Kako sam otkrio zvezdaša u upravi Dinama i postao prva budala koja se u Matici hrvatskoj pojavila u kratkim mudantama

ZBOG VLADE GOTOVCA ODUZELO MU PUTOVNICU NA 10 GODINA

Matica hrvatska (rujan 2022.)

Ako vam se rečenice koje slijede čine zeru pametnijim nego inače, to je zbog kemijske koju mi je u Matici hrvatskoj darovao predsjednik Miro Gavran. Moj drag prijatelj.

Tom olovkom pišem ovaj tekst.

Kompjutor još ne znam vužgati pa događanja bilježim po starinski u tekicu.

Moja mlađa kći Anja to pohrani u komp i proslijedi uredniku u Večernjak.

No, vrnimo se mi mom prvom posjetu Matici hrvatskoj.

Namjeravao sam Miri, kao autoru pogovora “Tajni putnih pića”, ostaviti knjigu i odmah ispariti, ali sve je otišlo u drugom smjeru.

Gavran me uvede u kancelariju predsjednika koju krase slike njegovih prethodnika.

Kad vidjeh te gigante hrvatske kulture i znanosti, obli me znoj.

Bi mi neugodno. Htjedoh nestati. Cijelo ljeto sam u kratkim hlačama. Izuzetci su sprovodi i svadbe.

Ovo u Matici nisam očekivao.

Imao sam osjećaj kao da su slike na zidovima oživjele i da me bivši predsjednici malo čudno gledaju.

Valjda sam prva budala koja se u njihovoj povijesnoj rezidenciji pojavila u kratkim mudantama.

Najradije bih izjurio na ulicu.

No Miro pozove lijepu i simpatičnu tajnicu da nas uslika.

Samo od pasa prema gore da se ne vide kratke hlače – rekosmo.

Jedna se omaknula pa osta ovjekovječena moja sramota.

Sa zidova me gledaju grof Drašković, Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević, Krklec, Domjanić, Jonke...

A onda eto i Vlade Gotovca.

Buljim dugo u njega.

Poznavao sam ga.

I njega i obitelj.

Jedan je od rijetkih proljećara koji nije svinuo leđa u zatvoru.

Ostao je čist, ponosan, uspravan...

Ali fasovala je zbog toga obitelj.

– Zvali su me u policiju i tražili da špijam što se priča u kući moga tadašnjeg punca Gotovca. Normalno da sam ih odbija. A kao odmazda uslijedila je obavijest o oduzimanju pasoša na 10 godina – ispričao mi je prijatelj Ivo Vuković, jedan od osnivača Torcide, Histrion i bivši ravnatelj ZKM-a.

Nije to bilo sve.

Ivo i njegova supruga Ana Gotovac s dvoje male djece godinama su bili na trećoj poziciji na listi za dodjelu stanova. I nisu se pomaknuli.

– Da san prista da cinkam Vladu, i to bi se bez problema rišilo.

Ivo šuti.

A što se useljenja tiče, malo morgen.

Kad smo dočekali ovu Našu Lijepu, Vlado je bio u poziciji postati ministrom informiranja u Tuđmanovoj vladi.

Odbija.

Vitez ih pokušava pomiriti. Spojiti. Ne ide, pa ne ide.

Čovjek koji me gleda sa slike tvrdoglav, nepopustljiv, svoj i s egom do nebesa. Koji ima pokriće.

Ali želio je biti samo predsjednik. Ne Matice. Nego Hrvatske.

Osjetio sam jednom osobno taj njegov “ja, pa ja” kad je u Karaki pitao Pavu i mene:

– Znate li čiji su stihovi na ovim slikama Ede Murtića?

– Ne – uzvratili smo.

– Moji!

I stihovi su bili prekrasni, bajkoviti, ali još nas je barem tri puta u godinu dana, večerajući u Karaki, informirao tko je autor.

Genij koji je uživao u sebi.

Imao je i razloga.

Kad se oženio dr. Simonom, osobnom liječnicom Ivana Pavla II., omogućio je svojim unucima Martinu i Dinki da ih papa osobno primi u Vatikanu.

Danas je Dinka glumica, a Martin kao poliglot često radi vani prevoditeljski posao.

Ivo i Ana davno su se rastali.

S pokojnom maćehom Simonom pokćerka Ana baš i nije bila u srdačnim odnosima.

Gledam opet u Matici toga genijalca, pjesnika, filozofa, borca za pravdu, i razmišljam o njegovu psu ljubimcu. Foksterijeru Lukiju.

Vjerovali ili ne, nitko u Zagrebu nema ljepše grobno mjesto od Vladina ćuke. Sahranjen je, po meni, na najljepšoj lokaciji u gradu.

Jednom davno. U gluho doba noći.

Tri prijatelja sahranjuju psa ljubimca velikoga Vlade Gotovca.

Opet u Matici pogledam prema njegovoj slici na zidu. Pa svoje kratke hlače. Mislim si, zašto da mi bude neugodno.

Pa moj prijatelji, novi predsjednik Matice, nije pozvao u rezidenciju moje duge hlače, nego mene.

– Znaš, ovdje je Krleža prvi put donio svoju dramu “U agoniji”, Desnica “Proljeće Ivana Galeba”, Ivana Brlić Mažuranić svoje prve priče...

Poče nabrajati Gavran respektabilan niz remek-djela hrvatske književnosti.

I opet mi bi neugodno.

Ja mu darovah 140 stranica “Tajni putnih pića”.

I slikasmo se s knjigom.

Ja u kratkim hlačama.

Iznad nas velikan do velikana.

NAKON KRŠTENJA SVEĆENIK RADI KAO KONOBAR

Jelačić plac, bar Pinocchio’s, gostilna Kocijan, Zlatni dukat i izletište Dumić (rujan 2022.)

Pročitah s guštom do kraja uzbudljivu biografiju Željka Bebeka “U inat svima” i zgrozi me podatak da čovjek nikada nije dobio status slobodnog umjetnika.

”Odbijen sam prvi put, odbijen sam drugi put, išao sam jednom preko veze, čak su se i glasoviti ljudi bili upregnuli jer im nije išlo u glavu da ne mogu dobiti status umjetnika. I kad sam posljednji put odlučio podnijeti zahtjev, neki mi je lik iz tog društva rekao da sam za mirovinu, a ne za status umjetnika.”

I dok razmišljam o tome kakve sve face odlučuju o statusu i sudbini ljudi, sretoh na Jelačić placu kipare Miljenka Sekulića Sarmu i Vaninu Topić.

I uklopiše mi se u priču o sramotnom statusu slobodnih umjetnika.

– Nama slobodnjacima je Ivica Račan skinuo koeficijent za mirovine na 0,8 izjednačivši nas s konobarima. Nemam ništa protiv njih, ali s malim mirovinama jedva sastavljamo kraj s krajem – priča Vanina, a Sarma dodaje:

– Svoje mirovine zovemo režijskim jer jedva podmiruju račune za plin i struju.

Sarma bi gladovao da nema honorara od kazališnih scenografija.

Gutljaj predaha uslijedio je u kafiću Pinocchio’s, gdje sretoh susjeda Dragu Bagića, ravnatelja II. gimnazije.

”Izbacuju” genijalce u kontinuitetu, a ove godine spasili su čast zagrebačkih gimnazijalaca.

Naime, varaždinska gimnazijalka Amalija Rafaj Škrljevečki dobila je nagradu od 5000 dolara od Marina Soljačića za izniman uspjeh iz matematike i fizike.

Varaždinec Viktor Pijanec kao najbolji informatičar “inkasirao” je od firme S&T 5000 eura.

– Učenik naše gimnazije Danijel Vuhelja dobio je nagradu Ante Žužula za najbolji uspjeh na području povijesti i hrvatskog jezika – kaže mi Bagić, ponosan na sve učenike II. gimnazije.

Žužulu kapa dolje za afirmaciju društvenih predmeta.

I dok šećem dalje, zove me iz Zlatnog dukata legendarni Drago Diklić.

– Imam vic za tebe – reče i ispriča:

Deda i unuk gledaju televiziju.

– Kaj to gledamo, deda?

– Povijesni film!

– Kak, deda, povijesni? To je pornić!

– Je, sinek, za mene ti je to povijest.

Dragec me potom zašpotao kaj ga ne zovemo na cviček u Sloveniju pa mu obećah pohode u drage mi podrume.

Put mi se neočekivano nastavio baš u Deželi, u restoranu Kocijan.

Sve krcato. Hrana ukusna i obilna.

A nas ponajviše iznenadi dobro poznato lice u konobarskoj obleki na kojoj piše ime restorana.

– Kak ste, dečki? – reče nam i primi narudžbu.

Tek iz druge prepoznah velečasnog iz Bizeljskog, Vladu Leskovara.

– Završil sam u crkvi krstitke pa sad pomažem u restoranu kao konobar.

I dela velečasni ko vurica. Četiri tanjura na jednoj ruci. I vesel je. Zakaj ne?

Tjedan sam završio na izletištu Dumić nadomak Samobora.

U prekrasnom ambijentu papica za gušt uz vrhunska Varlecova vina.

Poznatih kolko oš.

– Znaš li koje se dvije riječi najviše izgovaraju na svijetu? – pita me prijateljica Mirjana.

– Iskreno, pojma nemam.

– Amen i Coca-cola.

– ?

– Na svim jezicima isto, a izgovaraju ih non-stop ljudi diljem svijeta.

To sam popodne i sam barem četiri puta spomenuo kolu.

SUDAC KOJI JE IZMISLIO NADOKNADU VREMENA I POKRAO HAJDUK

Trešnjevački plac (rujan 2022.)

Kupujem paradajz, papriku, mrkvu, a kako nemam popis, zaboravih što dalje.

I baš dok si mislim, eto ti korpulentnog Jovice Korolije, bivšeg međunarodnog suca iz Zagreba.

Kako je po struci mesar, kod kojeg smo redovito na Trnju kupovali najbolju teletinu, sjetih se “karike koja nedostaje” u mojoj vrećici.

Malo flama za juhicu. I grincajg.

A onda se Jocika i ja prisjetismo davnih dana jugofudbala.

Mic po mic dođosmo do one famozne utakmice za Bežigradom koju je sudac Dušan Maksimović produljio do beskonačnosti i omogućio Partizanu da osvoji titulu.

Pokraden je besramno Hajduk.

Naime, u zadnjem kolu Splićani su odigrali s OFK Beogradom 1:1 pa je “grobarima” trebala pobjeda protiv Olimpije da osvoje prvenstvo.

Nije bilo dovoljno što je utakmica u Ljubljani počela 7 minuta kasnije, što je Maksimović isključio jednog “zmajčeka”, već je morao promijeniti pravila nogometne igre da pokrade Hajduk.

Kad su čuli završni rezultat na Karaburmi, partizanovcima je trebala pobjeda.

Ali nikako da zabiju gol.

U to vrijeme pravila nisu poznavala nadoknadu vremena.

Ali poznavao ju je Maksimović.

Igrala se 91., 92., 93., 94., 95., 96., 97. minuta, sve dok Nenad Bjeković nije uvalio gajbu za titulu.

U tom trenutku Beograđani su pojurili prema Maksimoviću ljubeći ga i žvaleći. Svjesni tko im je darovao titulu. Scena za riganje.

A sad prvi put u javnosti iznosim cijelu pozadinu te smiješne završnice koju je Pavi i meni u Gavelli, a Koroliji, Prelogu i ekipi na Varaždin bregu ispričao Ante Pavlović, bezvremenski nogometni neimar.

– Splićani su za tu utakmicu dobro stimulirali 14 igrača Olimpije. Uz obilne nagrade za pobjedu, obećali su im i ljetovanje sa suprugama ili djevojkama. Sve je Hajduk poduzeo da Partizan u Ljubljani ne pobijedi. Skoro sve. Ono najvažnije odradili su Beograđani. Kupili su Maksimovića i tri ponajbolja igrača Olimpije. Bilo je to dovoljno da prevare Hajduk i osvoje prvenstvo – otkrio nam je tajnu Pavlović.

Kako je istu storiju čuo i Korolija, eto mi svjedoka da se napokon dozna cijela istina o toj velikoj krađi na utakmici koja je trajala do beskonačnosti.

Inače, Ante Pavlović i sam je bio veliki hajdukovac iako je obnašao visoke funkcije u Dinamu.

Mi novinari zvali smo ga Jeruzelski.

Zbog frapantne sličnosti s bivšim predsjednikom Poljske.

Upravo je Ante posredovao da preko Zagreba na Poljud odlete Jarni, Veber...

Ma, imao je Dinamo uvijek u svojoj upravi barem jednog zvezdaša ili partizanovca.

Ima ga i dan-danas.

Zvezdaša.