NAJTUŽNIJA VIJEST TOTALNO ME SLOMILA
U domu svom (srpanj, 2022.)
Svi celzijusi su izašli iz svojih skrovišta.
Sunčeve baklje očito imaju feštu.
Kažu da treba dobro zapamtiti ove vrućine da ne bi iduće godine opet bile nezapamćene.
Zemlja gori. Duša peče.
Zato je najbolje uvaliti se u toplinu svog doma i koketirati s mobitelom.
A u njemu svega i svačega.
– Građanima su omogućeni bolji uvjeti zaduživanja – šprda se Boris Svrtan.
Kolega i prijatelj Šagi iz Zeline šalje vic:
– Biraj, ženo, ili seks ili da te vodim na more.
– Može seks. Na more idemo svake godine.
Pa od frenda iz Splita novi:
– Je l’ gotovo janje?
– Nije.
– A di si ti?
– Solin!
– Al’ nisi reko Klis?
– Pa solin ga, Gospe ti.
Od uvijek duhovitog Marija Mihaljevića malo rime:
Sve se benzinske
crpke obnavljaju
umjesto pištolja za punjenje
kapaljke postavljaju.
Oto Levaj odvikava auto od benzina, a prijatelj Damir šalje mi sliku majice na kojoj piše:
”Piercing je za klince,
pravi muškarci imaju stent.”
Neki pak tuguju za kunom koja odlazi iz naših novčanika pa pišu:
Uskoro gubimo kunu, a kuna je najjača valuta na svijetu. Npr., za 1 kunu mogao si kupiti tvornicu.
To surfanje nije uvijek veselo i zabavno.
Slušam na profilu svog prijatelja i sjajnog pjesnika Željka Krznarića kako njegove stihove “Otišo je s mirisom jutra…” pjeva vječiti Kićo.
Pa “Ruže su uvele”.
– Svi misle da je to starogradska, narodna pjesma, a ja je napisao prije 40 godina – ističe Željko.
Naletim na objavu Nataše Mujčić, kćeri mog nedavno preminulog prijatelja Keme.
”Spremam tatine stvari… Naravno da je pripremio posljednju objavu: ‘Napokon sam dočekao i taj sretan čas i riješio se vremena. Čini mi se da sam ipak umro. Zbogom svima. Vidimo se u novoj dimenziji, dakle tamo gdje nema ovozemaljskog vremena. Zbogom, mili moji. Bilo je lijepo imati svoje roditelje i svu onu veliku, veliku obitelj. Bilo je zadovoljstvo poznavati sve majke moje djece, bila je sreća imati divnu djecu kakvu imam. Bila je radost gledati kako mi unučad raste, bila je neizmjerna čast imati toliko prijatelja i znanaca u svom zemaljskom životu. I, na kraju, mogu vam reći: voljet ću vas sve cijeli svoj život u četvrtoj dimenziji što ipak naslućuje neku vječnost. Nema više pozdrava. Doviđenja, sad je nastupilo doba novog pozdrava: Od sada do vječnosti.’”
I kad htjedoh i sam nešto dodati o našem boemskom životu i druženju, na Messenger mi stiže najtužnija moguća vijest:
”Miljenko, sin mi se ubio.”
Javlja mi iz New Orleansa moj prijatelj iz djetinjstva Ismet Ganić Liso.
Sledilo me.
Slomilo.
Skoro odleti iz mene onaj 21 gram.
Što odgovoriti?
Što napisati?
Što? Što? Što?
POLA STOLJEĆA OD KIRVAJA
DO MACRONA, TITA, ĆIRE I SEVERINE
Restoran Gallo (srpanj, 2022.)
S prijateljem Tomom svratih u Gallo na čašu crnog.
Uz Baltazar, Tač i Okrugljak Gallo je kultni restoran i istinska kulinarska znamenitost grada podno Sljemena.
Na ulazu uvijek nasmijan i srdačan naš domaćin Duško Vuković.
Ajncug i kravata od koje se valjda ne odvaja ni kad spava.
– Natoči dečkima piće – kaže simpatičnom somelijeru i dodaje kako su upravo izašli Dinko Lucić, predsjednik uprave PBZ-a, poduzetnik Drago Kamenski i Ćiro Blažević.
Bi mi žao što se ne sretosmo.
Dinka znam od njegovih pjesničkih i spisateljskih dana.
Čitao ja sve. I pisao u Kavkazu.
Mislio sam, Dinko će u pisce. A ne u bankare.
I prevarih se.
S Kamenim me vežu lijepa druženja od kavana i restorana do njegovih vinograda u pregradi koje smo brstili.
– Kaj Vlaho i ti ne dojdete na gablec? – iskreno nas je pozivao.
Bi mi drago.
Ali mislim si, čovjek radi.
A ja “plandujem”.
– Znaš da je prvi građevinski posao Kamenskom bila gradnja kuće Vlahe Srezovića, gazde Saloona – rekoh Dušku i Tomi uz čašu Korlata i pitam srkne li štogod Ćiro.
– Samo malo vina – uzvrati Duško.
– Što su pili Macron, Plenki i ekipa kad su bili na večeri u Gallu?
– Vrhunsku “Stinu” iz Andabakovih vinograda na Braču.
Ponijela me znatiželja pa pitam Duška koliko je dugo u ugostiteljstvu.
– E, baš me nađe. Prije par dana, točnije 13. lipnja, prošlo je pola stoljeća od mog prvog konobarskog posla na kirvaju u Slavoniji.
Eto lijepog povoda da se nešto napiše, ali stiže upozorenje.
– Nemoj ništa pisati. I tvoji šefovi su moji gosti.
Ne trzam ja na prijetnje pa ga tražim da skupa prelistamo albume koji miruju na klaviru.
Fotki s poznatim facama koliko te volja.
Od predsjednika država do katarskog emira.
– E, taj emir nas je uistinu iznenadio. Iz Esplanade je bez auta i osiguranja došetao do Galla na večeru. Skroman, nezahtjevan, jednostavan…
Listam dalje i prepoznajem Ryana Giggsa, Michela Platinija, boksačke prvake svijeta, strane i domaće pjevače, glumce hollywoodske i one naše.
Plejada poznatih lica.
Znaju ljudi gdje se dobro jede i pije.
A gdje je domaćin Duško, tu je i pozitivna energija koju širi.
Razgovaramo o našim vrhunskim vinima, a on se prisjeti što je preporučio Josipu Brozu Titu u Slavonskom Brodu.
– Bio sam mladi konobar kad me pozvao šef da obučem odijelo i hitno dođem u hotel Marsoniju. Na ulazu primijetim tri pudlice, što je bio znak da nam je gost neka važna faca. Za stolom Tito. Pita me što mu preporučujem od vina. Donesem frankovku iz Jasinja. “Boga ti, jako dobro vino. Samo mijenjajte to ime”, reče Broz jer ga je frankovka asocirala na Franka.
Primijetim da Krauthaker ima najbolju frankovku u Hrvatskoj.
– Držimo njegova vrhunska vina. Vlado je sjajan vinar i čovjek – uzvrati Duško i opet upozorava: “Nemoj samo ništa pisati.”
Mislim si 50. obljetnica rada gazde u vrhunskom restoranu, čovjeka s manirima…
I na rastanku šapnem:
– Hoću, Duško, pisat ću. A ti se žali mom uredniku. I neka ti je sretno sljedećih 50 gastronomskih i ugostiteljskih ljeta.
ZALJUBIO NAM SE PRIJATELJ,
REDATELJ I RAVNATELJ – FEC
Krolo, Charlie, Saloon (srpanj, 2022.)
Asfalt u Mandušinu gradu i dalje se topi pa mi se ne izlazi u nikakve šetnje.
Kazaljke se spojiše i ja se sjetim da je mom prijatelju Tomislavu Paliniću Ćoši imendan.
– Aj’ dođi do Krole na piće.
Odustajem od “stanovanja” jer, ako može on, veteran Domovinskog rata koji je prošao pakao kninskog zatvora, van na ovu vrućinu, mogu i ja.
Navučem kratke hlače i natikače i pravac Radićeva ulica kod Krole.
A kad tamo ekipa Večernjeg lista – fotoreporteri i moja starija kćer.
Njen firmani kum Ćošo počasti ekipu pićem i mi krenusmo u špancir.
Kod hotela Dubrovnik sam samcat, pomalo pogrbljen i tužan Rade Šerbedžija.
Ćošo i ja poznamo ga dugi niz godina.
Čini mi se da smo bili i dobri prijatelji.
Sve dok u Večernjaku umjesto BRIJUNI ne napisah BREONI.
Otad prijateljstvo ode silaznom putanjom.
A da smo se družili – jesmo.
A da sam mu spašavao glavu – jesam.
No to je jedna posve druga i duga priča.
– Kad ćeš na Brijune? – pitamo.
– Sutra!
I to bi cijeli razgovor.
Kod Charlieja sjede Ćiro i Miro. Nerazdvojni. Ko Mirko i Slavko.
Pozdravljam trenerskog kralja, a on me fino predstavi društvu za stolom.
– Ovo vam je najzajebaniji novinar kojeg znam.
– A Ćiro je najveći trener i veliki čovjek kojem bi mi novinari trebali podići spomenik – uzvratim iskreno jer njegovo vrijeme euforije i čokolade se ne zaboravlja.
Ćošo mi predlaže da kod Martinjaka kupimo brizle i iznenadimo Vlahu na terasi Saloona.
Uz roštilj i Babić pridružuje nam se prijatelj, redatelj i ravnatelj Dražen Ferenčina Fec koji je upravo doputovao iz Beograda.
Kopkalo me što je radio u Srbiji.
Nema predstava.
Nema koncerata.
A onda slučajno u mobitelu primijetim sliku prekrasne ženskice.
– Tko ti je ta? – ne izdrži znatiželja.
– Glumica Isidora Rajković.
Vidim da mu glas treperi kad izgovara njeno ime pa skužim da se naš dragi Fec, blago rečeno, zaljubio.
Očito je Isidora ušla u podjelu njegove životne predstave.
– Ma kaj bum vas lagal. Skup smo već par mjeseci. Uskoro idemo i na more.
Mene zanimaju detalji, a Vlaho navaljuje s pitanjima o Gavelli.
– Kad otvarate?
– Svi govore u rujnu, ali kako stvari stoje, potrajat će radovi do svibnja iduće godine – tvrdi ravnatelj Gavelle ogorčen situacijom u zagrebačkim kazalištima koja jedva životare.
Meni ti opet važnija ljubav koja ga je strefila pa pitam:
– Kad će momačka?