KAKO SMO SPAŠAVALI ARSENOVU JETRU
Sedam godina kako nema Arsena (kolovoz, 2022.)
Zbog Arsena Dedića prvi sam put, zadnji put i jedini put “izdao” Večernji list.
Spašavali smo mu život. I spasili ga. Vrijedila je ta izdaja.
Sve je počelo na Opatovini, gdje bi Arsen redovito svraćao na probe Histriona.
Autor glazbe.
Katkad i stihova.
Ako je Zlatko Vitez histrion broj 1, onda je Arsen odmah do njega.
Neka mi oproste glumci i redatelji koji sebe vide na toj poziciji.
No vratimo se priči.
Te večeri na Opatovini nije svratio Arsen, već njegova sjena. Osjetilo se da odlazi.
Pomislim, pred njim su zadnja putna pića.
Duhovit, kakav je uvijek bio, i do bola sarkastičan zabavljao nas je i u tom odlazećem izdanju.
Izgledalo je kao da se oprašta s nama, s Opatovinom, sa Zagrebom, sa životom.
Svi smo te noći, uz cugu, bili tužni i potišteni.
Ode nam Arsen.
I prevarismo se.
Bog je imao drugi plan.
Scenarij koji će produljiti život našem Arsenu.
Iduća bitna lokacija je baš Božji hram iliti crkva sv. Josipa na Trešnjevci.
Srećem Matiju Dedića i bez okolišanja bubnem:
– Stari očito ima karcinom. Izgleda užasno. Tone.
– Ma kakvi. U pitanju je jetra, ali ne želi ići doktorima.
– Hajdemo onda mi u akciju – predložim Matiji i pravac u redakciju Arene, kod tadašnjeg glavnog urednika Damira Jiraseka, znajući da on ima kontakte s Padovom i dr. Nelom Sršen.
– Treba nekako nagovoriti Arsena Dedića da ode u Italiju po novu jetru – predložim.
Damiru se upali urednički kliker i lavina se pokrenula.
Cijela estrada bila je mobilizirana u akciji spašavanja Arsenove jetre.
I ne samo estrada. Sam sam tu stao. Dovoljno sam izdao Večernjak. Valjda mi tadašnji urednici nisu zamjerili.
Spašavali smo gigantu hrvatske kulture život.
Pjesniku.
Skladatelju.
Pjevaču.
Slikaru.
Ljudini s pokrićem.
Sve je prošlo kao po špagici. Presađivanje uspjelo. Arsen nam se vratio. U kuću pored mora. U Zagreb s kojim se voli javno.
Opet sklada. Pjeva. I pije.
Prvo skrivećki iz šalica za čaj, a onda otvoreno lozu za lozom. Na užas svoje Gabi.
I kad je krenuo u taj novi-stari život, moj dragi susjed Matija ispali u spiki na radiju:
– Dosta nam je u Arsenovim najtežim danima pomogao novinar Arene Miljenko Mitrović.
A ja se skrivao. Šutio. Pravio se grbav. Da u mom Večernjaku ne doznaju. A onda me Matija nehotice otkuca.
Ljudi su shvatili. Nisam imao problema.
A s Arsenom sam se često družio.
I sa starom i s novom jetrom.
Ego mu je bio veći od Mt. Everesta. Ego s pokrićem.
Često bi se sudarao s isto tako moćnim egom svoga kuma i prijatelja Zlatka Viteza. E to su bili derbiji. Ma finala lige prvaka.
Frcalo je na sve strane.
Na jednoj večeri kod Zore i Zlatka u Preradovićevoj ulici obrušio se Arsen na Balaševića.
Te mu ne valja ovo. Te mu ne valja ono.
– Pa čovjek ti je posvetio pjesmu. Govori da si mu uzor. Nije u redu da ga pljuješ – primijetim i stanem u obranu supruge Zdenke, koja je obožavala Balaševića, ali i Arsena.
– Ma ne mogu mu nikako oprostiti uspjeh – uzvratio je u svom stilu.
A ja se prisjetim rečenice Mike Antića upućene Arsenu Dediću:
– Život je prošao, a mi ostali.
KRALJ HADŽI JURI FINALE
EUROSONGA
Štros (kolovoz, 2022.)
Kad me nazove Hadži iz Kraljeva ulice, siguran sam da se nešto veliko valja podno Sljemena.
– Imam novi projekt za Doru. Ajmo se nać’ na Štrosu da poslušaš demo snimke – reče Hadži, a ja škartiram sudar Reala i Eintrachta jer njušim senzacije koje zaustavljaju “rotacije”.
Papkovo crno vino iz Iloka bilo je uvertira na šanku koji drži Zvone Mihovec, sin našeg starog prijatelja Mikija, koji nas je prerano ostavio.
Štros je štos.
– S Beginima sam prošao sve i svašta. Od Titove vile na Brdu kod Kranja do ruskih oligarha koji su nam punili džepove tisućama dolara za pjesmu – prisjeća se Zvone između dva gutljaja.
Hadži doda kako je njih zatrpavao eurima Marijan Hanžeković, Milan Bandić, ali i Peter Čeferin, otac Aleksandra Čeferina, predsjednika UEFA-e.
Doktoru Čeferinu svirali smo nakon golf-turnira, a poslije nas je pozivao na druge fešte. Veliki gospodin.
Sjetio se Hadži i svirke u Vlaku za Vukovar i nezgodne scene s predsjednikom Tuđmanom.
– Krešo Dolenčić nas je ubacio u vlak. Šetali smo po vagonima i zabavljali uzvanike. U jednom trenutku pozvao nas je Tuđman. Krenemo Pajo i ja sa “Suzama za zagorske brege”. Franjo ne trza. Krenemo s veselim kajkavskim popevkama. Bez reakcije. Pita nas predsjednik znamo li onu “Od stoljeća sedmog”, a mi pojma nemamo. Ratne pjesme nisu nam bile jača strana. Od blamaže spasio nas je kolega iz klape i povratak vlaka na zagrebački kolodvor.
Skoro zaboravismo zašto smo na Štrosu pa napustimo društvo i sjednemo na udaljenu klupicu.
I dok ekipa uživa u izvedbama maestralnog Zoca, ja slušam Hadžijeve nove čarolije.
– Ovo je pjesma za Doru. Bit će malo mene, malo vergla i jedna dama koju dobro znaš, ali njezino ime je, zasad, tajna.
– Pjevačica, glumica...? – povuče me znatiželja.
– Ni pjevačica ni glumica, ali je tvoja prijateljica i svima dobro znana. Iz prve je prihvatila moju ponudu.
Poslušam pjesmu i odmah prognoziram da će biti među favoritima.
– S ovom pjesmom ne želim na Eurosong. S njom probijam led za iduću godinu – iznenadi me Hadži i pusti novu pjesmu koja će sigurno biti evergrin.
Ma, čudo.
Najbolje što je dosad skladao.
– S tom pjesmom lovim finale Eurosonga.
– Zvuči fantastično.
– Znam. Samo, mora je izvesti netko s moćnim glasom. Tomislav Mužek je prvi izbor.
– Kad smo skupa kemijali pjesmu za Doru sa Sandrom Bagarić, pa za Euroviziju s reperom Lacijem, koji je tada imao 75 godina, pa...
Rezultati nisu izostali.
Ovaj put sam malo toga predlagao i sugerirao.
Samo sam kimao glavom.
Odobravao.
I divio se.
Fali mi Pajo.
Nakon 35 godina zajedničkog kraljevanja došlo je do zamora.
Kraljevi na razlazu. Šteta.
Oni su Zagrebu darovali Cest is d’Best. Advent je njihova izmišljotina. I glazbenu akademiju Bandić je sagradio na njihov prijedlog. Izdali su više albuma od Beatlesa. Pajo i Hadži bili su i kraljevi Moskve.
– Prije nekoliko godina stigao je poziv iz Moskve za nastup. Naša “Romanca” bila je prva na tamošnjim top-listama. Pomislim, eto para. A kad tamo nema tantijema i ništa od love – prisjeća se Miran Hadži-Veljković.
Očito da sam kreće u novi projekt, koji će biti senzacija.
Konačno mi šapnu ime pjevačice koja će s njim izvesti “Vergl” na Dori.
– Obećaj da do rujna nikome nećeš odati njezino ime.
A bit će senzacija.
Bit će gužve.
I naslovnica.
Vuče me nešto da napišem o kome je riječ, ali obećao sam.
Ma svi je znate.
Baš svi.
NAŠA KUĆA U ČAKOVEČKOJ ULICI SLAVI ZLATNO SRCE SARAJEVA I ZLATNU ARENU
Čakovečka, Trakošćanska, Zlatni dukat (kolovoz, 2022.)
Čakovečka ulica simbol je krumpira, čipsera i Međimurja.
Tu je Ivan Raos pisao “Prosjake i sinove”.
Milivoj Slaviček svoje najljepše pjesme, a ja brljam “Tajne putnih pića”.
Ulica poznata po virtuozima i šampionima hokeja na travi Lažnjaka, Blažeka, Šlogara...
Proteklih dana u prvom je planu glumica Lana Barić, koja stanuje u našoj zgradi. Prvo Zlatna arena u Puli. Pa Srce Sarajeva.
Čestitam joj na Fejsu uz napomenu da je ponos Čakovečke ulice.
Stanarima naše zgrade skrećem pažnju da je to ona zgodna visoka ženskica koja hoda u trenirci ili tajicama i fura sa sobom dva slatka peseka. Kad je sretnete, čestitajte joj.
S dvije prestižne nagrade za film i TV seriju postala je ikona naše zgrade i ulice.
Goran Grgić, s kojim je Lana odigrala mnoštvo predstava, svrati u naš kvart i trzne me.
– Gospa je, Marku Amidžiću je 60. rođendan. Ajmo u čestitare jer na feštu u vikendicu neću stići.
On kupi bocu, a ja ponesem “Tajne putnih pića”.
I eto nas.
Pun pogodak.
Sin Matej i njegova lijepa zaručnica upravo roštiljaju.
A tata Marko za Grgića otvara Grgićev plavac mali.
– Kad je moj prijatelj Stipe Mesić bio u Americi kod Grgića, dobio je dvije boce s vlastoručnim potpisom poznatog vinara – reče naš domaćin.
– Dolazi li Stipe na proslavu u Kupinečki Kraljevec?
– Dolazi!
– A tvoj prijatelj Ivo Josipović?
– Teško, on je već mjesecima u osami i sklada operu o Johnu Lennonu.
– Praizvedba je kod nas u HNK – doda Goran.
No tu rođendanima nije kraj.
Slavko Hala obradova nas ukusnim filekima iz Zlatnog dukata, svog restorana u Gajnicama.
– Napunio sam 62 godine – kaže i mi navalismo.
Ja 3 tanjura. Fileki, vampi, škembići, tripice... moje su omiljeno jelo. Najdraže.
Najbolje su janjeće u Baltazaru.
Ali Bobo ih nema na meniju.
Pa u Taču od boškarina.
Glumac Draško Zidar priprema ih božanstveno.
Vlaho Srezović zna spraviti goveđe za prste polizat.
Pa Mitnica utorkom.
K Zvoncu četvrtkom.
Jeo bih ih svaki dan.
Jelo svih jela.
A žene ga mrze.
