Svatko od nas ima neku svoju, intimnu uspomenu na našu najveću sportsku heroinu – skijašicu Janicu Kostelić. Za neke je to njezina prva zlatna, olimpijska medalja, za druge prvi veliki Kristalni globus ili veličanstveni doček na glavnom zagrebačkom trgu 2002. godine nakon što se iz Salt Lake Cityja vratila s četiri olimpijske medalje oko vrata, od čega čak tri zlatne... Za neke pak njene utrke na Sljemenu kada su za nju navijali iz sveg glasa i u čudu gledali kako golom rukom razgrće zaleđene štapove i stiže na cilj...
Svatko od nas ima i neku svoju misao na to je li trebala objesiti štapove "o klin" u trenutku svoje najveće slave. No, tako kako je otišla Janica zapravo odlaze samo najbolji i najveći – ne samo sportaši nego i umjetnici, ljudi koji su svojim životnim postignućima inspiracija milijunima drugih, jer znati prestati ponekad je veća mudrost nego znati pobjeđivati.
Unutarnji čelik
I danas, nakon više od osam godina izvan skijaških staza, Janica je tema broj jedan, ali tema kojoj se u potpunosti promijenio sadržaj. Nekada kao da nije bilo dovoljno riječi koje bi opisale (i slavile) njezine sportske pobjede, danas kao da ih nema dovoljno da joj se upute komplimenti za izgled. Doista, Janica je danas sofisticirana mlada žena koja privlači pažnju svojom pojavom.
Svoj život nadasve pažljivo čuva od očiju javnosti, intervjue daje na kapaljku, rijetko je se može sresti kako ležerno i sportski odjevena šeta po trgovinama u centru Zagreba... Špica, premijere, "in" događaji i promocije po kojima se motaju uvijek jedna te ista lica željna pažnje fotoaparata ili TV kamera, jednostavno nisu njezin svijet.
Nakon svakog pojavljivanja u javnosti – bilo da u pripijenoj crvenoj čipkastoj haljini slavi vjenčanje prijatelja ili se u elegantnom crno-bijelom izdanju predstavi kao zaštitno lice svjetski poznate draguljarnice EPL Diamond grupe – ona povratno sluša i čita kako nikada nije bila ljepša, vitkija, elegantnija..., kako nikada nije izgledala bolje. Vjerojatno joj to laska, kao što bi laskalo svakoj ženi, ali sudeći po svemu, jasno je da se ona time ne zamara previše, baš kao što se nekad nije previše zamarala svim pričama koje su pratile njezinu sportsku karijeru. Janica nekada i nesumnjivo danas – to je unutarnji "čelik", samosvijest koja ju je odvela na vrh svijeta i koja joj je pomogla kada je odlučila ležerno odšetati s tog istog vrha, bez obzira na očekivanja (i komentare) javnosti.
Sportska heroina postala je miljenica nacije još kao djevojčica s dvije pletenice koje su virile iz skijaške kacige. Te kikice s kojima je veselo mahala s pobjedničkih postolja govorile su sasvim drukčiju priču od one koja je forsirala "upućena" javnost. Već tada Janica je "tjerala po svome", dok su se mnogi smijali planovima njezina oca, ne vjerujući da je moguće stvoriti skijašku kraljicu (i kralja) u zemlji koja zapravo nema ozbiljno skijalište. Prvi nevjerojatni uspjesi donijeli su i sveopće prihvaćen mit o ocu koji naganja kćer i sina po kojekakvih ledenjacima, tjera ih da spavaju pod šatorima, dok im servira špek i luk. Svi kao da su namjerno žmirili nad činjenicom da roditeljske ambicije – i velika pomoć – mogu mnogo, ali ne i stvoriti Janicu (i Ivicu) Kostelić. U sveopćoj euforiji oko toga što zna i može, kao da je jedino ona ostala hladne glave. To ju je vodilo u pobjede, s tim je stavom prebrodila najteže ozljede, operacije koje su se redale jedna za drugom (a bilo ih je), pa i operaciju štitnjače. Uvijek iznova vraćala se kao pobjednica čak i kada nitko nije vjerovao da je to moguće.
Kada je 6. listopada 2006. godine objavila da neće skijati u sezoni 2006./2007., nitko ju nije uzeo za ozbiljno. Svi su tu izjavu "čitali" samo kao prijeko potreban odmor za prenapregnuto tijelo, dobrodošao oporavak od bolova u leđima, ozlijeđenog koljena... A kada je 19. travnja 2007. godine rekla: "Odlazim! Zauvijek odlazim sa skijaških staza i neću se vratiti", svi su bili u šoku. Imala je tada 25 godina.
U tom je trenutku mezimica nacije postala djevojka koju više nitko ne razumije, a samo su je Kristalni globusi i medalje spasili od oštre – i savršeno neprimjerene – reakcije javnosti. Mnogi su tada krenuli objašnjavati kako ona nije imala pravo na takvu odluku, pokušavali brojiti što je sve i koga je sve iznevjerila kada je rekla: "Dosta je!"
A tko je drugi mogao donijeti odluku umjesto nje? Imala je pravo na svoj izbor, sva prava ovog svijeta, jer u tom je trenutku spašavala vlastito zdravlje, vjerojatno i vlastiti život, jer danas je nemoguće špekulirati na temu što bi upravo njenom unutarnjem čeliku napravile godine skijanja u kojima ne bi bila najbolja, ne bi bila svoja.
Mjesecima kasnije, o odlasku je rekla: "Nisam htjela biti pohlepna", aludirajući na to da je u vitrine već spremila sve što se u skijaškom svijetu spremiti dalo i da je došlo vrijeme za neke nove zvijezde – i svjetskog skijanja i hrvatskog sporta. Time je ponovno otkrila djelić svog karaktera koji je sve ovo vrijeme dok je odrastala pod budnim očima javnosti ipak ostao pažljivo skriven u krugu obitelji Kostelić i bliskih prijatelja.
Upravo tako, bez "pohlepe", Janica živi svoj "civilni" život. Počela je, baš kao i svaka druga djevojka, ispunjavajući jedan od svojih snova. U Rijeci je otvorila studio za uljepšavanje noktiju i nije od toga radila posebnu famu. Zapravo je gotovo nevjerojatno koliko je malo svoje zaslužene slave upotrijebila kako bi reklamirala novi posao. Bilo je jasno da je željna života koji do tada nije imala, onog sasvim običnog, u kojem ima vremena za prijatelje, kavice, šoping... Sve ono što se drugima činilo običnim, njoj je bilo novo i uzbudljivo.
Priča o aroganciji
Nakon oproštaja od profesionalnog sporta mijenjalo se njezino tijelo, nestajali su kilogrami, pročistio se ten... Godine su donijele zrelost i izbrušeni odjevni stil, u kojem joj se danas ne događaju greške iz mladih dana (sjećate li se duge plave haljine ukrašene bijelim špagama?), a koji je najlakše okarakterizirati kao sportsku eleganciju. Tijekom svih tih godina naučila je i na fin način podbosti javnost. Tako je jednom u intervju za Večernji list rekla kako je, ako netko sudi po tekstovima koji se o njoj objavljuju, "trudna već dvije godine". Sve ostalo na tu temu je njena privatnost, a za sve one koji se ne nalaze u tom najužem krugu dovoljno je da znaju da je sretna teta Ivičina sina, ali i član bratova tima, koji i dalje prati na svim natjecanjima.
O tome dijelu svog života i najspremnije govori, ali i dijeli packe kada joj se stane na žulj. Tako je u intervjuu koji je 2013. godine dala za FIS-ovu internetsku stranicu jasno progovorila i o tome što joj znači kada je tretiraju kao neravnopravnu u svijetu vrhunskog skijanja, i to samo zato što je žena:
"Ima ih koji mi znaju reći: 'Što ti znaš kada nikada nisi skijala u Kitzbühelu!' Ne želim biti arogantna, ali s medaljama koje sam osvojila, mislim da moje mišljenje nešto znači", rekla je tada žena koja ima sve razloge ovog svijeta – uključujući četiri olimpijska zlata i dva srebra, kao i tri Kristalna globusa osvajačice Svjetskog skijaškog kupa 2001., 2003. i 2006. godine – da bude arogantna i da "kritičare" postavi na mjesto koje im pripada. Ali kao i uvijek, ona ne rasipa snagu na nepotrebno. Živi svoj život i uživa u njemu, kao da svima poručuje da ono najbolje tek dolazi.
>>Janica Kostelić mamila poglede u izdanju koje nemamo priliku često vidjeti
>>Janica Kostelić u crvenoj haljini zablistala na vjenčanju Antonije Blaće
A što je danas?!