Svojedobno je ORaH na čelu s Mirelom Holy imao radikalnije rješenje za političko predstavništvo manjina nego što ga ima inicijativa “Narod odlučuje”. Predlagali su smanjenje broja zastupnika s osam na četiri te smanjenje njihovih ovlasti. I Holy je, baš kao što sad u ime inicijative obrazlaže Marija Burazer, tumačila kako redovni i manjinski zastupnici nemaju isti legitimitet. Primjerice, Furio Radin 2011. ušao je u Hrvatski sabor a da na izborima nije imao protukandidata.
Smanjenje broja zastupnika
Smanjenje broja zastupnika manjina u referendumskom prijedlogu na šest neće imati problema s ocjenom ustavnosti jer je ono razmjerno smanjenu ukupnog broja zastupnika sa 160 na 120, tako da se relativan položaj manjina u Saboru ne mijenja. Ali pitanje jest li za to da zastupnici manjina odlučuju o svim pitanjima iz nadležnosti Hrvatskog sabora “osim o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna” upitne je ustavnosti. Uz to što je nacionalna ravnopravnost jedna od temeljnih vrednota ustavnog poretka, Ustav propisuje da se manjinama uz opće biračko pravo “može” osigurati i posebno pravo da biraju svoje zastupnike. To znači da manjine mogu, ali i ne moraju, imati svoje predstavnike u parlamentu, pa i da njihovi zastupnici mogu imati sužene ovlasti. Još 16. lipnja 2008. Venecijanska komisija, tijelo Vijeća Europe za ustavna pitanja, usvojilo je mišljenje:
“Dvojno glasovanje može biti opravdano samo na privremenoj osnovi, s ciljem bolje integracije manjina u politički sustav u budućnosti. Ako se nakon proteka određenog vremena taj cilj može postići drugim manje restriktivnim mjerama koje ne zadiru u jednaka biračka prava, tada sustav dvojnog glasovanja više nije opravdan.” Na referendumu vezano uz ćirilicu, Ustavni sud je utvrdio kako ne postoji zabrana povećanja praga za službenu uporabu jezika i pisama, ali to povećanje “mora biti razumno opravdano isključivo razlozima za koje se može reći da izviru iz demokratskog društva utemeljenog na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava”. Jednaki kriterij važit će i za suženje ovlasti zastupnika manjina. Organizatori će morati uvjeriti Ustavni sud da je to opravdano, da je cilj koji se želi postići legitiman i da je takvo i to ustavno, a ne zakonsko rješenje, prikladno i razmjerno te prijeko potrebno za postignuće željenog cilja. Uz to referendumsko pitanje ne smije biti protivno obvezama koje država ima prema međunarodnim ugovorima, u ovom slučaju Okvirnoj konvenciji o poštivanju prava manjina.
Zabrana referenduma
Čak i ako referendumsko pitanje zadovolji sve te kriterije, pitanje je treba li o nedvojbenom umanjenu statusa manjina odlučivati većina. Isto je pitanje postavila i Mirela Holy predstavljajući svoj projekt integrativne, umjesto asimilacijske politike, koji su Milorad Pupovac i Furio Radin žestoko napali. Predlagala je i izmjene Zakona o referendumu koje bi onemogućile da većina putem plebiscita smanjuje ili ukida prava pripadnika nacionalnih manjina.
Na sreću, situacija je i više nego jasna: pripadnici nacionalnih manjina imaju posebno biračko pravo, ali više od 85% pripadnika nacionalnih manjina to pravo ne koristi. Primjerice, od 195 tisuća Srba koji imaju posebno pravo glasa, to pravo ih je iskoristilo njih 19 tisuća, dok ih je 50 tisuća iskoristilo opće pravo, a ostali ni to. Od 18 tisuća Talijana, samo ih je 2 tisuće iskoristilo posebno biračko pravo, oko 6 tisuća opće biračko pravo, a ostali ni to. Slijedom toga, više od 85% pripadnika nacionalnih manjina ne želi imati posebne zastupnike u Saboru, te slijedom toga izabrani predstavnici manjina ne predstavljaju nacionalne manjine. Ako je osam zajamčenih mjesta u Saboru rezultat postojanja navedenog posebnog biračkog prava, a samo 15% pripadnika manjina to pravo koristi, onda tih 15% pripadnika manjina ne može konzumirati posebno pravo svim građanima pripadnicima manjina. To je isto kao da država osigura 1000 kuna mjesečno socijalnim slučajevima uz procjenu da u državi ima 100 tisuća socijalnih slučajeva, i da svaki mjesec po socijalnu pomoć dođe 10 tisuća socijalnih slučajeva i svaki uzme po 10 tisuća kuna.