Jer, koji dan poslije, 1. prosinca, srpski prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević proglasio je Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će poslije nositi ime Kraljevina Jugoslavija.
Nova državna tvorevina na Balkanu iznikla iz pakla Velikog rata, koji će u ropotarnicu povijesti pomesti čak četiri carevine – austrougarsku, njemačku, rusku i tursku – hrvatskom narodu nije donijela ništa dobra.
Od samih početaka nove države roje se nesporazumi, razmirice i sve veće razlike između vodećih srpskih i hrvatskih političara. Stjepan Radić, vođa Hrvatske seljačke stranke, težio je da nova država ima federalno republikansko, dok je srpska vlast zahtijevala unitarno monarhističko ustrojstvo države.
Pogledajte video: Razgovor sa Željkom Krušeljem
Međutim, brzo se pokazalo da je Hrvatska ujedinjenjem izgubila višestoljetne institucije na kojima je temeljila svoju državnost, poput Sabora, županija i vlastitog domobranstva, što je 1921. godine potvrđeno Vidovdanskim ustavom. No, u dijelu hrvatske javnosti nezadovoljstvo novom državom pokazalo se već u prvim danima zajedničke države, pa samo četiri dana nakon njezina proglašenja, 5. prosinca 1918. godine, građani izlaze na ulice Zagreba tražeći stvaranje samostalne hrvatske države. Pobuna je, međutim, ugušena u krvi.
Danas, točno stotinu godina poslije, najpamtljivija povijesna krilatica ovih događaja bila je i ostala ona Radićeva o “srljanju poput gusaka u magli”. Stjepan Radić izrekao je ove riječi na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. godine, samo tri dana uoči odlaska delegacije u Beograd, no za razumijevanje Radićeva apela nužno je poznavanje konteksta u kojem je nastao. Naime, u to je vrijeme talijanska vojska nadirala u Dalmaciju, Istru, Kvarner i svakog dana zauzimala sve više hrvatskog teritorija. Hrvatska je, kao dio Austro-Ugarske Monarhije, bila netom pobijeđena u Prvom svjetskom ratu. Ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom Hrvatska imala je priliku prijeći na stranu pobjednika i zaustaviti talijansko otimanje svog teritorija... Sve su to bili razlozi zašto se mnogim hrvatskim političarima žurilo. Pod cijenu “srljanja u maglu”. Vrijeme će pokazati da drugoga izbora i nisu imali.
Tadašnje šanse za neovisnu hrvatsku državu na cijelom nacionalnom, etničkom, povijesnom teritoriju bile su svedene praktički na nulu. U kontekstu kraja Prvog svjetskog rata, u okolnostima kad je bilo jasno da će Austro-Ugarska biti poražena te da su pobjednice odlučile da se ta država neće obnavljati u postojećim granicama, a imajući na umu obećanja Italiji i Srbiji na račun Hrvatske, što se moglo učiniti?
Problemi na sve strane
U tim okolnostima Hrvatska je bila ratna gubitnica s vrlo neizvjesnom budućnošću, između dvije zemlje pobjednice, Italije i Srbije, koje su se namjeravale proširiti, i to baš na račun hrvatskog teritorija, poglavito jadranske obale i njezina zaleđa.
Stjepan Radić također je bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se taj savez obaviti. Nesrljanje u maglu, dakle, nije bilo upozorenje da se ne treba udružiti sa Srbima, nego da se Hrvatska prethodno osigura kako bi se spriječila srpska hegemonija u novoj državi. Nažalost, Radić je bio nadglasan pa se u ujedinjenje krenulo bez razrađenog plana.
Pitate li dr. sc. Davora Marijana iz Hrvatskog instituta za povijest, 1. prosinca 1918. konkurira za najgori dan u modernoj hrvatskoj povijesti, evo i zašto.
– Daleko od toga da treba žaliti za Austro-Ugarskom: bila je to problematična država, nije nam bilo dobro i, na kraju krajeva, da je bila uređena po volji njenih naroda, ne bi nestala kao što je nestala. No, kakva god da je bila, Austro-Ugarska je imala elemente pravne države. I zato kažem da smo toga dana iz jednog civilizacijskog okvira zakoračili u drugi, iz Srednje Europe na Balkan – mišljenja je povjesničar Davor Marijan.
– Iz današnje perspektive, sasvim je jasno kako nemamo razloga biti zadovoljni ni s jednom od dviju Jugoslavija čiji smo bili sastavni dio. No, Jugoslavija je prošlost i mi možemo podvući crtu i reći da je to bilo loše iskustvo, misleći na obje Jugoslavije, premda smatram da je druga bila veće zlo nego prva. U danim okolnostima i u povijesnom kontekstu ulazak u zajedničku državu bilo je tada najbolje rješenje za Hrvatsku – kaže dr. Marijan, dodajući kako je Hrvatska u to vrijeme bila u lošoj poziciji.
– Nemate vojsku, nemate vlast, dio ste države koja se raspada i vi ste nitko u tom trenu. Imate problem s Italijom i Srbijom... U tom trenutku, od svega ta je država bila najmanje zlo. No, s vremenom velik dio ljudi je očekivao bolje odnose pa je došlo do strahovitog razočaranja – kaže povjesničar Davor Marijan, kojeg pitamo zašto je ideja jugoslavenstva bila tako kratka daha. Zašto je slom te ideje zapravo bio neizbježan?
– Osim materijalne propasti, mnogo je toga u čemu su Hrvati loše prošli, gdje se Srbija namirivala preko računa Hrvatske i Vojvodine. Srbi su bili dominantni jer, tko ima vojsku, taj ima sve što treba imati. Bilo je problema na sve strane, počeo je i pritisak na hrvatsku kulturu i jezik, posebice od 1929. godine. U pitanju je cijeli niz stvari koji se vuče pa i dandanas imamo repove zbog svega. Dogodilo se da najjača strana unutar novoosnovane države, a to je Srbija, pokušava odrediti prilike prema vlastitom nahođenju, što se ogleda u negiranju narodnosti sudionica stvaranja te države – kaže povjesničar Davor Marijan, dodajući kako je slom ideje o jugoslavenstvu bio potpuno jasan nakon ubojstva Stjepana Radića, čime su potvrđene njegove riječi o “srljanju poput gusaka u magli u novonastalu državu”.
– Nakon što se sagledaju stvari koje su dovele do ujedinjenja i onog što se događalo poslije, kako u prvoj, a potom i u drugoj Jugoslaviji, postavlja se pitanje zašto su se raspale sve države u kojima je Beograd vodio ili nastojao voditi glavnu riječ. Je li bio problem u Srbima ili svim ostalima u toj zajedničkoj državi – pita dr. Davor Marijan, dodajući kako sa Srbima nitko nije mogao živjeti u zajedničkoj državi jer su nametanjem svojeg koncepta te države takvo što spriječili.
– Danas imamo samostalnu državu, ali i mentalitet tzv. Druge Jugoslavije. Mentalitet komunističkog svjetonazora. Pravna država škripi, imamo demokraciju koja je daleko od nekakve zamisli kao na Zapadu. Niz naših problema vuče se još iz Jugoslavije 1918. godine. No, to je još uvijek neistraženo područje, bila je to loša godina, ali u tom trenutku smatram da nije bilo izbora i da je to bilo najmanje loše rješenje – zaključio je dr. sc. Davor Marijan.
Pravaši najglasniji Jugoslaveni
Dr. sc. Hrvoje Klasić, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pak, dobrim dijelom rezimira Hrvatsku iz 1918. godine drugim očima.
– Termini Jugoslavija, Jugoslaveni i jugoslavenstvo u hrvatskoj su javnosti već dulje vrijeme proskribirani i spominju se uglavnom u negativnom kontekstu: Jugoslavija je bila tamnica hrvatskog naroda, Jugoslaveni su bili i ostali hrvatski neprijatelji, a jugoslavenstvo je oduvijek negacija hrvatskih nacionalnih interesa. No, začetnici ideje o slavenskoj uzajamnosti među Hrvatima bili su katolički svećenici – tvrdi Klasić, pa tumači kako je počelo u 16. stoljeću s hvarskim dominikancem Vinkom Pribojevićem, a nastavilo se stoljeće kasnije s isusovcem Jurjem Križanićem.
Njihove teze o jednom, slavenskom narodu i jednom, zajedničkom slavenskom jeziku nadogradit će u 19. stoljeću hrvatski preporoditelji poput Ljudevita Gaja, Janka Draškovića i ostalih iliraca.
– Hrvatski katolički svećenici biskup Josip Juraj Strossmayer i kanonik Franjo Rački najzaslužniji su i za promociju jugoslavenstva kao političkog projekta. Premda utjecaj hrvatskih katoličkih svećenika na afirmaciju jugoslavenstva može iz današnje perspektive zvučati nestvarno i apsurdno, nastavak priče izgleda još apsurdnije. Naime, najkonkretniji posao u stvaranju jugoslavenske države i ulasku Hrvata u nju odradili su hrvatski pravaši, sljedbenici Ante Starčevića – kaže Hrvoje Klasić te dodaje kako upravo pripadnici Starčevićeve stranke prava čine (hrvatsku) jezgru Jugoslavenskog odbora, organizacije koja tijekom Prvoga svjetskog rata pregovara sa srpskom vladom o ujedinjenju.
Osim što se zalažu za nastanak zajedničke države, starčevićanci, sudeći po rezoluciji iz lipnja 1918., smatraju da “narod Hrvata, Srba i Slovenaca jest pod tri imena jedan isti narod.” Među najglasnijim zagovornicima zajedničke jugoslavenske države ističe se i bivši član vodstva Stranke prava, političar iz Splita Josip Smodlaka. Procijenivši raspravu koja se u Zagrebu vodila o ujedinjenju presporom, a zabrinut započetom talijanskom okupacijom istočnojadranske obale, on upozorava da će Dalmacija, ako se cijeli proces ne ubrza, sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom.
I konačno, nakon što su različiti stavovi ipak usuglašeni, izjavu o ujedinjenju pred Aleksandrom Karađorđevićem u Beogradu je pročitao predsjednik Starčevićeve stranke prava Ante Pavelić (stariji). Svoj govor Pavelić je završio poklicima: “Neka živi Vaše Kraljevsko Visočanstvo! Neka živi cio naš ujedinjeni srpsko-hrvatsko-slovenski narod! Neka živi slobodna ujedinjena Jugoslavija!”
– Jugoslavensku ideju u tom trenutku podržava i mladi austrougarski poručnik hrvatskog podrijetla zarobljen u ljeto 1918. na talijanskom bojištu. Iako nije morao, on se nakon zarobljavanja dobrovoljno priključio novoosnovanoj Jugoslavenskoj legiji. Svoj ratni put završit će kao oficir Jugoslavenske vojske na Solunskom frontu, a zatim i u Srbiji. Upravo taj jugoslavenski patriotizam bit će važan argument kralju Aleksandru da petnaestak godina poslije podrži imenovanje Alojzija Stepinca za zagrebačkog nadbiskupa – kaže dr. Klasić te dodaje kako je u tom trenutku jedina koliko-toliko dobitna kombinacija da Hrvati i Hrvatska ostanu na okupu bio Jugoslavenski odbor i tendencija južnoslavenskog ujedinjenja ili okupljanja.
– Postojala je i opcija neovisne Hrvatske, ali kao teritorijalno male države, koja ne bi obuhvaćala sav etnički i povijesni prostor. Dakle, pred hrvatskim su korpusom bile tri mogućnosti: prva, stvaranje male neovisne Hrvatska kojoj šanse za opstanak nisu velike, kao ni teritorij; druga, podjela hrvatskih zemalja između Italije i Srbije; treća, da velika većina hrvatskog korpusa i teritorija ostanu zajedno, ali u nekoj južnoslavenskoj zajednici. To je realna situacija u to doba –kaže dr. Klasić.
Razočarani u državu
– Što je Hrvatima ostalo nego da na taj način pokušaju spasiti vlastiti opstanak i spriječiti komadanje Hrvatske? Iz te perspektive i tog konteksta 1917. – 1918. ne može se odlučno govoriti da je ideja Jugoslavije antihrvatska. Jugoslavenska ili južnoslavenska ideja formirala se u krilu hrvatske inteligencije sredinom 19. stoljeća upravo kao pokušaj izvlačenja iz Austro-Ugarske, u kojoj, kako je tada smatrala hrvatska elita, Hrvati i Hrvatska nemaju izgleda za razvoj i opstanak. Odbacivati ili zataškavati ili, još gore, negirati to znači odbacivati vlastitu povijest. Što god mi mislili i govorili o toj državi, hrvatski nacionalni korpus okupio se u jednoj državi tek u drugoj Jugoslaviji. Pri tome mi možemo raspravljati kakva je bila Jugoslavija i položaj Hrvata u njoj, ali samo uz poštovanje političko-povijesnog konteksta i odnosa – kaže Klasić te dodaje kako nije sporno da će daljnji razvoj odnosa u novostvorenoj državi mnoge, pogotovo Hrvate, razočarati.
– Posljedice tog razočaranja uskoro će postati i tragične. Ali, potpuna je neistina da su Hrvati u Jugoslaviju uvučeni silom, mimo svoje volje. Kao što je i povijesno netočno za pojavu i razvoj jugoslavenske ideje među Hrvatima optuživati komuniste, Srbe, masone, Židove i ostale mrzitelje svega hrvatskog. Upravo suprotno, činjenice pokazuju da bi glavne “krivce” trebalo tražiti među prethodnicima onih koji su danas najglasniji u optužbama. I zato, kad sljedeći put čujete nekog katoličkog svećenika ili simpatizera jedne od brojnih stranaka prava kako proklinje dan kada je nastala Jugoslavija, samo ga podsjetite na riječi Oscara Wildea: “U životu vas mogu pogoditi samo dvije istinske tragedije: jedna je kad ne dobijete ono što želite, a druga... kad to dobijete” – zaključio je povjesničar Hrvoje Klasić.
Pogledajte video o oružju koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske:
Sad ce nama istoricar sve lepo na tenane da objasni...