Skrivena poruka Junckerova govora o stanju Europske unije glasi: ako želite biti u punoj brzini razvoja EU, onda uđite u euro, schengensku zonu bez granica, i ne igrajte se s vladavinom prava.
Predsjednik Europske komisije iznio je svoju viziju budućnosti EU koja se ne dijeli na više brzina i više razreda, nego svi zajedno idemo naprijed brže i bolje. No, to je javna poruka, dok je skrivena poruka, čini se, ipak drukčija. Juncker je takvu javnu poruku o ravnopravnosti morao iznijeti jer mu je to u opisu posla, no u stvarnosti bi to i dalje moglo završiti kao novi EU u kojem neki u jezgri (i bliže jezgri) idu brže i bolje, a drugi kaskaju na periferiji.
Dakle: euro, Schengen, vladavina prava. Što svaki od ta tri detalja Junckerova govora znači i donosi Hrvatskoj?
Prvo, o euru. Juncker zamišlja novi EU u kojem je članstvo u eurozoni, u bankovnoj uniji i svim sličnim oblicima dublje integracije postalo standard za sve države članice. Svi u eurozonu, što prije! To je snažna poruka koja može dati novi poticaj nečlanicama eurozone da se usredotoče na ulazak. Može, ali i ne mora. Jer, nitko neće ući u eurozonu samo zbog jednog govora.
Kao i do sada, za ulazak u eurozonu bit će nužno ispuniti sve kriterije. Kao i do sada, bit će potrebna i politička volja svih strana: u državi koja ulazi (čega zasad nema ni u najspremnijim, primjerice Češkoj), u državama koje je primaju, u Europskoj središnjoj banci (ECB)…
Ono što Junckerov govor donosi kao novinu veća je financijska i tehnička pomoć Komisije državama članicama koje žele ubrzati svoj ulazak u eurozonu. To je lijepa i dobrodošla pomoć, posebno dobrodošla Hrvatskoj kojoj je za reforme uvijek potreban i poticaj izvana jer, prepuštena sama sebi, misli joj s reformi i napretka obično odlutaju na ustaše i partizane. Ali, to je novost samo u pakiranju, ne i u sadržaju. Bez obzira na pomoć Komisije, kriteriji konvergencije koje države moraju zadovoljiti kako bi uvele euro ostaju isti. Od tih kriterija Hrvatskoj će najteže biti zadovoljiti one o Tečajnom mehanizmu (ERM II.) jer ECB uz ulazak i prolazak ERM-a II. vezuje veliku količinu “domaće zadaće” koje kandidatkinje moraju ispuniti u obliku strukturnih reformi. A, kao što znamo, kapacitet Hrvatske za provođenje strukturnih reformi trenutačno postoji samo na papiru, ne i u praksi.
Sve u svemu, Hrvatska može i treba iskoristiti poticaj Junckerova govora za ubrzanje, ali treba biti svjesna da nitko, pa ni mi, neće ući u eurozonu samo na temelju jednog govora. A eurozona jest i još više postaje jezgra EU. Tko želi biti u prvoj brzini, mora biti u eurozoni. Tko ne želi ili ne može, bit će na periferiji EU, u sporijoj brzini.
Drugo, Schengen. Hrvatskoj će vjerojatno biti lakše ispuniti tehničke kriterije za ulazak u tu bezgraničnu zonu nego u euro, no politički tu postoji nekoliko prepreka. Nekim državama bit će teško dići ruku za schengenski primitak članice koja je u EU od 2013. godine, dok članice koje su u EU od 2007. (Bugarska i Rumunjska) ne budu primljene u Schengen. A skepsa prema ulasku tih dviju balkanskih država ostaje prisutna u mnogim državama u jezgri EU. Također, ne riješi li se pitanje razgraničenja, vrlo je vjerojatno da će i Slovenija blokirati hrvatski pristup Schengenskoj zoni, što će valjda biti “jubilarna” deseta slovenska blokada Hrvatske.
Što nas dovodi do trećeg: vladavine prava. Aktualni hrvatsko-slovenski spor oko (ne)implementacije presude Arbitražnog suda koji su Slovenci pokušali kompromitirati mora biti riješen na način da obje zemlje zadrže ugled zemalja koje poštuju vladavinu prava. Ta vrijednost bila je i ostaje jedna od ključnih vrijednosti Europske unije. Vladavina prava je esencija EU, pa, ako hoćete, i esencija Republike Hrvatske, od njezina nastanka.
Badinterova komisija bila je instrument vladavine prava, koju je osnovalo Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice (tako da sljedeći put kad netko posegne za petparačkom logikom pljuvanja po “suvišnoj europskoj birokraciji”, pitajte ga pljuje li i time i na rad Badinterove komisije). Slobodan Milošević pokušao je mijenjati republičke granice logikom da pravo na odcjepljenje nemaju republike, nego narodi, ali upravo je logika vladavine prava pobijedila u mišljenju Badinterove komisije da se granice između bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama koje se ne mogu mijenjati silom.
Možda to što imamo u EU ponekad izgleda kao džungla zakona, kroz koje se katkad teško probijamo, ali to je još uvijek puno bolje nego koncept zakona džungle.
Klasična difamacija - hrv. reakcija na slov. akciju se tumači kao nepoštivanje međunarodnog prava, a čitajte ovo; Quote/Ovo je svakako presedan, ovo je nešto strašno i nešto što se nije smjelo dogoditi. Ta nedopuštena komunikacija Jerneja Sekolecai Simone Drenik najveća je međunarodnopravna i diplomatska pogreška Slovenije od njezina nastanka. To je povreda međunarodnog prava jer neovisnost sudstva, u koje se ubraja i Arbitražni sud, generalni je princip civiliziranih naroda, princip koji je ovim događajem ugrožen. Zabrana komunikacije stranke i suda vrijedi za sve sudove. Ovdje je neprikladnom komunikacijom ozbiljno povrijeđena jedna od temeljnih normi međunarodnog prava. To je kao da ste u sporu sa svojim susjedom oko granice, a istodobno tajno dogovarate sa sucem mogući ishod spora i kako će on napisati presudu! Ovaj će primjer puniti fakultetske udžbenike, mi profesori međunarodnog prava o ovome ćemo govoriti svojim studentima – komentirao je tada za Novi list dr. Pogačnik. Bio je prognozirao da će Sud u Haagu, unatoč priličnoj kompromitaciji, nastaviti arbitražu između Hrvatske i Slovenije i po inerciji je privesti kraju, što se na kraju pokazalo točnim. Inače, Pogačnik je od 2001. do 2008. godine bio glavni slovenski pregovarač o granici s Hrvatskom. Kad je 2008. godine, unatoč činjenici da je postignut dogovor u 95 posto spornih pitanja, došlo do zaokreta Ljubljane, sam je dao ostavku.