Zapovjednici su se kod nas, nažalost, izmjenjivali kao na traci... - reći će Zvonko Barta, čelnik Udruge hrvatskih branitelja Sajmište Vukovar, i teško uzdahnuti. Obranu tog strateški važnog vukovarskog naselja u ljeto i jesen 1991. vodila su ukupno petorica zapovjednika. Petorica istinskih heroja Sajmišta i Vukovara. Svi su, osim posljednjega, ubijeni te krvave vukovarske jeseni.
Njihova su imena zauvijek uklesana u hrvatsku povijest - Damjan Samardžić “Veliki Bojler”, Petar Kačić “Srednji Bojler”, Velimir Đerek “Sokol”, Ivan Poljak “Sokol” i Josip Tomašić “Osa”. Živ je iz opkoljenog grada izašao samo Tomašić, prošao je pakao srpskih logora, devet mučnih mjeseci, a ni on više nije među nama - ratne rane uzele su svoj danak, srce mu je otkazalo u 53. godini života, na kućnome pragu.
Najduži zapovjednički staž imao je Petar Kačić - od 15. lipnja, kada je naslijedio prvog zapovjednika Damjana Samardžića koji je premješten na položaj u Opatovac, pa do pogibije 2. listopada 1991..
- Stražario sam kada je Petar Kačić izašao iz kuće u kojoj smo bili stacionirani, za njim su išla još dvojica, i odjednom se samo srušio. Gledao sam ga, stajao sam pet-šest metara dalje, a kada je pao, odmah sam shvatio da ga je pogodio snajper, jer što bi drugo moglo biti - prisjeća se Zvonko Barta.
Granate su tih mjeseci neprestano padale, snajperisti su ih držali na nišanu, braniteljima je glava svakoga trenutka bila u torbi.
- Sajmište je zaista bilo strateški položaj, jer tu je vojarna. Dok god se Sajmište držalo, i Vukovar se držao. U proboj smo krenuli 17. studenoga u noći, a grad je pao sutradan. Na položaju Sajmište bilo je nas 970 branitelja, a poginulo je više od 300 - dodat će, pak, branitelji Ante Špar i Zlatko Menges.
Zapovjednik Petar Kačić bio je uzor i autoritet svima na bojištu, a suborci su u njega imali izuzetno povjerenje. Slijedili su ga, spremni poginuti za svoj grad, a on je uvijek koračao ispred njih.
- Uz veliko poštovanje svima, Petar je za mene daleko najveći od svih u Vukovaru. Ničega se nije plašio, a i ranjen je odlazio na bojište - ističe Barta.
Pogođen je 28. rujna u ruku, a čim su mu previli ranu, vratio se na prvu crtu. Uzalud su ga opominjali da mora mirovati. Poginuo je četiri dana kasnije. Ranjen je u trbuh, operirao ga je dr. Juraj Njavro, no ozljede su bile preteške. Koliko je značio za obranu Vukovara, neprijatelji su dobro znali. A njegova smrt nije im bila dovoljna. Njegov sin Igor najmlađa je žrtva zločina na Ovčari. Kada mu je život mučki ugašen, imao je 16 godina.
- Ubijen je jer mu je otac bio branitelj i zapovjednik - kažu naši sugovornici.
U spomen na petoricu stupova obrane ovoga naselja, snimljen je dokumentarni film “Pet zapovjednika obrane vukovarskog Sajmišta”. Režirao ga je Vladimir Andrić, na inicijativu i u produkciji vukovarske udruge Humanitarno-kulturni braniteljski centar Vukovar, a scenarij je napisala Milka Vida.
“Damjan Samardžić i Petar Kačić bili su ključni ljudi na Sajmištu, između negoslavačke i petrovačke ceste. Odgovorno tvrdim da bi Vukovar pao dva mjeseca ranije da njih dvojica nisu radili to što su radili, da nisu na takav način koordinirali obranom. Radili su za cijeli grad, ne samo za Sajmište”, poručio je u navedenom filmu Ivan Anđelić, koji je sa svom petoricom zapovjednika obrane Sajmišta proveo najkrvavije vukovarske dane. Kako je Anđelić ispričao, Samardžić je bio osoba od Merčepova najvećeg povjerenja i prvi zapovjednik Sajmišta, a u njegovoj kući bila je i radiostanica Lav 12. I nakon što je 15. lipnja premješten u Opatovac, radiostanica je ostala na istoj adresi. Damjanova supruga Vida tada je preuzela javljanja o kretanjima neprijateljske vojske u tom dijelu grada. Samardžić se, pak, iskazao i na novom položaju. Pred sam kraj bio je zadužen, s Dragom Križanom, da čuva zarobljene i ranjene neprijateljske vojnike.
“Pazili su da tim dečkima ne padne ni dlaka s glave. Oni su i kao vojnici i kao ljudi svoju zadaću izvršili, sačuvali su živima svoje zarobljenike, a njih su ubili i zatukli”, s tugom je rekao Anđelić. Damjan Samardžić posljednji je put viđen na Ovčari i od tada mu se gubi svaki trag. Dva bojlera, dva sokola i jedna osa. Zanimljiva je priča kako su dobili ratna imena. Prvi zapovjednik obrane Sajmišta Damjan Samardžić i njegov zamjenik Zlatko Šutković sebi su prišili nadimke Veliki Bojler i Mali Bojler, šaleći se na račun svojih trbuha. Njih su dvojica premješteni u Opatovac, a nasljednik na čelu obrane Sajmišta Petar Kačić, njima u čast, daje sebi nadimak Srednji Bojler, te svom zamjeniku Miroslavu Sučiću Bojlerčić
.
Grb udruge Udruge hrvatskih branitelja Sajmište Vukovar prikazuje bojler na kojemu sjede dva sokola i osa. Spomen je to na pet velikih ljudi, pet velikih branitelja Vukovara.
- Mile Dedaković Jastreb dao je Tomašiću nadimak Osa. Kada je došao Dedaković, svi su u Vukovaru bili oduševljeni jer su dobili prvog školovanog časnika. Tomašić ih je posluživao, a Dedaković mu je rekao “Zujiš kao osa”, i tako je ostalo. To nam je sam Osa ispričao. Inače, Dedaković je uglavnom nadimke davao po vojnom oružju, primjerice Tromblon - govore nam Barta i Špar.
Zašto su dvojicu zvali Sokol?
- Đerek je bio Dalmatinac, imao je prepoznatljiv dalmatinski izgovor. Na motoroli su četnici prisluškivali njegove zapovijedi, pa kada je poginuo, postavljen je Poljak jer je bio Sinjanin, da neprijatelji po govoru ne bi znali da je Đerek stradao. Iz istoga razloga Poljak je naslijedio i njegov nadimak - pojašnjavaju nam.
Velimir Đerek, sin Imotske krajine, stigao je s dragovoljcima u Vukovar 27. rujna iz Zagreba, gdje se već pridružio ZNG-u. Prvih je dana samo obilazio grad i snimao situaciju, nikome se nije prijavljivao. Obrani Sajmišta odlučio se pridružiti “jer je tamo najteže i najkrvavije”.
- Jedan dan dolazi pred mene neki mladić u novoj maskirnoj odori i govori mi kako već nekoliko dana snima situaciju u Vukovaru i odlučio se pridružiti obrani Sajmišta jer je uvidio da je ovdje najteže i najkrvavije. I još kaže da ga je u Vukovar osobno poslao ministar Šušak. Odveo sam ga zapovjedniku Arbanasu pa smo ga zajedno ispitivali i on nam u jednom trenutku ispod odore pokaže neku pancirku kakvu nikada prije nismo vidjeli. Ivica mu je tada rekao da je skine i objesi na ogradu, a onda je uzeo pušku M15 Colt 5,56 mm i propucao je. Nije mu bilo drago kada je shvatio da ga to ne bi sačuvalo. Još istu večer je uspostavio komunikaciju sa Šuškom i ostao s nama - prisjetio se Anđelić svog prvog susreta s Đerekom.
Obitelj ga je molila i kumila da ne ide u rat, no on se već u svibnju 1991. priključio ZNG-u. Izvan sebe su bili kada je otišao u Vukovar, no nije se dao pokolebati. Govorio je kako se “Hrvatska brani u Vukovaru, a ne na Trgu bana Jelačića u Zagrebu”. Sestru Senku molio je samo da ništa ne kaže majci. Nakon Kačićeve smrti, preuzima zapovjedništvo Sajmištem i dobiva ratno ime Sokol. Samo deset dana nakon Kačićeve pogibije, 12. listopada, Đereku pada granata točno pod noge, dva gelera su ga pogodila u sljepoočnicu i na mjestu umire.
Ivan Poljak sljedeći preuzima obranu Sajmišta, a i on je došao iz Zagreba. Rođen je u Sinju, a nakon završene gimnazije u rodnome gradu odlazi u Zagreb, diplomira na Višoj upravnoj školi i stječe zvanje upravni pravnik. Ostaje živjeti i raditi u Zagrebu, odakle kao dragovoljac odlazi u Vukovar. Prije odlaska u Vukovar, došao je 23. rujna u Sinj s pošiljkom oružja i minsko-eksplozivnih sredstava preuzetih u vojarnama u Varaždinu. Tu večer sam ga posljednji put vidio živa. Pokojna majka, pokojni otac i ja kao brat i moja obitelj nismo znali da je on u Vukovaru sve dok nismo dobili obavijest o pogibiji - priča nam njegov brat Željko Poljak, koji je i sam bio na ratištu, u Sinju, a i u obiteljskoj kući u to doba nisu imali telefon.
Da je u Vukovar krenuo 25. rujna, saznali su kasnije od poznanika, također vukovarskog branitelja, koji ga se sjećao iz autobusa. Kako su oboje živjeli u Zagrebu, i to u blizini, sestra im Anđelka Dulčić s bratom je Ivanom bila izuzetno bliska. Viđali su se svakodnevno. Znala je, tako, i da je Ivan čvrsto odlučio otići nekamo na ratište.
- Plašilo me to, ali znala sam da je to njegova odluka. U rujnu se pridružio Klubu Sinjana u Zagrebu i oni su organizirali prijevoz oružja iz vojarne u Varaždinu u Sinj. Nakon što se vratio iz Sinja, došao je 25. rujna kod nas u kuću, ja sam radila, kći je bila doma, samo je kratko s njom porazgovarao i rekao da mora otići nešto obaviti na Trg bana Jelačića i da će se vratiti. Računala sam, stoga, da ću ga vidjeti navečer. Kako se nije pojavljivao, i nigdje ga nije bilo, užasno smo se zabrinuli, čak smo išli i na policiju provjeriti da mu se nije nešto dogodilo. Suprug je nazivao postrojbe. Jednostavno mu nije bilo traga - prisjeća se Anđelka Dulčić. Telefon je zazvonio 15. listopada, glas s druge strane slušalice izustio je: “Sestro, ja sam ti u Vukovaru”. Anđelka i danas čuva broj s kojeg ju je zvao.
- Nisam sebi mogla doći! Tada je postao zapovjednik i bio je stvarno jako ponosan. Sva iznenađena, priupitala sam ga što mu to znači, a on je odgovorio: “Sestro moja, to ti je velika dužnost i velika obveza.” Govorila sam neke prozaične stvari, tipa neka pazi da se ne prehladi, jer sam stvarno bila iznenađena. Pitala sam kako to da je završio u Vukovaru, kazao je: “Bolje da sam otišao ja, nemam djece” - prisjeća se ona.
Nazvao ju je još jednom početkom studenom, kada se situacija u Vukovaru dosta pogoršala i djelovao je jako zabrinuto. Anđelkin suprug Tonči upitao je mogu li oni iz Zagreba što učiniti, a on je odgovorio: “Nisam siguran da išta možete...”.
Da provjeri kako je, Anđelka je 7. studenog okrenula vukovarski broj koji je brat ostavio. Nije znala da je dan ranije poginuo.
- Odmah sam dobila vezu, glas koji mi se javio rekao je: “Sokol je poginuo”. Zanijemila sam. Pitala sam na koga misli. Dodao je: “Oba su Sokola poginula, poginuo je jučer.” Ponovno sam zvala sutradan, jer naprosto nisam mogla vjerovati da je mrtav pa sam htjela provjeriti je li to istina i ako jest, kako ćemo doći do njegova tijela. Pojma nismo imali kakva je tamo situacija. Potvrdili su - iznosi naša sugovornica. Ekshumacija i prepoznavanje posmrtnih ostataka obavljeno je u svibnju 1998., na Novom groblju u Vukovaru, odakle je bio i ispraćaj tri dana kasnije. Sahranjen je uz vojne počasti na groblju Sv. Frane u Sinju.
Poginuo je, inače, mjesec dana prije svog 35. rođendana. Suborci za njega imaju samo riječi hvale.
- Ivan Poljak ranjen je u nogu i hodao je na štakama. Vozio sam ga nekoliko puta noću da obilazi položaje i podiže moral braniteljima. Ni gips na nozi ga nije spriječio - nadovezat će se, pak, njihov suborac Ante Špar.
- U to smo doba bili stacionirani u zgradi škole, gdje je danas policijska postaja. Prozor je bio visok dva metra, a na njemu postavljene vreće. Kako je geler prošao onuda, to zaista ne znam. Pogodio ga je u prsa, nikakve komunikacije potom više nije bilo, za pet minuta mi je na rukama izdahnuo. Uzeo sam neke njegove osobne stvari i predao ih njegovoj sestri kada smo došli u Zagreb - priča nam vukovarski branitelj Zlatko Menges.
Ružica Zahora sestra je posljednjeg zapovjednika Sajmišta Josipa Tomašića Ose. Kada se zaratilo, bilo mu je 40 godina. Otac je dvoje djece - sinu je te ratne jeseni bilo 16, a kćeri 20 godina. Odrastao je na Sajmištu, no preselio se kasnije u selo Lipovača nadomak Vukovara. Za Uskrs 1991. na svojoj je kući u Lipovači izvjesio hrvatsku zastavu pa su ga neprijateljske snage još od tada držale na piku. Dobio je kasnije dojavu da će ga ubiti pa su njega, djecu i suprugu u prtljažniku automobila izvukli s Lipovače. Vratio se na Sajmište i krenuo u njegovu obranu.
- Niti jednog trenutka mu nije palo na pamet da napusti grad, bez obzira na dojavu da ga žele ubiti. Vukovar je bio njegov dom. Izveo je djecu i mene iz grada 2. kolovoza, ali ja sam se dva tjedna kasnije vratila. Do rata je radio u Borovu, u gumari, a dao je otkaz, kada nitko nije, i prešao u stožer raditi. Svoje volimo, a tuđe ne trebamo, tako smo se postavili. Bio je ljudina, a s njim smo se baš znali nasmijati. Svakome je htio pomoći - priča sestra Ružica.
- Išao je u proboj u noći na 18. studenoga, izveo je jednu grupu kroz kukuruzna polja, vratio se po drugu, ali je zarobljen kod Marinaca. Odvezen je u logor, gdje je ostao do velike razmjene 14. kolovoza 1992. Osudili su ga na valjda 20 smrtnih kazni. Kada je izašao iz logora, otišao je u Pulu, gdje si je donekle sredio život, koliko je to mogao od silnih trauma. Aktivirao se, bio u mornarici, a iznenada je preminuo u ožujku 2004., srce mu je otkazalo. Imao je 52 godine. Pokopan je u Vukovaru - kaže na kraju Ružica Zahora.
Ratne rane došle su, tako, na naplatu. Nikada sebe nije smatrao herojem, nego one koji su ostali u Vukovaru i dali svoj život. Spomenik petorici heroja Sajmišta danas je na ulazu u prostorije tamošnje braniteljske udruge. Uz njih su, za potrebe fotografiranja, stala trojica naših sugovornika - Zvonko Barta, Ante Špar i Zlatko Menges.
- Kao što smo 1991. bili zajedno, tako smo i 2021. - poručuju.
Heroji. Navik on živi ki zgine pošteno.