Roman “Ja, Jesusa“ meksičke plodne novinarke i književnice Elene Poniatowske, čije je rodoslovno stablo razgranato u svakom smislu, među prvim je naslovima nove hrvatske izdavačke kuće Iris Illyrica. Knjigu je sa španjolskog prevela iskusna Željka Lovrenčić, uredila ju je Ivana Glavaš Bakija, a hrvatski čitatelji dobili su na pladnju ženski roman o meksičkoj netipičnoj feministici koja je, doduše, bila totalno neškolovana, ali se suvereno snalazila u muškom grubom i nerafiniranom svijetu.
Autorica je svoj glavni lik (roman je i napisan u ispovjednom prvom licu) nazvala Jesusa Palancares (ne bez simbolike, jer je Jesusa ženska inačica imena Isus), a nije ga potpuno izmaštala. Riječ je o stvarnoj osobi koja je meksičkoj novinarki Poniatowskoj godinama otkrivala tajne svog burnog proleterskog života i preživljavanja u opasnim godinama Meksičke revolucije, a onda i u postrevolucionarnim vremenima širenja glavnog meksičkog grada.
Stoga je tu riječ o svojevrsnoj kombinaciji osviještene ali nedocirajuće rasne publicistike s literaturom koja ima svoja autohtona, ničim omeđena pravila. Neopterećujuća dokumentaristika isprepliće se s osobnim životom buntovne i žilave Meksikanke koju život nije mazio, koja nije našla utočište u krilu Katoličke crkve (kao brojni drugi Meksikanci) i kojoj su bližnji iz obitelji lakonski, bez puno priče, odlazili na onaj drugi svijet. Naravno, neuka, ali karizmatična Jesusa bavi se i spiritističkom i iscjeliteljskom praksom, relativno lako prelazi u onostrano jer je pogodni medij i ima svog jakog zaštitnika koji joj pomaže ne u materijalnom, nego u duhovnom i zdravstvenom smislu.
Kao i brojni drugi autori, i to napose iz u nas premalo poznatog meksičko-kubanskog literarnog bazena, i knjiga “Ja Jesusa” ne bježi od erotske neobuzdanosti, moralne krajnje raspojasanosti koja se uopće ne opterećuje religijskim dogmama o braku i djeci, ali i od, za naše civilizacijske norme, prilično surovog ponašanja prema djeci. Lapidarno ispričana priča o siromašnoj Meksikanki koja nemilosrdno raskrinkava i slavne meksičke revolucionarne generale, a onda i samu revoluciju, ali i potonje meksičke predsjednike, u sebi nosi i eksplozivnu mješavinu stavova o meksičkoj povijesti iz prve polovice 20. stoljeća. Jesusa je doista čudnovata žena koja stalno mijenja zanimanja, ima nevoljenog supruga, i to revolucionarnog časnika koji je neugledan, ali ipak otrov za druge žene (te pogiba u revoluciji), ne želi imati djecu (što je za Meksiko vrlo zanimljiv stav) te voli tući muškarce koji se prema njoj ponašaju odveć seksistički i patronatski.
I takva pomalo muškobanjasta, kao nekakva rogobatna i nimalo seksepilna meksička Carmen, stalno privlači mušku pažnju i mora odbijati prosce različitih namjera, ali ni sa ženama ne uspijeva zadržati dulja prijateljstva ni ostvariti intimnije odnose. Jesusa ima čvrst karakter, ali ne može očuvati gotovo pa nikakvu imovinu, čak ni posuđe i odjeću ni obični madrac na kojem bi mogla lagodnije prenoćiti. Ipak, meka je srca, vole je životinje, čak i one koje nitko ne može ukrotiti, a posebnu privrženost prema njoj osjećaju tuđa djeca kojima Jesusa nesebično služi kao zamjenska majka. Ali ni tu Jesusa nema iluzija. Zna da će je i ti mališani napustiti čim iole stasaju za život i nađu novu unosniju zaštitnicu (ili zaštitnika). Poniatowska, rođena Parižanka koja po majci ima meksičke korijene (a po ocu pripada poljskoj plemićkoj i intelektualnoj eliti), autorica je velikog opusa za koji je i dobila nagradu Cervantes, najelitniju literarnu nagradu španjolskog govornog područja. Njene su rečenične konstrukcije jednostavne, ali britke i vrlo ekonomične. Pune su oštrih zapažanja, ubojitih procjena, slikovitih usporedbi. “Ja, Jesusa” roman je koji pršti od života. To su memoari žene koju je mogla iznjedriti samo snažno pulsirajuća meksička kultura, pravi složenac različitih rasa i naroda i impresivna freska prošarana svijetlim i tamnim bojama u kojoj Bog ima različita lica i postaje ljudski suvremenik. No, “Ja, Jesusa” je i vječni literarni spomenik ženama sa socijalnog dna.
>>'Bolest svijeta' majstorski je autoričin autoportret u kojem se krije i jedan istinski paradoks