Milan Pelc ugledni je hrvatski povjesničar umjetnosti, bivši ravnatelj Instituta za povijest umjetnosti i veliki znalac života i djela Jurja Julija Klovića. Stoga smo ga pitali po čemu se to Klović može ubrojiti među besmrtne renesansne majstore.
– Razgovor o znamenitim ljudima obično započinje prikazom njihova života. U Klovićevo doba, koje se u povijesti kulture obično naziva razdobljem humanizma i renesanse, razvio se svojevrstan kult znamenitih ljudi, u kojem je i naš umjetnik dobio odgovarajuće mjesto. Najvažniji pokazatelj toga da je netko velik i slavan bile su u to doba dvije stvari – izrada njegova portreta i objavljivanje njegova životopisa. Nijedan umjetnik iz starijeg razdoblja hrvatske povijesti, bez obzira na to djeluje li u domovini ili izvan nje, nema ni autentičan portret ni suvremenu biografiju. Minijaturist Julije Klović u tom je pogledu potpuna iznimka. Naime, jedan od njegovih bliskih poznanika bio je Giorgio Vasari, autor prve novovjeke zbirke životopisa slavnih umjetnika “Životi znamenitih slikara, kipara i arhitekata”. Ta dragocjena zbirka dobro je poznata svakome tko se bavi poviješću renesansne umjetnosti, pa i kulture općenito. Vasari je Klovića, koji se u to doba uspinjao prema vrhuncima slave, spomenuo na više mjesta već u prvom zdanju svojih Vita 1550. U drugom izdanju iz 1568. hrvatski je minijaturist dobio zasebnu biografiju koja počinje znamenitom rečenicom: “Nikada još nije postojao niti će se u sljedećim stoljećima pojaviti tako rijedak i vrstan minijaturist, ili, možemo reći, slikar sitnih stvari, kakav je don Julije Klović; jer on je daleko nadmašio sve koji su se bavili tom vrstom slikarstva”. Ta je rečenica potvrdila Klovićevu famu među njegovim suvremenicima. Ujedno ona je ostala trajna potvrda njegove umjetničke veličine za sva vremena – kaže Milan Pelc.
Najranije godine poduke
Drugi Klovićev poznanik koji će kao umjetnik steći svjetsku slavu bio je El Greco.
– Kao mladom i nepoznatom slikaru Klović je El Grecu pružio podršku i pomoć kad je 1570. došao u Rim tražeći načina da se potvrdi u bespoštednoj konkurenciji tamošnjih umjetnika. Klović ga je preporučio svom meceni, kardinalu Alexanderu Farneseu. El Greco mu se odužio izvanrednim portretom na kojem je sitnoslikar prikazan sa svojim najvažnijim djelom – “Časoslovom Farnese” u ruci. Danas se taj portret čuva u Napulju. Osim toga, El Greco je na slici “Istjerivanje trgovaca iz hrama” Klovića prikazao u društvu s četvoricom najvećih slikara renesanse: Tizianom, Michelangelom i (vjerojatno) Rafaelom. Veće priznanje i jasniji zalog besmrtnoj memoriji umjetnika gotovo da nije moguće zamisliti – ističe povjesničar .
Gdje je i od koga Klović primio likovnu poduku?
– Na žalost, o najranijim godinama Klovićeva umjetničkog formiranja Vasari ne daje precizne podatke, osim da se školovao već kao dječak i da se, slijedeći prirodni poriv, posvetio slikarstvu. Potom piše da je s osamnaest godina došao u Veneciju, da je tamo ušao u službu kardinala Marina Grimanija i učio slikanje. Ne znamo kod koga. Potom se kao njegov umjetnički mentor spominje istaknuti maniristički slikar Giulio Romano iz Mantove. Poduku u vještinama sitnoslikarske umjetnosti davao mu je ugledni minijaturist Girolamo dei Libri u doba kad je Klović kao redovnik boravio u samostanu Candiana nedaleko od Padove. Ta su dvojica umjetnika svaki na svoj način usmjerila Klovićevu umjetnost. Međutim, Klović je poput spužve upijao poticaje koji su dolazili od velikih majstora njegova vremena, prije svega od Michelangela i Rafaela, ali i od Albrechta Dürera, osobito njegovih grafičkih listova. U tehničkom smislu Klović je usavršio vrlo suptilan način nanošenja boje, koji je portugalski slikar i pisac o umjetnosti, Klovićev poznanik u Rimu, Francisco de Hollanda, opisao kao slikanje vrlo sitnim točkicama, „atomima“, tako da se čini kao da je preko slike prostrt tanak veo – objašnjava nam Milan Pelc.
Kako to da Klović iza sebe nije ostavio nijedno djelo većeg formata?
– Klović je, koliko znamo, bio isključivo „slikar sitnih stvari“, kako ga je nazvao Vasari. Oslikavao je minijaturama rukopisne knjige (kodekse) koje su po narudžbi ekskluzivnih naručitelja bile izrađene na tradicionalan način – od pergamene. Međutim, te su minijature slikane minucioznom tehnikom koja je zahtijevala isto toliko truda, vremena i vještine kao i slikanje najvećih slika na platnu ili fresaka. Kad uz pomoć suvremene tehnologije povećavamo reprodukcije njegovih minijatura, vidimo da su to slike gigantskog formata – povećavanjem se nimalo ne gubi njihova oštrina niti se razrjeđuje gustoća njihova likovnoga tkiva. Oslikane stranice njegovih knjiga komponirane su najčešće tako da se svaka doima kao zasebna slika s vlastitim ukrasnim okvirom. Zato se te knjige, pretežno molitvenici (časoslovi) maloga formata, doimaju poput džepnih galerija slika. Nije Vasari uzalud Klovića nazvao Michelangelom sitnoslikarstva – njegove minijature doista su usporedive s Michelangelovim freskama u Sikstinskoj kapeli. Klović je, uostalom, s tih fresaka preuzeo mnoge motive po kojima doista zaslužuje naziv novog i „malog“ Michelangela. Jednom riječju, Klović se potpuno i predano posvetio svojoj specijalnosti – slikanju malih slika na pergameni, i to ne samo u knjigama nego i tzv. kabinetskih slika sitnoga formata za najuglednije naručitelje svoga vremena. Te su kabinetske minijature kao visoko cijenjeni diplomatski darovi nalazile svoje mjesto u najprestižnijim aristokratskim zbirkama poput one Medicija u Firenci ili kralja Filipa II. u Madridu. Zbog njih su Klovića prozvali maximus in minimis – najveći u najmanjem! – kaže nam ovaj veliki znalac djela Julija Klovića.
Je li moguće da se u budućnosti pojavi neka nova Klovićeva atribucija?
– Na tržištu umjetnina neprestano se pojavljuju pojedine minijature i crteži pripisani Juliju Kloviću. Većinom su to prilično nepouzdane ili pogrešne atribucije koje nije uvijek ni lako ni jednostavno prepoznati. Naime, kao jedan od vodećih majstora svoga vremena Klović je imao brojne oponašatelje. Primjerice, jedan od najplodnijih oponašatelja, po načinu rada vrlo sličan Kloviću, bio je minijaturist Giovanni Battista Castelo zvan Il Genovese, koji je pažljivo oponašao stil i ukrasne motive Julija Klovića, posebice iz Časoslova Farnese. Njegovu izvrsnu minijaturu s prikazom Bogorodice prije nekoliko godine jedna je aukcijska kuća nudila kao djelo Julija Klovića. Ovdje treba reći ono što je među povjesničarima umjetnosti odavno poznato: samo najiskusniji specijalisti dobro izvježbanog oka i dubinskog poznavanja povijesti minijature 16. stoljeća mogu prepoznati oponašatelje. Zato je, ako se pojavi nova atribucija Kloviću, uvijek potrebno i razumno konzultirati više mišljenja. Isto vrijedi i za crteže pripisane Kloviću, koji se također pojavljuju na aukcijama. Svaka je atribucija u tom području vrlo osjetljiva i mora se uzimati s dozom opreza, odnosno nepovjerenja – objašnjava Milan Pelc.
Koji je dio Klovićeva života do danas ostao najmanje istražen?
– Najmanje su istražene i poznate Klovićeve rane godine: njegovo školovanje, njegovi radovi u Veneciji i razdoblje njegova djelovanja na dvoru mladoga ugarskoga kralja Ljudevita Jagelovića u Budimu. Klović je iz Ugarske pobjegao nakon poraza kršćanske vojske na Mohaču 1526. i raspada Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. O njegovim djelima u Ugarskoj i Hrvatskoj postoje mnoge hipoteze i razmišljanja, no malo je njih sigurno potvrđeno. Zgodno je ovdje spomenuti hipotezu nekih hrvatskih autoriteta o tome da je Klović autor renesansnog „sloja“ minijatura u misalu zagrebačkog biskupa Jurja od Topuskog, koji se čuva u riznici zagrebačke katedrale. Ta nam je hipoteza draga i voljeli bismo da je istinita, no stil spomenutih minijatura nikako ne odgovara Klovićevim djelima koje poznajemo – ističe.
Jesmo li mogli više
Jesmo li dovoljno učinili da svijet spozna Klovićevu veličinu?
– Učinjeno je mnogo, no nikad dovoljno. Prvo, sami smo morali upoznati i spoznati Klovićevo umjetničko značenje. Velik doprinos tom spoznavanju dao je već Ivan Kukuljević Sakcinski u 19. stoljeću. On je napisao prvu hrvatsku povijesnoumjetničku monografiju posvećenu jednom domaćem umjetniku. Bio je to baš Julije Klović. Od Kukuljevića do suvremenog doba u Hrvatskoj se mnogo pisalo o Kloviću. U povodu njegovih obljetnica 1978. (400. obljetnica smrti) i 1998. (500. obljetnica rođenja) održane su mnoge manifestacije, znanstveni skupovi i izložbe. Godine 1978. objavljena je i jedina moderna Klovićeva monografija kojoj je autorica talijanska povjesničarka umjetnosti Maria Cionini Visani. Rasvijetljeni su neki važni, manje poznati aspekti Klovićeva umjetničkog djelovanja, kao što je njegov doprinos grafičkoj produkciji 16. stoljeća. HAZU je na tu temu priredio izložbu s katalogom na hrvatskom i engleskom jeziku. U suradnji s Institutom za povijest umjetnosti HAZU je 1998. godine priredio i zapažen međunarodni znanstveni skup posvećen Kloviću. Posljednja veća izložba posvećena Kloviću s njegovim originalnim djelima koja nikad nisu bila izložena održana je u zagrebačkoj galeriji koja nosi njegovo ime 2012.-2013. godine. Mislim, dakle, da je učinjeno mnogo, ali bilo bi sjajno kad bi se mogla pripremiti i objaviti nova, kritički ažurirana monografija o tom hrvatskom umjetniku svjetskoga glasa. Ovom prilikom mogu najaviti da je u pripremi prijedlog znanstvenog projekta posvećenog Kloviću, koji bi povezao specijaliste posvećene istraživanjima različitih aspekata njegova umjetničkog djelovanja i značenja. Rezultati rada na tom projektu trebali bi pridonijeti stvaranju nove i suvremene slike o najslavnijem umjetniku iz Hrvatske – zaključuje Milan Pelc.