Nedavno je obilježena 100. godišnjica kraja Prvoga svjetskog rata, a 1. prosinca godišnjica je formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Prilika je to da se rasvijetli, na temelju pretežno francuske arhivske građe, uglavnom nepoznate hrvatskoj javnosti, zašto je nova «jugoslavenska» država, čije su formiranje Hrvati bili priželjkivali da bi se oslobodili austrijske i mađarske dominacije, ustrojena centralistički i poprimila oblik kamuflirane proširene Velike Srbije. Jesu li se jugoslavenski orijentirani Hrvati poput predsjednika Jugoslavenskog odbora Ante Trumbića, koji su se borili za federalistički ustroj nove «jugoslavenske» države, uopće mogli oduprijeti velikosrpskim ambicijama srbijanske političke kaste?
Mjesec studeni 1918. godine bio je ključan za proces formiranja nove «jugoslavenske» države. O tadašnjoj atmosferi u Zagrebu pisao je markantno Miroslav Krleža u poznatoj «Pijanoj novembarskoj noći 1918.». Zagreb je bio «glavni grad» kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašene 29. listopada 1918., koja je trebala obuhvaćati sve južnoslavenske zemlje bivše Habsburške Monarhije. Vrhovnu vlast činilo je Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba oformljeno u listopadu 1918., na čelu s predsjednikom Slovencem, Antonom Korošecom, i dvama potpredsjednicima, Hrvatom Antom Pavelićem (zubarom, ne kasnijim poglavnikom), i Srbinom Svetozarom Pribićevićem. Jugoslavenski odbor pod predsjedanjem Ante Trumbića djelovao je pak od travnja 1915. lobistički kod Saveznika radi formiranja «jugoslavenske» države. U rujnu 1918. francuske, srbijanske i druge savezničke snage konačno su probile solunsku frontu, a početkom studenog Italija i Austro-Ugarska sklopile su primirje u Villi Giusti kod Padove. Srbijanske trupe, ali i talijanske koje su zauzimale područja sukladno Londonskom ugovoru iz 1915., bile su u naletu.
Pogledajte i video našeg razgovora s Željkom Krušeljem, povjesničarom, analitičarom i docentom na Sveučilištu Sjever:
U takvim su okolnostima od 6. do 9. studenoga u Ženevi o modalitetima jugoslavenskog združivanja pregovarali predsjednik srbijanske vlade Nikola Pašić, predstavnici srbijanske oporbe (Drašković, Marinković, Trifković), izaslanici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) iz Zagreba (Korošec, Čingrija, Žerjav) i članovi Jugoslavenskog odbora (Trumbić, Gregorin, Vasiljević, Stojanović i Banjanin). Računajući s potporom Quai d’Orsaya, francuskog ministarstva vanjskih poslova, Trumbić je vodio računa o tome da mu svakog dana šalje rezultate pregovora (uz pomoć Francuskog ureda za tisak) i čak zatražio da se olakša uspostava telegrafske veze sa Zagrebom kako bi sudionici kongresa mogli «ondje davati naloge». Tom zahtjevu nije bilo udovoljeno, što objašnjava činjenicu da je predsjedništvo Narodnog vijeća SHS saznalo za ishod ženevskih pregovora tek 16. studenoga, i to iz srpskog izvora.
Već drugog dana pregovora Pašić je morao pokleknuti pred ostalim sudionicima konferencije i formalno odustati od svojih «pijemontskih» nakana. O tome je Trumbić odmah izvijestio francuskog ministra vanjskih poslova Stephena Pichona, koji je svome veleposlaniku u Rimu sutradan prenio odluke na koje je Pašić pristao: 1) zahtjevi što ih je Korošec formulirao u svojem demaršu od 3. studenoga (priznanje Narodnog vijeća SHS, «jugoslavenskog naroda» i Jugoslavenskog odbora) priznaju se kao legitimni; 2) te će zahtjeve odmah prenijeti Saveznicima i «poduprijeti ih svim svojim autoritetom»; 3) u ujedinjenoj «Državi srpskoj, hrvatskoj i slovenskoj» bit će stvorena zajednička vlada; 4) odobravaju se prosvjedi «protiv postupaka talijanskih vlasti na jugoslavenskim područjima».
Zadnja točka izazvala je živo negodovanje francuskog veleposlanika u Rimu, koji je telegrafirao 9. studenoga u nadi da se «neće udovoljiti Trumbićevoj molbi da se u francuskim novinama objave prosvjedi protiv jedne savezničke sile». I dodao: «Moramo potpomoći stvaranje Jugoslavije i zadobiti njezine simpatije, koje će nam biti dragocjene. Ali potpisali smo Londonski sporazum i moramo ga se pridržavati sve dotle dok Italija ne pristane na to da se on izmijeni». Završni dokument, poznata Ženevska deklaracija, objavljena nakon svršetka pregovora 9. studenoga, na kraju nije sadržavala odlomak koji je ocijenjen kao italofopski!
S Pašićeva gledišta Ženevska je deklaracija bila sinonim za poraz; ne samo da je praktično poništila Krfsku deklaraciju iz srpnja 1917. (koju je on ionako osporavao i smatrao pretjerano velikodušnom) nego je usto potvrdila dualistički, štoviše federalistički ustroj južnoslavenske države, što je za Pašića bio scenarij kojega se gnušao. Zato je tražio način da zaobiđe dokument koji je bio prisiljen potpisati. Južnoslavenski izaslanici predosjećali su nakane srpskog «patrijarha» te su, kako je francuski ministar Pichon odmah saznao, računali s tim «da će ga uz pomoć Antante, a napose Francuske prisiliti da poštuje sporazum [...] i obvezati da ponovno uspostavi vezu s političkom zbiljom u Srbiji». Pašić je doduše ispoštovao svoje prvo obećanje, koje se sastojalo u tome da prizna Narodno vijeće SHS u Zagrebu i da od savezničkih vlada zatraži da udovolje Korošecovim zahtjevima. Međutim, neobično je da na margini note, koju su Francuzi službeno zaprimili, stoji primjedba: «Slažemo se s odgodom».
Bio je to, dakle, prvi znak da je sudbina Ženevske deklaracije neizvjesna. Što se pak Pašića tiče, uspjelo mu je s lakoćom i lukavštinom spriječiti primjenu ženevskih odredaba. Senator Ernest Pezet, koji je između dva svjetska rata bio član Odbora za vanjske poslove francuskog Zastupničkog doma, daje o tome nekoliko korisnih informacija: «Pašić je teška srca potpisao deklaraciju; potom je uskočio u vlak za Pariz. Bio je u prijateljskim odnosima sa Stephenom Pichonom, našim ministrom vanjskih poslova, koji uopće nije poznavao jugoslavensko i općenito dunavsko pitanje; nije mu bilo teško uvjeriti Pichona da je njegova politika solidnija od Trumbićeve: tako je pansrbizam, koji se nije takvim prikazivao, odnio pobjedu nad jugoslavenstvom.»
Pichon je zatim priopćio francuskim veleposlanicima u Rimu, Washingtonu i Londonu da zasad odbija priznati Narodno vijeće SHS. I to unatoč tome što su «Jugoslaveni» i Srbi iz kraljevine, nasuprot Pichonovoj izjavi britanskom veleposlaniku, u Ženevi postigli dogovor, iz kojega je i proizašla zajednička deklaracija. A čudno je i to što se Pichon uopće nije osvrnuo na bit britanskog demarša, to jest na pitanje priznanja «vlade» u Zagrebu: ograničio se na objašnjenje da će jugoslavenska država, a pritom je jamačno mislio na ujedinjenu državu koja obuhvaća i Srbiju, steći legitimitet tek nakon provedbe primirja. Bila je to voda na mlin srbijanskim i talijanskim ambicijama, onako kako su ih imali Nikola Pašić i talijanski ministar vanjskih poslova Sidney Sonnino.
Francuskog veleposlanika u Rimu veselilo je stajalište njegova ministra Pichona te je 16. studenoga javio da bi Francuska «svakako trebala priznati tu državu; u našem je interesu da je priznamo; ali zapravo je mudro pričekati s tim dok se ne uspostavi sloga među različitim elementima nove države». Pichonu su ta mišljenja odnosno savjeti mnogo značili, kao i preporuka da se postupa obzirno s osjetljivim prekoalpskim saveznikom koji je bio opijen svojom pobjedom.
Unatoč talijanskim povredama sporazuma o primirju iz Ville Giusti (talijanske postrojbe nisu prestajale napredovati i tek ih je pred Ljubljanom zaustavila lukavština potpukovnika srpske vojske Stevana Švabića) i unatoč protufrancuskoj propagandi, francuski veleposlanik u Italiji držao je da «replike u našem tisku ne bi ničemu služile. Svaka polemika u ovom bi trenutku pogoršala poteškoće na opću štetu saveznika». Postojanje zajedničkog interesa Francuza i Talijana proizlazi iz razgovora koji je 20. studenoga 1918. vodio s talijanskim kraljem Viktorom Emanuelom III., koji je smatrao da «Francuska na temelju svoje pobjede ima pravo preuzeti svoje pokrajine, a osim toga i na nepovredivu stratešku granicu, čak i po cijenu da pritom obuhvati nešto njemačkog pučanstva. Taj bi se narod uostalom brzo asimilirao ako bi ga Francuska tretirala pravedno i dobronamjerno». Cilj je, dakle, bio uspostava francusko-talijanskog saveza usmjerenog protiv Njemačke, s kojom bi dvije države imale stratešku granicu – Francuska na Rajni, a Italija na Brenneru.
Pošto je Pašić porazio svoje «austrijske» suparnike, među kojima je posebno prezirao procedurista Trumbića, morao je izvesti još jedan od svojih manevara kako bi opravdao nepoštovanje Ženevske deklaracije. Naime, pozvao se na negativno mišljenje svoje vlade (nekoliko njezinih članova bilo je doista podnijelo ostavku u znak protesta protiv uvredljivih odredaba na račun «mučeničke i pobjedničke Srbije»), kao i na protivljenje regenta Aleksandra.
To nije bilo ništa drugo nego primjena poznate i učinkovite metode divide et impera, kojom se «stari majstor» rado služio ne samo kao argumentacijskom strategijom prema svojim sugovornicima sa Zapada nego isto tako u odnosima sa svojim prečanskim «sunarodnjacima». A s potonjima je, prema jednom francuskom izvoru iz Ženeve, «pregovarao izravno» iako ih Saveznici nisu priznavali te im je «u maniri državnog udara priznavao ovlasti koje više nisu imali, pod uvjetom da mu ih odmah vrate».
U Zagrebu je glavni od tih «daljinskih» suradnika bio Svetozar Pribićević, koji je u odsutnosti predsjednika Korošeca umio nametnuti svoja politička stajališta. Tri delegata Narodnog vijeća SHS, Pribićevićev brat Valerijan, njegov kum Laza Popović i bojnik Perko, zaputili su se 5. studenoga u netom oslobođeni Beograd kako bi uspostavili veze sa srpskom vladom, koja se ondje bila ponovno ustoličila. No kada je delegacija tri dana poslije stigla na odredište, nije se pridržavala pisanih uputa koje je bila dobila od predsjedništva Narodnog vijeća SHS i od ministra obrane, a koje su nalagale da se zatraži da srpske snage budu raspoređene samo na istoku Hrvatske.
Popović je na poticaj svojeg kuma Pribićevića, koji ga je nagovorio da se ne pridržava pisanih naputaka i da zahtijeva da srpska vojska dođe u najmanju ruku do Zagreba, zatražio slanje srpskih postrojbi u Ljubljanu, Zagreb i Rijeku. Na području pod vlašću Narodnog vijeća SHS one su zacijelo bile potrebne (Talijani su bili zauzeli dobar dio istočne jadranske obale i nastavili napredovati, seljaci su napadali posjede «bogatih», «zeleni kadar» nije prestajao pljačkati, a vojnici koji su se vraćali iz Rusije širili su boljševičke ideje), ali ipak začuđuje arbitraran karakter odluka što su ih Pribićević i njegovi suradnici donosili u ime «naroda Srba, Hrvata i Slovenaca». Gledajući iz te perspektive, produljen boravak Valerijana Pribićevića u Srbiji (nije se vratio u Zagreb poput dvojice njegovih drugova), i to u svojstvu «konzularnog službenika» Narodnog vijeća SHS, to jest časnika za vezu, ne djeluje nimalo neobično.
Na dan Beogradske konvencije (13. studenoga), koja je okončala neprijateljstva između Mađarske i Antante, stigao je u Zagreb potpukovnik Dušan T. Simović, kojemu je Vrhovna komanda srpske vojske povjerila mandat delegata pri Narodnom vijeću SHS. Suočivši se odmah s federalističkim zahtjevima nekolicine hrvatskih vijećnika, koji su željeli da se održi suverenitet Države SHS, srbijanski časnik glatko ih je odbio nabrojavši područja koja bi Srbiji pripala prema odredbama primirja potpisanog s Mađarskom (dobar dio južne Mađarske, polovica Slavonije, cijela Bosna i Hercegovina te velik dio Dalmacije) i zaključio: «Van te teritorije […] se možete opredeljivati po volji: da idete sa Srbijom ili da formirate zasebnu državu.» Potpukovnikove riječi impresionirale su članove Narodnog vijeća SHS, a on je odmah nakon toga telegrafirao u Beograd i zatražio da se srpske postrojbe pošalju u slovenske zemlje, ugrožene talijanskim napredovanjem. Bio je to lijep primjer sučeljavanja dviju dijametralno suprotnih političkih kultura onoga vremena: srpske, realistične i utemeljene na političko-vojnoj moći, i hrvatske, nerealistične i utemeljene na političko-pravnoj argumentaciji.
Prvi bataljun srpske vojske stigao je u Rijeku 15. studenoga 1918. (prethodnog dana u Zagrebu su ga bili dočekali članovi Narodnog vijeća SHS), a ipak nije mogaoili nije htio spriječiti talijansku okupaciju. Ministar Pichon pridružio se prosvjedima srbijanske vlade protiv nedopuštenih postupaka prekoalpskog saveznika i 21. studenoga naložio svome veleposlaniku u Rimu da podsjeti talijanskog ministra Sonnina da bi «oružani sukob u sadašnjim okolnostima» mogao prouzročiti «nepopravljivu štetu». Francuski veleposlanik dijelio je uznemirenost Quai d’Orsaya, ali je nakon vijećanja s predsjednikom talijanske vlade Orlandom javio da je potonji dao naslutiti da «polemika o Rijeci treba otvoriti mogućnost za trampu ako drugi – pod ‹drugima› je razumijevao Sjedinjene Države – budu zapreka u provedbi sporazuma», što je ministar Pichon komentirao sljedećim riječima: «To je upravo ono što sam uvijek mislio.»
Što su u takvim okolnostima mogle poduzeti hrvatske političke snage koje su priželjkivale ujedinjenje sa Srbijom, ali joj se – nastavljajući staru hrvatsku tradiciju – ipak nisu htjele podvrgnuti? Stranke koje su unutar Narodnog vijeća SHS gajile takve težnje – Starčevićeva stranka prava pod vodstvom Pavelića i Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka – bile su doista nemoćne i nisu bile kadre nametnuti federalističko rješenje. Bile su osuđene na promatranje: Trumbić i Korošec još su uvijek bili u Parizu, zemlja je bila u previranju, a srpske i talijanske postrojbe razmještale su se na području nove, nepriznate «države». Općenito uzevši, čini se da zagrebački vijećnici nisu baš djelovali uvjerljivo na strane promatrače. Za zapovjednika Carbonniera, francuskog vojnog atašea u Beogradu, koji je krajem studenoga proputovao hrvatske i slovenske zemlje, bili su to «većinom intelektualci, sveučilištarci, novinari, obrazovani ljudi, nervozni, koji su se lako zanosili. [...] puno se uzrujavaju i govore, zapodijevaju tisuću pitanja čije će rješavanje biti tegobno [...]»
Osim Pribićevićeva djelovanja, koje je odražavalo želju Pašića i bivših habsburških Srba za brzim pridruživanjem Srbiji, upravo je osamostaljivanje južnoslavenskih tijela u bivšoj Monarhiji – scenarij koji je Pašić silno priželjkivao – natjeralo vijećnike u Zagrebu da ubrzaju pripreme za ujedinjenje. Naime, narodna vijeća Dalmacije i Bosne i Hercegovine, formalno podređena vrhovnom tijelu u Zagrebu, vršila su pritisak na glavno vodstvo da pristane na ostvarenje zajednice s Beogradom, spominjući pritommogućnost jednostranog čina u slučaju odgađanja. Odluka da se pristupi ujedinjenju sa Srbijom pod žezlom Karađorđevića donesena je naposljetku 24. studenoga, i to nakon mučnih dvodnevnih pregovora. Nakon primitka brzojava ministara Ninčića i Jovanovića iz Beograda (priličan broj srbijanskih političara bio je još uvijek u inozemstvu, ponajviše u Francuskoj), u kojem se Narodno vijeće SHS poziva da započne pregovore sa srpskom vladom radi združivanja, a posebno nakon dramatičnoga govora Josipa Smodlake, središnji odbor Narodnog vijeća SHS odredio je delegaciju od 28 vijećnika, opremljenih pisanim naputcima, koji su trebali što prije otputovati u glavni grad Srbije. Jedini prosvjedni glas u Vijeću bio je onaj Stjepana Radića, koji je osudio brzinu kojom su odluke donošene («Ne srljajte kao guske u maglu») i odbio poći u Beograd.
Svečano proglašenje prve jugoslavenske države, koje je pripalo regentu Aleksandru i obično se smatra njezinim rođenjem, dogodilo se, međutim, tek 1. prosinca. I opet je Pribićević, u dosluhu s Pašićem, pritom odigrao odlučujuću ulogu. Ne samo što je na sebe preuzeo «da pregleda tekst delegacije Države SHS, već mu je štoviše regent Aleksandar povjerio sastavljanje kraljevskog odgovora». «Očišćen» od «nezgodnih» naputaka donesenih na završnoj sjednici Narodnog vijeća SHS od 24. studenoga i potpuno u skladu s duhom Pašićeva pisma, govor regenta Aleksandra, koji je pročitao potpredsjednik Pavelić – a ne Pribićević – zadovoljio se sljedećim zahtjevima: 1) da se cijeli teritorij nastanjen Južnim Slavenima ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca; 2) da vrhovna vlast pripadne Karađorđevićima; 3) da se uspostavi zajednička vlada i zajednički parlament; 4) da se zadrže postojeće autonomne strukture i funkcije; 5) da se Ustavotvorna skupština sazove najkasnije šest mjeseci nakon zaključenja mira; i 6) da se kralju, to jest regentu, pruži potpora pri uspostavi granica u skladu s načelom narodnosti i pravom na samoodređenje naroda, posebno u pogledu talijanske okupacije, koja se smatra neprihvatljivom. Regent Aleksandar primio je na znanje Pavelićev zahtjev i zatim proglasio «ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca».
Tako je ugledala svjetlo dana prva jugoslavenska država koja je, međutim, ime «Jugoslavija» usvojila tek u listopadu 1929. Naime, unatoč željama jugoslavenskih snaga, posebno onih iz Dalmacije, tome su se protivili srpski politički krugovi u Beogradu, ali i dio Hrvata (poput Pavelića). Prvi nisu htjeli prihvatiti da se izbriše srpsko ime, a drugi su se veselili što hrvatsko ime napokon ulazi u diplomatski rječnik.
Način na koji se formirala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca u prvom je redu rezultat krupne diplomatske igre u kojoj su sudjelovali Pašić, Pichon i Sonnino. Sve u svemu, Pašić je ispao najveći pobjednik jer je dobio odriješene ruke da ostvari svoj «srpsko-pijemontski» koncept, tj. uspostavu južnoslavenske države, u biti proširene Srbije pod vodstvom Karađorđevića, koja se smatrala «osloboditeljicom» svoje «jednokrvne braće» predodređene za asimilaciju, saveznicom Antante i snažnim bedemom protiv tradicionalnog prodora germanskog bloka prema jugoistoku. Zadnja točka bila je isto tako u interesu Francuske, koja se usto kanila poslužiti novom državom kako bi obuzdala talijanske ambicije, posebno u srednjoj i istočnoj Europi, ali i na Jadranu. Prekoalpski saveznik Francuske, koji joj je bio potreban da bi se mogla nositi s Njemačkom, uspio je zauzeti priličan dio istočne obale Jadrana, pa se također smatrao pobjednikom. Ali Italija se vrlo brzo sukobila s «humanističkom» wilsonovskom diplomacijom, koja je branila južnoslavensku stvar, tako da je Londonski ugovor tek djelomice proveden, što je u Italiji prouzročilo veliko razočaranje i na kraju dovelo do njezina udaljavanja od Antantina tabora.
Rođena iz Antantine i srpske vojne pobjede, iz širenja jugoslavenstva u hrvatskim, slovenskim i srpskim političkim krugovima, iz talijanske okupacije, iz žurbe i improvizacije, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postala je država kojom je potpuno vladala srpska političko-vojna kasta. Ta je kasta smatrala da se nalazi u «asimilacijskoj misiji», koju međutim nije mogla provesti. Naime, osim svoje pobjedničke vojske i političke klase izvježbane u vođenju međunarodnih poslova, balkanski Beograd nudio je premalo da bi se u Zagrebu mogao smatrati istinski privlačnim središtem poput Beča ili Budimpešte. No, upravo su kulturna i industrijska «inferiornost» Srbije i novi političko-pravni okvir zajedničke države – koji je uglavnom išao u prilog interesima Beograda, ali je u zametku sadržavao više demokracije od bivšeg sustava u mađarskom dijelu Austro-Ugarske – omogućili artikuliranje hrvatskog nacionalnog pokreta. Taj je pokret «dovršio procese hrvatske nacionalne konsolidacije, zaključivši cijelo jedno stoljeće koje je započelo s ilirskim preporoditeljima».
Tradicionalno zaslijepljena i pasivna, još uvijek nezrela i nemoćna, hrvatska politička elita prigrlila je himerično jugoslavenstvo da bi se lakše obranila od germanskih i mađarskih pretenzija. Njezin oportunizam nije baš bio plemenit, ali je zato bio učinkovit: iako je djelovala jugoslavenski, ostala je u biti «hrvatska» i tako, za razliku od traumatiziranih Mađara, spasila većinu područja koja su se smatrala sastavnim dijelom «domovine». No, tek što su Hrvati iskusili grubost Beograda, koji nije znao za habsburške legalističke metode, počeli su se udaljavati od «jugoslavenstva» i okretati se «hrvatstvu». Tome su pridonijeli antagonizmi između sjevernih i južnih Hrvata, ali i poniženje kojemu su ih izvrgnuli Srbi, ne samo oni iz Srbije nego i oni iz Hrvatske i Slavonije.
Dva konstitutivna elementa hrvatske nacionalne homogenizacije bila su političko djelovanje Stjepana Radića i seljaštvo koje je tvorilo golemu većinu naroda. A narod, koji je po sudu francuskog masona Andréa Lebeya iz lipnja 1917. trebao o svojoj budućnosti odlučiti plebiscitom – što se nije dogodilo – bio je praktično isključen iz predratnog političkog života u Translajtaniji, mađarskom dijelu Monarhije: na izborima za Sabor 1913. samo je svaki dvanaesti građanin banske Hrvatske imao pravo glasa. Ne začuđuje dakle da je narod, većinom nepismen, bio jednako izgubljen kao zagrebačka politička klasa.
Prvi hrvatski političar koji je otkrio potencijal seljaštva u hrvatskoj politici bio je Stjepan Radić i time stekao čvrstu osnovu za iznošenje autonomističkih hrvatskih zahtjeva. Sam seljačkog podrijetla, oženjen Čehinjom, dobro obrazovan, ali konfuzan, poliglot i demagog, panslavistički i pomalo jugoslavenski orijentiran, ali prije svega, ili unatoč svemu, izraženi hrvatski rodoljub i domoljub, taj je francuski učenik sve do svoje smrti 1928. ostao opasan neprijatelj za Beograd, ali i smetnja za Pariz. Jer, kako naglašava autor jedne bilješke glavnog stožera francuske kopnene vojske, iz francuske perspektive nije se postavljalo pitanje «je li ta politika s hrvatskog gledišta osnovana, ali je nepobitno da ona time što slabi Državu SHS predstavlja opasnost za francuske interese».
>>Cjeloviti tekst o nastanku Kraljevine SHS možete pročitati u Večernjakovu magazinu koji na 132 stranice donosi niz zanimljivih članaka o Hrvatima u Velikom ratu. Potražite ga na kioscima!
Završetkom Prvog svjetskog rata i nastankom države Srba, Hrvata i Slovenaca, bezvrijedni srpski dinar postaje platežno sredstvo u svim dijelovima novo uspostavljene države. Hrvatska je od strane Srba nenormalno opljačkana 1918. Stanovništvo Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine je uu Austro-Ugarskoj koristilo krunu koja je bila 100 puta jača od srpskog dinara, a koja se kasnije mijenja u omjeru 1 dinar = 4 krune. Hrvatska opljačkana od strane Srba nakon prvog svjetskog rata za desetak milijardi eura u današnjim ciframa samo na tečaju kruna/dinar.