Ako poživi, Milan Martić po izlasku iz zatvora bit će starac. Ali bude li se pristojno ponašao, a oni koji su ga zatvorili budu to uočili i prihvatili, Martić bi zatvor mogao napustiti i prije nego što ostari. Bude li imao hrvatsku putovnicu, a po zakonu bi mogao, mogao bi svoje zadnje dane provesti u Kninu.
Bio bi tako zatvoren životni krug kojega je seoski dječačić iz kninske okolice počeo prvim koracima ispod svoje koštele. Da je tada zaseokom Martića prolazila neka vračara, možda bi danas 53-godišnjem Milanu prorekla nevjerojatnu životnu sudbinu. U to da ga vodi prst sudbine i da mu je namijenjena izuzetna životna misija Martić je povjerovao kada je krenulo „srpsko ovladavanje istorijom“.
Nekadašnji je milicajac, a tada već „inspektor Martić..., Mile Martić“, kao i njegovi kninski kolege, odbio sa „šapki“ skinuti petokraku. Uzjogunili su se i pobunili, poručili da na njihovoj glavi „nikada neće biti mrska šahovnica“. Martić je postao vođom pobune. Slava mu se počela širiti kninskom krajinom. Postao je poznat.
Vjerojatno je otad i počeo vjerovati da je predodređen za „velika djela“. Kada se pobuna „krajinskih“ milicajaca pretvorila u raškovićevski „neoružani ustanak srpskog naroda“, a potom u „balvan revoluciju“, Martić je već bio „naš Mile“.
Sa širenjem „neoružanog ustanka“ rasla je i Martićeva slava. Postao je jednim od najzadrtijih srpskih separatista, uvjeren da će sljeđenjem Miloševićeva kulta gusjenicama JNA odrezati velik dio Hrvatske i kao tzv. republiku srpsku krajinu priključiti je što većoj Srbiji.
U rat je krenuo uvjeren da je to zapravo gotova stvar, da će „nepobediva JNA“ uza zdušnu potporu i oduševljenje njegovih „krajišnika“, to začas učiniti. Da nije sličnih primjera iz povijesti, vjerojatno bi ostalo zagonetno kako je priprosti kninski milicajac za sobom mogao povući gomilu od njega često pametnijih, uključiti ih u „pobunu masa“. Pa i u zločin.
I u Martićevu se slučaju pokazuje sva „banalnost zla“, o kojoj je pišući o njemačkom fašizmu pisala Hannah Arendt. Banalna običnost nekadašnjega kninskog milicajca pretvorila se u opasnu moć. U moć činjenja zla. Martić je postao gospodarom sudbina, osion i bahat gazda života i smrti. Snimke s tzv. narodnih mitinga, političkih skupova i s vojnih parada pokazuju ga napuhanoga i punog sebe.
Ali nije samo on sebe doživljavao moćnim i uvjerenim da će mu vlast „trajati vječno“. Takvim su ga doživljavali i mnogi kojima je zapovijedao, mnogi koji su ga sljedili. Kao dio te idolatrije banalnog nastao je i ostao termin „martićevci“, kojim su se dičili Srbi koji su „martićevcima“ postali, a kojih su se plašili Hrvati koje su u svome mahnitanju lišavali ne samo domova nego i glava.
Koliko mu je duboka bahatost i plitka pamet Martić će pokazati i nakon Bljeska kada se bijesan zbog poraza pred tv-kamerama razmetao da je „naredio bombardovanje Zagreba“. No njegovih 35 godina robije nije posljedica samo te razmetljivosti. U konačnici Martićev je Haag posljedica pretvaranja milicajčeve običnosti u zločinsku svemoć vlasti.
