Operacija Oluja i događaji koji su je pratili u kolovozu 1995. bili su glavne teme medija u tadašnjoj SR Jugoslaviji. Srbijanski tisak u početku je najviše prostora posvećivao za njih iznenađujuće brzom slomu Republike Srpske Krajine (RSK), a potom općoj evakuaciji srpskoga stanovništva i ratnim zločinima hrvatskih postrojbi. Novinari beogradskih Večernjih novosti i Politike, ali i izbjegli civili i vojnici bili su složni u mišljenju da krivnju za brz poraz RSK treba tražiti prije svega u nesposobnom političkom i vojnom vodstvu te u prevelikom oslanjanju na suradnju sa Srbima u BiH. Nadmoć Hrvatske vojske nije se spominjala. Unatoč dokazima da je vrh RSK davno planirao i potom organizirao evakuaciju civilnog stanovništva, većina komentatora, mahom Večernjih novosti, ocijenila je Oluju etničkim čišćenjem i genocidom.
Službe nisu funkcionirale
No kudikamo je zanimljivije to što su o Oluji govorili i pisali srpski oficiri. Posljednji zapovjednik Srpske vojske Krajine (SVK) Mile Mrkšić ovako je 6. kolovoza 1995. pisao načelniku Generalnog štaba Vojske Jugoslavije generalu Momčilu Perišiću:
“Naknadnim prikupljanjem podataka saznao sam da do 16 časova niti u Kninu niti u bilo kom mestu 4. 8. 1995. godine niko nije ni pomišljao na evakuaciju naroda, sve dok nije potpisan akt veleizdaje od predsednika Martića. Kad su saznali za odluku oko 18 časova, Kninjani, koji su se u borbi pokazali kao velike kukavice, skidaju uniforme, oblače civilna odela i počinju da beže.” Mrkšić je smatrao da je “realno bilo očekivanje da jedinice SVK pruže otpor hrvatskoj vojsci u trajanju najviše do 10 dana”, ali to se nije dogodilo “zbog evakuacije stanovništva, ili slabog morala, nezadovoljstva stanjem u Krajini te očekivanja da će neko drugi doći u RSK da brani narod”.
Napominjući da su svi zapovjednici dan prije bili obaviješteni o “vremenu agresije”, Mrkšić piše: “Nepripremljenost i nespremnost građana da na organizovan način podnesu dejstva artiljerijske vatre bio je očigledan. Ni jedna služba na području Dalmacije nije funkcionisala.” Srpski general kaže da je SVK prema planu obrane trebao “izvoditi borbena dejstva u trajanju 6 do 8 dana” jer su računali “da bi za 6 do 8 dana došlo do reakcije međunarodnih faktora pa i eventualne intervencije” Vojske Republike Srpske i SR Jugoslavije. Ipak priznaje da “stanje u kome se našla SVK na dan agresije objektivno nije omogućavalo drugačiji ishod. Da nije došlo do evakuacije stanovništva, borbena dejstva bi se odvijala 6 do 8 dana, a krajnji ishod bi bio isti: gubitak celokupne teritorije zapadnog dela RSK uz velike ljudske žrtve. SRJ zbog RSK ne bi ušla u rat, a RS nije mogla pružiti nikakvu pomoć”.
General Milisav Sekulić, koji je u vrijeme Oluje bio član Glavnog štaba SVK, ustvrdio je pak u dokumentarnom filmu “Pad Krajine” (nastao 2007.) “da smo mi mogli da pružimo otpor tri-četiri dana, pod uvjetom da se narod ne pokreće”. Što se tiče pomoći, Sekulić je bio uvjeren da je Beograd od intervencije odvratila Amerika. Prepričao je kako je tadašnji predsjednik RSK Milan Martić telefonom panično zvao Miloševića da mu pomogne, ali ga je srbijanski vođa odbio tražeći da izdrže šest dana. “Martić je uspio dobiti Miloševića i molio ga je da makar digne nekoliko aviona iznad Zagreba. Ne da ih upotrebljava, nego da samo nadlete, ali on je to njemu odbio. Onda je Milan Martić njemu rekao: Gospodine predsjedniče, pa šta ja da radim? A on mu je rekao: Ubij se”, ispričao je general Sekulić.
Na pitanje bi li se išta promijenilo da je otpor SVK trajao koji dan dulje, Sekulić je odgovorio: “Procene su da bi ubili od 30 do 50 hiljada ljudi, a rezultat bi bio isti.”
Izostanak pomoći Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske, odnosno izdaja Beograda, u jugoslavenskim se medijima često navodio kao jedan od uzroka pada RSK. U članku “Nož u leđa”, objavljenom u kolovozu 1995. u crnogorskom Monitoru, Martićev savjetnik Slobodan Jarčević izjavio je kako se nadao “da će sve srpske zemlje braniti svaku stopu srpske zemlje”.
Miloševiću svezane ruke
No tadašnja Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) bila je pritisnuta međunarodnim gospodarskim sankcijama te više nije mogla dovoljno pomagati prekodrinske Srbe. U svom intervjuu londonskom Timesu Slobodan Milošević nastojao je pokazati da vodi neku vrstu kompromisne politike te je izjavio da će u slučaju ukidanja sankcija Jugoslaviji osobno privesti bosanske Srbe za pregovarački stol i “da će u roku od šest meseci dovesti razuman mir u tom delu zemlje”. Otvorena vojna intervencija u Hrvatskoj Miloševiću nije bila prihvatljiva jer bi njome ugrozio svoj pregovarački status i mogućnost ukidanja sankcija. Stoga je tijekom prvoga dana Oluje telefonom Martiću rekao da Krajina mora izdržati pet-šest dana kako bi se Beogradu ostavilo prostora da djeluje. Posvjedočio je to u svojoj knjizi Milisav Sekulić, a njegove navode potvrdio Momir Bulatović, član ondašnjega jugoslavenskog Vrhovnog savjeta obrane. U svojim memoarima Bulatović piše da je s izvanredne sjednice Vrhovnog savjeta obrane, održane 4. kolovoza 1995. na zapovjednom mjestu u Dobanovcima pokraj Beograda, poslan brzojav podrške zapovjedniku SVK generalu Mrkšiću, s porukom da organizira čvrst otpor najmanje još dva dana, nakon čega bi Jugoslavija mogla pružiti pomoć.
Unatoč Miloševićevu nastojanju da pomogne, srpska je javnost pad RSK doživjela kao Miloševićevu izdaju. O krivcima je govorio i Vuk Drašković, tadašnji vođa oporbenog Srpskog pokreta obnove. U intervjuu listu Vreme u kolovozu 1995. rekao je: “Već godinama u Srbiji se viče kako Krajina nikada neće ni pomišljati da živi igde osim u velikoj Srbiji. Ta nerealnost toliko je bila snažna da je ušla u svest i podsvest velikog broja naroda. Krivi su svi koji su hranili narod takvom opasnom iluzijom.”
Brzi slom RSK potaknuo je u jugoslavenskim medijima špekulacije o navodnom dogovoru i izdaji. Crnogorski Monitor objavio je u kolovozu 1995. članak prema kojemu je munjeviti pad Knina dio pogodbe Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Takva uvjerenja pothranio je i strani tisak, prema čijem je pisanju Tuđman jednom stranom diplomatu nacrtao mapu buduće Bosne, na kojoj se Sarajevo i Banja Luka nalaze u Hrvatskoj, a Tuzla u Srbiji.
Svoje viđenje pada Knina iznijeli su tih dana u Politici i Večernjim novostima bivši premijer RSK Borislav Mikelić i Dragan Vasiljković, poznatiji kao Kapetan Dragan, zapovjednik i instruktor srpskih specijalnih jedinica kojega je Australija izručila Hrvatskoj te mu se u Splitu upravo sudi za ratne zločine. Mikelić se, u razgovoru za Borbu koji prenosi Politika, slaže s dotadašnjim analizama da je pad zapadnog dijela RSK plod “sulude” politike Milana Martića i Radovana Karadžića. Istaknuo je kako probleme treba rješavati mirno.
Vasiljković je pak bio razočaran ishodom cijele situacije. Prema njegovu mišljenju, poraz je posljedica nebrige za vojsku, vojne i državne neorganiziranosti i zanemarivanja osnovnih vojnih potreba poput hrane i opreme. Tvrdio je kako je u Krajini “od početka do poslednjeg dana vladalo opšte rasulo”. Kad su hrvatske snage zauzele Bosansko Grahovo i otvorile put prema Kninu, Vasiljković je predložio protuudare prema Šibeniku i Zadru, ali se tome usprotivio general Dušan Lončar tvrdeći da više nemaju “ni sekund vremena u borbi protiv Hrvata”.
Se to mi znamo sam kaj bi ovaj članak trebalo objavit u BG-novinama. Posebno ovaj dio:"...skidaju uniforme, oblače civilna odela i počinju da beže..."....>;-))