Za Jean-Claudea Junckera ovo je najbolji rujan. “Best September”, govori jedan od njegovih najbližih suradnika u utorak u Strasbourgu, večer prije no što će Juncker izaći pred prepunu plenarnu dvoranu Europskog parlamenta i održati tradicionalni govor o stanju Unije.
Prije godinu dana Juncker je taj govor držao u kontekstu poslije britanskog referenduma o izlasku iz EU (tj. o Brexitu), uoči američkih izbora na kojima će pobijediti Donald Trump i sve je to još bilo praćeno najavama o populističkom lancu koji bi mogao uslijediti: u Nizozemskoj će pobijediti Geert Wilders, u Francuskoj Marine Le Pen i to je, manje-više, kraj Europske unije! Prije dvije godine Juncker je svoj govor o stanju Unije držao dok se sigurnost na europskim granicama doslovno raspala u kaosu migrantske krize, koja je u rujnu 2015. bila na vrhuncu. Prije tri godine, 2014., Juncker nije držao govor o stanju Unije jer je tek zasjeo na dužnost predsjednika Europske komisije i u rujnu je još ekipirao svoj tim europskih povjerenika, ali u zraku se osjećala kriza eurozone i najavljivao krah Grčke. Za razliku od tmurnih, gotovo apokaliptičnih oblaka koji su pratili EU i njegove govore o stanju Unije ranijih godina, Juncker je u ovom govoru zajašio na valu ponovo probuđenog optimizma. Gospodarski oporavak sada zahvaća sve države članice, EU ukupno ima veću stopu rasta u posljednje dvije godine nego SAD, nezaposlenost je na najnižoj razini u posljednjih 9 godina… Migrantske rute ili potpuno su zatvorene (zapadnobalkanska) ili se kontroliraju bolje no prije (proteklog kolovoza zabilježeno je 81 posto manje iregularnih migranata na sredozemnoj ruti od Libije do Italije nego prošlogodišnjeg kolovoza). Italija spašava čast Europe na Sredozemlju, odao je Juncker počast Talijanima. I možda najoptimističniji pokazatelj: “proljeće” europskog populizma i euroskepticizma, najavljivane pobjede takvih kandidata na izborima u raznim zemljama, nije se dogodilo. Zato je ovo najbolji rujan za Junckera i za iznošenje govora o stanju Unije. A Juncker je čovjek koji je sve vidio, sve iskusio i koji mnogo toga zna. Kad ga gledate, licem u lice, sjetite se onih (Balaševićevih) stihova “a ti slutiš otkud bore”… Svaka bora na Junckerovu licu – a ima ih, hvala Bogu – tu je s razlogom.
Nabosti nešto konkretno
– Živio sam i radio za europski projekt čitav svoj život. Vidio sam dobra i loša vremena. Sjedio sam na raznim stranama stola: kao ministar, kao premijer, kao predsjednik Eurogrupe, sada kao predsjednik Komisije. Bio sam u Maastrichtu, u Amsterdamu, u Nici i u Lisabonu (sve gradovi u kojima su dogovarani temeljni ugovori o funkcioniranju EU, op.a.) dok se naša Unija razvijala i širila. Uvijek sam se borio za Europu. Bilo je dana kad sam patio zajedno s njom i zbog nje, pa čak i očajavao za njom – spomenuo je Juncker u ovogodišnjem govoru o stanju Unije. Ali ima na tom licu mjesta za još koju boru. Baš zbog toga što je prošao sito i rešeto, a kod ovog Luksemburžanina to nije pretjerivanje kad nabraja gdje je sve bio i što je radio u svojoj karijeri, Juncker zna da ovaj “najbolji rujan” ne može biti kraj priče, sam sebi svrha. Nema ni smisla ni vremena za čestitanje, tapšanje po ramenu i zanošenje dojmom da je EU prebrodio najgore. To što je ovo najbolji rujan za držanje govora o stanju Unije u mandatu Jean-Claudea Junckera znači samo da je EU dobio priliku da izađe iz kriznog upravljanja i osmisli i provede novu viziju svoje budućnosti.
– Europa ponovo ima vjetar u svojim jedrima. No, ako taj vjetar ne uhvatimo, nećemo nikamo krenuti – kaže Juncker i citira Marka Twaina: “Za nekoliko godina bit ćeš razočaraniji stvarima koje nisi uspio napraviti nego stvarima koje si učinio.” Sada je trenutak da izgradimo ujedinjeniju, snažniju i demokratskiju Europu do 2025. – poručuje.
Vizija koju je u ovom govoru o stanju Unije iznio predsjednik Europske komisije zapravo je vizija u smjeru federalizacije EU. U smjeru onoga što se često opisuje kao “Sjedinjene Europske Države”, što je utopija i pretjerivanje jer Europa nikad neće biti kao SAD, uvijek će biti zajednica suverenih država umjesto federacije, no zajednica koja se može dublje i bolje integrirati. Juncker zamišlja novi EU koji će, dan nakon formalnog izlaska Ujedinjenog Kraljevstva 29. ožujka 2019., biti Unija u kojoj su sve države članice u eurozoni, sve u Schengenu bez granica, sve u bankovnoj, obrambenoj i svakoj drugoj uniji kakva danas ne postoji.
Za pravu analizu Junckerove vizije nužno je shvatiti dvije polazišne točke svake rasprave o EU. Predsjednik Komisije nije nekakva slijepa kokoš koja kljuca po dvorištu u nadi da će nabosti i nešto konkretno. Juncker dobro koordinira svoje najave i inicijative s državama članicama, onima koji u EU imaju najveću moć odlučivanja. On to koordinira i prije nego što iznese javno svoje vizije i prijedloge. Tako je i ovaj govor o stanju Unije bio maksimalno (koliko je to u realnim okolnostima moguće) unaprijed usklađen sa svim članicama: od Francuske i Njemačke, kojima je važna direktiva o upućenim radnicima i zaštita strateške industrije u Europi od stranih ulaganja iz zemalja poput Kine, do Slovačke, Mađarske i Češke, čiji su potrošači izrijekom spomenuti kao oni koje Juncker želi zaštititi od nepoštene prakse kompanija koje na istok EU plasiraju manje kvalitetne proizvode nego na zapad EU. I Hrvatska se, ponajviše kroz inicijative SDP-ove europarlamentarke Biljane Borzan, bori protiv diskriminacije u tom “Nutella-problemu”, no Juncker nije spomenuo Hrvate u tom kontekstu. Druga polazišna točka, nakon što shvatimo da Juncker igra tako da vizije koje iznosi budu unaprijed koordinirane s državama članicama (barem onim najvažnijima), jest činjenica da se u stvarnosti ipak rijetko događa da takve eurofederalističke vizije koje dolaze iz Europske komisije prođu u tom obliku u kojem su iznesene. Jednostavno, posao Komisije je da zagovara europska rješenja, ali mnogi nacionalni lideri u EU i dalje smatraju da je posao njihovih vlada i parlamenata da zagovaraju rješenja koja su u njihovu nacionalnom interesu. I, bez obzira na to koliko Juncker unaprijed s njima koordinirao svoje poteze i koliko oni njemu u toj ranoj fazi signalizirali da im je nešto OK, kad odluka o tome dođe na stol Europskog vijeća ili Vijeća EU (razlika je što u prvom tijelu sjede premijeri i predsjednici država, a u drugom ministri) većina i dalje razmišlja iz 28 različitih nacionalnih perspektiva, a ne iz jedne europske iz kakve, po opisu posla, razmišljaju šef Komisije Juncker ili šef Europskog vijeća Donald Tusk.
Početak bitke
Junckerov govor zaista jest takav da se čini da je pokopao ideju stvaranja Europe s više brzina, gdje naprednije države članice idu brže i dublje u integraciju među sobom, a ostale kaskaju. No tek treba vidjeti hoće li Junckerova vizija ostati takvom i kad se na nju nadodaju reakcije, nadopune i protuinicijative svih država članica. Juncker je naprosto morao krenuti od toga da novi EU bude uključiv, otvoren za sve, da su svi pozvani da se uključe u taj novi razvojni put Unije. Bilo bi vrlo neobično da predsjednik Komisije, koji služi svim državama članicama, selektira koja država može napredovati unutar EU, a koja ne može. No to što se Juncker založio za novi EU u kojem su svi ravnopravni, u kojem nema drugorazrednih država ni drugorazrednih radnika ni drugorazrednih potrošača, još uvijek ne znači da se neće naći netko drugi tko će se založiti za više brzina i više razreda unutar EU. Juncker želi da Rumunjska, Bugarska i Hrvatska uđu što prije u bezgraničnu schengensku zonu, ali nizozemski premijer Mark Rutte, čija je zemlja jedna od onih koje ne prihvaćaju preporuku Komisije o spremnosti Bugarske i Rumunjske za Schengen, odmah je opisao Junckera kao “romantika” koji ima vizije. A ljudi s vizijama trebali bi poći doktoru, dodao je Rutte štos koji je prvi u europskoj politici upotrijebio još Helmut Schmidt. I iz Njemačke su prve reakcije oko Junckerove ideje svi u euro, svi u Schengen (i svi za mnom) pozivale na oprez. Ministar financija Wolfgang Schäuble ne želi da se ponovi Grčka, tj. da zemlja koja nikako nije spremna za euro uđe u eurozonu samo zbog žurbe. A ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere kaže da dijeli Junckerovu viziju, ali da, “iskreno, još je dug put” do ulaska Rumunjske i Bugarske u Schengen.
Kao znak da su Juncker i njegov tim unaprijed bili svjesni takvih njemačkih i drugih razmišljanja, nakon Junckerova govora njegovi su se suradnici trudili objasniti da poziv “svi u euro/Schengen” ne znači da se odustaje od ispunjenja kriterija. Ne, svi kriteriji moraju biti ispunjeni, ali Komisija u tom smislu otvara financijsku i tehničku pomoć državama koje žele ubrzati svoj put prema članstvu u eurozoni.
Juncker je, u svom “najboljem rujnu” otkako predsjedava Europskom komisijom, iznio viziju. Nije to samo još jedan hipotetski scenarij razvoja EU, nego scenarij praćen konkretnim alatima kojima Komisija želi pomoći da se ostvari. Iznio je viziju nove Europe koja može uhvatiti vjetar u jedra i zaploviti brže naprijed. No vjetar o kojem govori puhat će mu i direktno u lice.
Predsjednika Komisije čeka bitka u kojoj će biti pokušaja razvodnjavanja, mijenjanja, pa čak i zadavanja kontrasmjera. Iz Mađarske i Poljske, primjerice, koje se otvoreno bore protiv koncepta liberalne demokracije i vladavine prava, pokušavajući izgraditi nekakav koncept “iliberalne demokracije” unutar EU, što često uključuje i blaćenje EU i Bruxellesa usporedbama sa SSSR-om i Moskvom. Kako god vjetrovi puhali, u jedra ili u lice, jedno je sigurno: prije no što objesi političke rukavice o klin, ovaj veliki europski fajter povest će još jednu bitku. O kojoj opet, premda se on takvih bitaka nagledao, ovisi hoće li EU rasti ili pasti.
.......bolesnik zajedno sa bolesnom institucijom koju vodi......oboje su bastardi.....