Francuzi su u križaljci vlasti riješili glavnu nepoznanicu: tko će biti na čelu države u pet sljedećih godina. U drugome poluvremenu izborne utakmice idućega mjeseca rješavaju s kime će novi predsjednik vladati: sa „svojom“ vladom i Nacionalnom skupštinom, kako je to zapisano u kodu Pete republike? Ili će Nacionalna skupština i vlada voditi zemlju mimo predsjednika ili čak i protiv njega, kao što je to nekoliko puta već viđeno u Francuskoj?
Prije nego što dođe na svoj Rodos i pokaže svima da može skočiti koliko je obećavao, a da ne skače sebi u usta, Emmanuel Macron mora proći obvezni ispit parlamentarnih izbora da provjeri koliko je realno postavio svoju letvicu. Tad će se moći potpuno valorizirati odluka birača da sudbinu zemlje dadu u ruke jednom starijem mladiću koji je dosad u političkim borbama sudjelovao više kao zainteresirani promatrač. Kao Amerikanci prije njih, i Francuzi su izabrali čovjeka koji nije formiran u politici, ali sasvim drukčijeg profila: obrazovanog, smirenog, uglađenog intelektualca, koji je mogao ostati bankar, da mu je novac bio smisao života, biti pisac, da se htio posvetiti literarnom hobiju, ili pijanist, da je precjenjivao svoj glazbeni talent i mogućnosti. S obzirom na njegovu dob (39 godina),i imovinsko i političko stanje, mnoge bi ga majke poželje za zeta, da nije već dugo u sretnom braku sa svojom srednjoškolskom profesoricom.
To što je i u Francuskoj kocka pala na nepolitičara koji se prije toga potvrdio u svijetu novca i biznisa govori dvije iste stvari: prvo, da su današnje države u globaliziranome svijetu postale velika poduzeća i da građani biraju dobre menadžere a ne velike državnike, i drugo, da su klasične političke stranke uglavnom iscrpile svoje potencijale pa na tržištu sve bolje prolaze novi ljudi i neklasične formacije, s novim idejama ili barem s drukčijim stavovima i planovima. Novosti su nekad škakljive, nekad varljive: ni Amerikanci neće priznati da su kupovali mačka u vreći iako im naknadno pristižu računi koji dovode u pitanje visoku cijenu koju su platili; Francuzi imaju manje razloga za sumnju u odnos kvaliteta – cijena: njihov novi predsjednik „briljira u sportu koji se zove udvaranje“, ali ne ostavlja dojam šarmera bez pokrića. Ako za nekoga kažu da ima biblioteku u glavi, onda glava sigurno nije prazna.
Tek što je proslavio pobjedu u povijesnome ambijentu Louvrea, što je samo po sebi znakovita poruka da dolazi u misiju Povijesti, ili s povijesnom misijom, mladoga šefa države čeka na biralištu novi mukotrpni put da se po istom trnju popne do najviših zvijezda s kojih može mijenjati zemlju, umornu od nemoćnih vlasti, nekonkurentnog gospodarstva, nevjerodostojne politike, niskoga morala i nesigurne budućnosti. Kako tradicija i u politici služi tome da se ruši, nije sigurno koga će Francuska slaviti na kraju druge izborne utakmice. Nikad, istina, u posljednjih 50 godina birači na prvim parlamentarnim izborima u mandatu jednoga predsjednika nisu glasovali protiv sebe, ni protiv predsjednika. To je sve do sada bio zakon (kohabitacije su dolazile u drugome dijelu mandata). „Mase“ mogu pogriješiti, kako je govorio Victor Hugo, ali ih se ne može varati dva puta uzastopno na isti način.
Treće ukazanje
Mladi predsjednik nema iza sebe moćnu stranačku mašineriju, kakvom su raspolagali (i pobjeđivali) njegovi prethodnici, što može biti i dobro za njega. Nov, svjež i neistrošen, a opet zreo i s glavom starijom nego što mu to piše na licu, Macron je u samo godinu dana uspio ušetati u Elizejsku palaču i zaslužiti komplimente jednoga filozofa (Peter Sloterdijk) da predstavlja treće „ukazanje“ u francuskoj političkoj povijesti, poslije Jeanne d’Arc i generala de Gaullea (tako najviše rezoniraju oni koji misle da je spasio Europu). Može li u mjesec dana proizvesti novo „ukazanje“, u liku božice većine u Burbonskoj palači? Realno su dvije mogućnosti da dođe u biblijski položaj vođe: ili da s pokretom En Marche, koji u hodu pretvara u političku stranku, sam osvoji većinu, što je maksimalistički, teško ostvariv cilj ili da se posluži s potencijalnim saveznicima, i složi predsjedničku većinu, što je optimalan, a realniji, plan. Postoji i treća mogućnost, zapravo, ozbiljna opasnost (za njega) – da ga protivnici, i zdesna i slijeva, ako iz skorih izbora izađu jači, uhvate u paukovu mrežu prerane kohabitacije.
Teško je reći kome bi u tome slučaju bilo teže: Francuskoj ili mladome predsjedniku? Na papiru ima puno načina da Macron ne izgubi; u praksi, samo jedan da pobijedi, da opet bude (naj)bolji na biralištu, kao francuska verzija nesistemskog ili antisistemskog Homo oeconomicusa, koji u modernoj državi potiskuje Homo politicusa, kako njegov položaj opisuje Régis Debray. Za razliku od osnivača Pete Republike koji je vjerovao da politika upravlja ekonomijom, njen potencijalni grobar vjeruje da ekonomija zapovijeda politici. Može li takvo skretanje u ekonomizam, ako se stvarno potvrdi u politici, biti fatalno u zemlji koja je svoj duh gradila na sumnji a politiku na duhu pobune? Novi predsjednik dolazi s mandatom, ili s misijom, reformatora u zemlji za koju su i Tocqueville i de Gaulle iz iskustva tvrdili da je stvorena za revolucije, a ne za reforme. Koliko je bilo slučajno što su Francuskom prolazili, i formirali se u njoj, Marx, Lenjin, Trocki, Mao, čak i Pol Pot? Francuzi u politici često su „protiv“ više negoli „za“: buntovnici, dakle. Pisac i akademik Jean d’Ormesson upozorava (E. Macrona) da se od vremena Julija Cezara dobro zna da je „s Francuskom teško upravljati“ i da „Francuzi obožavaju otkazivati povjerenje onima kojima su ga dali“. Kako će novi predsjednik francusku ćudljivost osjetiti na svojoj koži? Kako će mijenjati radno zakonodavstvo ako sindikati i za manje stvari izlaze na barikade i već vade revolvere na samu spomen promjene socijalnih prava? Ako su Francuzi, glasujući za Macrona, glasovali za promjene, a ne (samo) protiv Marine Le Pen, onda birači ne bi trebali imati većih problema da se suoče sami sa sobom i potvrde opredjeljenje s predsjedničkih izbora. Uostalom, znadu za koga su već glasovali; jedino je njihov pobjednik s uvjerenjem branio ideju Europe koja neće biti u vlasti bruxelleskih birokrata; njegova poruka europskome gradu i selu je ohrabrujuća: ujedinjenje se nastavlja, ali ne na stari način. Da su pobijedili suparnici s krajnje desnice (M. Le Pen) ili radikalne ljevice (J. L. Mélenchon), doveli bi u pitanje opstanak EU i ostanak Francuske u njoj. Macron nije imao takvih dvojbi. Postoji i druga velika crta njihova razlikovanja: novi predsjednik jedini u kampanji nije zalazio u opasni teren populizma, ni socijalnog, lijevog, ni nacionalnog, desnog.
U strahu od pobjede ekstremizma bile su dovoljno velike oči u birača; kao da su se držali opomene nesretnog katoličkog pisca Charlesa Peguya (poginuo na početku I. svjetskog rata): „Trijumf demagogije je prolazan, ali su ruševine vječne.“ Poraženi imaju drugu priliku pokazati što bi rušili a što gradili. U polupredsjedničkom sustavu Pete republike odnos dviju polovica izvršne vlasti u slučaju da predsjednik nema svoju parlamentarnu većinu lišava šefa države dominantne pozicije „republikanskoga monarha“. Socijalist Mitterrand je 1981. nacionalizirao desetak najvećih privatnih kompanija; pet godina kasnije samo je gledao kako ih Chiracova vlada (i golistička većina) ponovno privatizira. Na djelu je bila dijalektika kohabitacije, razornija za šefa države, u što se uvjerio i sami Jacques Chirac u ulozi predsjednika kad mu je socijalistička vlada Lionela Jospina nametala 35-satni radni tjedan, poguban za konkurentnost francuskoga gospodarstva. To je sudbina šefa države, bez političke većine u parlamentu. Dolazi li vrijeme za promjenu pravila igre? Nad Francuskom već dulje lebdi pitanje: što će biti s Petom republikom? Sad je došla na klackalicu između gašenja i obnove. Njezin osnivač modelirao ju je za sebe i po svojim mjerama, da njemu osigura čvrstu i stabilnu vlast, a zemlji izlaz iz tadašnjeg rata u Alžiru i iz višegodišnje unutrašnje političke nestabilnosti. Stupovi njegova sustava su se s vremenom urušavali i ostajali, bez jakih, karizmatskih vođa, tipa generala de Gaullea i Mitterranda, bez jakih stranaka, golističke i socijalističke „vjere“koje su im držale leđa, i bez autoriteta novih državnika koji su postupno desakralizirali predsjedničku funkciju. Novi predsjednik nema ništa s golizmom; morat će dokazivati da inkarnira postsocijalizam.
Politizirani Francuzi, umorni od sterilne politike koja je i kod njih jedno govorila, a drugo radila, gledaju kako se pred njihovim očima ruši politička konfiguracija koja je obilježavala zemlju 60 godina. Ljevica, frustrirana neuspjesima i podjelama, se radikalizirala u nadmetanju tko će biti ljeviji; desnica se kreće između sumnjivoga liberalizma i nacionalističkog fundamentalizma: može li Macron – kao De Gaulle – pokupiti ljevicu desnice i desnicu ljevice, i formirati čvrsti predsjednički blok, s kojim bi vodio zemlju u novu stabilnost, gospodarsku i socijalnu, prije svega? Njegov ideal o „ekstremnom centru“ koji bi bio „oprezno okrenut ljevici“ i s „prozorom otvorenim prema desnici“, kako novu kombinaciju vlasti vidi talijanski filozof Raffaele Simone, spotiče se o jednu od utemeljiteljskih dogmi Pete Republike da se sa zemljom ne može vladati iz centra. Dođe li do takvog konsenzusa oko Macrona i njegove politike, mijenja se bipolarna priroda političkoga sustava, sa strahom da će se Francuska vratiti u nestabilnost Četvrte Republike, i s nadom da će se prilagoditi zahtjevima moderne države u ujedinjenoj Europi i u globaliziranome svijetu. Teško je računati s konsenzusom o promjeni (s)Ustava kad se demokratska Francuska nije mogla ujediniti oko opasnosti „Nacionalne fronte“.
U međuvremenu je kćerka Marine, zamijenivši oca, napravila ideološki lifting na licu Nacionalne fronte, odstranivši s njega antisemitske i pronacističke izrasline. A i u ostatku Francuske, događaji su tjerali vodu na mlin Le Penovih: socijalne podjele i sukobi pomicali su granice između centra i periferije, između grada i predgrađa, i proizvodile geta u kojima su odrastali Francuzi koji su dizali ruku na Francusku (a ne za Francusku); masovno useljavanje i desetak milijuna Francuza stranoga podrijetla; terorizam, i uloga „domaćih“ muslimana u njemu. Dio političke, intelektualne i crkvene (katoličke) elite nije se mogao opredijeliti između dvoje finalista, ili su pozivali na glasovanje protiv kandidata krajnje desnice, a ne za kandidata pokreta En Marche. Ideologija je uzmicala pred novim pragmatizmom.
„Nije Republikanska fronta spriječila Marine Le Pen da pobijedi, nego monetarna fronta“, tvrdi ironično politolog Dominique Reynie. Matematika se pokazuje kao najjača politika: Francuzi drže na štednji 4000 milijardi Eura (dva i pol državna proračuna). Lako je izračunati što bi značio izlazak iz eurozone, s neizbježnom devalvacijom novoga franka od (najmanje) 25 posto. Udar na milijune štediša! Kao što je general De Gaulle usred rata u Alžiru umirivao Francuze s jedne i s druge strane Sredozemlja glasovitom frazom „Ja sam vas razumio“, i Macron je u prvoj predsjedničkoj besjedi obećao da će voditi računa o razlozima koji izazivaju ekstremizam i da će ih otklanjati da se ekstremizam ne bi ponavljao.
Presuda francuskih biskupa
Povijest bi se doista mogla Francuzima ponoviti kao tragedija, shvate li olako podatke da je Marine Le Pen u 15 godina skoro udvostručila rezultat svoga oca, a da je sama u 15 dana, između dva izborna kruga, pridobila četiri milijuna novih glasača. Na račun Macronove mladosti izražene su mnoge sumnje, ali i velika očekivanja. Samo što nije proglašen svecem iako tek počinje pravi politički život; francuski su se biskupi pobrinuli da otklone zauvijek takvu perspektivu kad su ga stavili rame uz rame s Marine Le Pen, na negodovanje laičkih krugova, pa i značajnih crkvenih ličnosti i medija. Dosad se uglavnom pretjerivalo prije izbora; sada i poslije njih, što se može pripisati olakšanju što je zaustavio krajnju desnicu da ne uđe u Elizejsku palaču. Tromosti francuskoga mentaliteta izazivali su Voltairea da prema svojim sunarodnjacima bude umjereno okrutan: „Francuzi stignu kasno na sve, ali stignu.“ Na reformu današnje države kasne previše, ali još mogu stići da s Macronom uhvate vlak za 21. stoljeće.