Janica Kostelić personifikacija je ove Vlade u kojoj svi sjede na mjestima na kojima ne bi smjeli

Poznata je priča o tome da je, kad su Matu Parlova pitali je li nacionalist, odgovorio da kako on može biti nacionalist kad je prvak svijeta. Zovu palanke uspio se oduprijeti i Zvone Boban i, bez obzira na savjete “dobronamjernih”, pod svaku je cijenu uspio sačuvali integritet, dostojanstvo i ime. Danas-sutra kada Janicu Kostelić budu pitali je li ona prvak svijeta, morat će odgovoriti da kako ona može biti svjetska prvakinja kad je doministrica sporta. To je razlika u veličini. Dvjema koje se čuvaju i trećoj koja se gubi. Svojevoljno. Odmah treba reći da doministarstvo Janice Kostelić neće biti uspješno.

Ne zbog Janičina političkog neiskustva i nesnalaženja u ovom miljeu, koje se dokazalo već samim prihvaćanjem nebitne funkcije, ni zbog pomanjkanja formalnog obrazovanja, nego jednostavno što nakon briljantne sportske karijere na potkapacitiranoj činovničkoj poziciji ne možeš biti uspješniji od svog prethodnog života. Sve što napravi u okviru provincijalne politike i u redovima još provincijalnije Vlade nikako ne može nadići univerzalne dosege pred kojima se čudio i klanjao cijeli svijet. Da se radilo o ozbiljnoj dilemi i da su joj oni koji su je savjetovali da prihvati ovu besmislicu doista željeli dobro, onda bi Janica Kostelić, shodno svom renomeu, mogla biti isključivo i najmanje ministrica sporta. Nikako zamjenica anonimnom laburističkom prebjegu i jedinom pozerski raskuštranom hadezeovcu koji frizurom želi nagovijestiti mogućnost nonšalancije i to u okviru kastrirane organizacije koja domoljublje prenaglašava značkama, a rado bi vjerojatno nosili i uniforme. Maskirne. Da ih se ne prepozna kada se prodaju za tolerantne i čestite.

Ne treba njima Janica, nego njene medalje čijim će sjajem pokriti bar dio bijede pa, ako među takvima ona nije ministrica, čemu sve ovo

Pristavši na mjesto u trećem redu birokratskog ešalona, ona je gurnuta u najužu operativu o kojoj, ruku na srce, nema pojma i koja nikoga normalnog ni ne bi trebala zanimati. Ambicija društvene revalorizacije u smislu Janica nakon Janice posve je razumljiva i normalna, ali odabir je neumjesan. Jer ovoj Vladi ne treba Janica Kostelić, nego joj trebaju njezina zlata, njezine medalje kojima će pokriti bar dio bijede u trećeligaškoj momčadi igrača amatera koji bi u normalnoj situaciji i nebitne utakmice odgledali s klupe. Probajte se prisjetiti koliko imena ministara uopće ne znate, onda među njih dođe jedna Janica i u hijerarhiji vlasti biva podčinjena autoritetu nevažnih.

Svi oni koji danas licemjerno uvjeravaju i Hrvatsku i Janicu da ona može raditi ovaj posao ne žele dobro Janici, nego se kukavički i plaćenički dodvoravaju nomenklaturi i ogorčeno čuvaju svoju poziciju, a kroz izgovaranje besmislenih fraza izbjegavaju izreći istinu. A istina je da Janica neće moći dobro raditi ovaj posao, da ona nije osoba za doministarsko mjesto, nit će biti dobra doministrica i da će se zbog toga naći u zlokobno novoj situaciji u kojoj će se brzo morati naviknuti na zvižduke. Provlačeći svoju sportsku besprijekornost kroz blato sustava ionako prezmazane Vlade, pokrenula je proces samouništenja istinskog mita i devalvacije zlatnih poluga kojih vjerojatno ima više nego HNB. Jasno je da bi ona mogla reprezentirati hrvatskih sport u planetarnim razmjerima, ali doministarska pozicija nije reprezentativna. Njezin slalomaški autoritet u sudaru s birokratskim lasicama i umreženim rodijačko-klanovskim lopovlukom neće značiti ništa.

Zato je Janica, na žalost, doslovna personifikacija ove Vlade; u njoj svi sjede na mjestima na kojima ne bi smjeli biti. Svoju neutralnu poziciju u nacionalnom panteonu dobrovoljno je žrtvovala za mjesto na tribini jug-stajanje poistovjetivši se s garniturom i politikom s kojima se smjela sresti jedino na izborima, i to u prolazu. Ne znam kako će podnijeti prve zvižduke i hoće li tada biti vidno uzrujana poput dive-predsjednice koju mogu konsternirati dva-tri prosvjednika. Predsjednica se tada nevješto sakrije iza cijele države, tumačeći nama i tješeći sebe da to nije bio prosvjed protiv nje, već protiv Hrvatske, iz čega se može razabrati da ona, gledajući se u ogledalu, doista ne može pronaći razloga zašto bi se njoj zviždalo, premda bi pravo pitanje upućeno ogledalu bilo zašto me se uopće izabralo. Zašto se i mene izabralo, trebala bi ogledalo i ogledalce zapitati i Janica i, još nije kasno, zahvaliti se na ponuđenoj farizejskoj časti, ne pristajući time svoj sportski i ljudski obraz ocrniti političkom maskom.

Iskreno priznanje kako je osjetila strah u svom prvom javnom doministarskom nastupu nije ništa prema strahu koji će morati osjećati svakodnevno, u hodnicima i kancelarijama, u perpetuiranom nasrtanju osrednjih, u podmetanjima i bavljenju materijom kojom se nikada nije bavila niti se trebala baviti. Ako i kod nje nije riječ o akutnom častohleplju, pa će i posljedice transfera na rub pameti biti zaslužene, onda bi traganje za novom Janicom moralo početi na nekom potpuno drugačijem mjestu. Ne znam je li Janica zaboravila koliko je njezina obitelj bila usamljena na početku skijaškog puta, prije no što su im Hrvati ukrali skijanje. Neuspjeh u politici može rezultirati dvostruko jačom usamljenošću. Gdje će tada biti svi oni koji je danas s figom u džepu guraju u društveno samoubojstvo? Iza koga će tada skrivati svoje sitne tantijeme? Koliko je samo imena do sada tako potrošeno, jer rijetki su Boban i Parlov.

A vrijeme ide, sve je manje istinskih heroja u društvu koje se tako bezbrižno rugalo najboljima i u kojem sam „svuda tražio velike ljude, a nalazio samo majmune vlastitih ideala“

>> Janica na gimnastici: Posebno sam vezana za Osijek