‘Mogu li se Hrvati i Srbi prestati mrziti kao narodi i početi mrziti kao ljudi’

Mali narodi imaju sve malo, osim mržnje – oporo je ustvrdio Željko Senečić krajem 2014. u jednom od svojih osebujnih novinskih tekstova. I u ovoj godini, koja je počela smrću toga stvaratelja renesansnih nagnuća (djelovao je kao scenograf, redatelj, slikar…), međuetnička mržnja je kod nas i naših susjeda intenzivno pokazivala svoje ružno, ali nekima blisko lice.

Odium između Hrvata i Srba česta je tema komuniciranja (između) različitih aktera u Lijepoj Našoj i Srbiji. O tome daju izjave vodeći političari i govore obični građani, izjašnjavaju se sportaši i navijači te pišu javni intelektualci i anonimni korisnici društvenih mreža. Aktivisti civilnoga društva pokušavaju prevenirati ili poticati tu pojavu od koje se jedni gnušaju, a drugi u njoj očito uživaju.

Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust poduzeo je ciklus od čak 11 javnih tribina s naslovom „Zašto se mrzimo?“. Treća od tih rasprava je 28. studenoga održana na temu „Anatomija hrvatsko-srpske mržnje“. Slušajući izlaganja sudionika te tribine, najviše mi je bila na pameti – ljubav. I to ona koja postoji među nekim građanima tih dviju već dugo vremena posvađanih, no sveudilj prostorno i na druge načine bliskih država; ljubav je to koju mnogi ne vole ili barem ne prihvaćaju. Spomenuo sam se tom prilikom kako je Giovanni Francesco Bernardone prije gotovo osam stoljeća, hodajući nekim šumarkom kraj Asiza, plakao i ponavljao: „Ljubav nije ljubljena.“

Ljubezen ne pozna meje

Da je misao sv. Franje aktualna i osam stoljeća nakon što je izrečena, zorno pokazuju odnosi između pripadnika dvaju najvećih naroda bivšega jugoslavenskog prostora. Iako ljudi kod nas uglavnom još i pokazuju da se vole kao erotski partneri, prijatelji i članovi obitelji, ljubav između nekih Hrvata i građana Srbija nadalje s teškoćama govori svoje ime.

Ratovi u devedesetima i drugi sukobi, napose oni u prvoj polovini prošloga stoljeća, ostavili su teške posljedice na živote suvremenika tih zbivanja i njihovih potomaka. Međutim, što se zbiva kad se ljudi iz ta dva naroda danas, gotovo četvrt stoljeća nakon kraja posljednjega rata, nađu baš u takvim (ljubavnim, obiteljskim, prijateljskim) vezama? Pitanje je to koje se u obje zemlje jako rijetko javno postavlja.

Odgovori na za to vezane dvojbe, posebno suvisli, još su rjeđi. Tu okolnost uz ostalo treba motriti kao zoran pokazatelj kako „na ovim prostorima“ kolektivno i dalje izrazito dominira nad individualnim, a u mnogo čemu konstruirana (politička) povijest važnija je od sadašnjosti i budućnosti. Svijet politike tu naročito često funkcionira kao svojevrsni „super ego“ naroda koji stremi da kontrolira zbivanja u svijetu stvarnoga života.

Ovaj tekst nije izravno usmjeren na analizu ukupnih međuodnosa navedena dva naroda već nastoji raščlaniti pojavu ljubavi i druge privrženosti između pojedinaca iz navedenih država. Međutim, mora se pritom uzeti u obzir politički i društveni kontekst u kojemu se zbivaju takve, nacionalistima nepoželjne veze.

Tekst o odnosima između Srbijanaca i Hrvata nastavljam citirajući dvojicu Slovenaca. Prvi ili prva je nepoznata osoba koja je napisala grafit KER LJUBEZEN NE POZNA MEJE („Jer ljubav ne poznaje granice“) u mjestu Jelšani, općina Ilirska Bistrica, koje se nalazi u blizini hrvatske granice. Drugi je nogometni stručnjak doskora s angažmanom u Hrvatskoj, i to čak pet i pol godina u istom klubu. Matjaž Kek, najuspješniji trener u povijesti HNK Rijeka (jedino dosad osvojeno nacionalno prvenstvo, dva kupa itd.), sredinom prošloga tjedna u zanimljivom je intervjuu portalu Hoćuri.hr naveo taj grafit i ovako obrazložio razloge zbog kojih mu se jako dopao: „Možda će nekome biti patetično, ali meni nije. Pa i ja sam postao jedan od njih, ja sam isto stanovnik Rijeke i Maribora, ako me razumijete? Mater me u Mariboru pita kamo idem kad se pakiram za Rijeku, ja kažem doma. Meni je tu isto doma.“

S jedne strane mi je kao humanistu i europejcu koji se zalaže za prevladavanje granica između država i ljudi bilo veoma drago pročitati kako poruku navedenoga grafita tako i trenerovo objašnjenje; u tome nisam našao nikakve patetike. S druge sam se strane pak zapitao što o svemu tomu misli osoba iz Srbije koju su nedokučive stvari ljubavi i(ili) neke druge snažne privrženosti dovele do toga da živi u Lijepoj Našoj ili netko iz Hrvatske koja ili koji zbog tih razloga prebiva u Srbiji.

Poznajem više takvih osoba, a ovdje prvo navodim upečatljiv primjer jedne s kojom se nisam susreo, ali putem medija pratim za nju vezana zbivanja. Gordana Gadžić, za razliku od Keka, u vezi s takvom situacijom nema prevladavajuće pozitivno iskustvo. Poznata glumica i udovica Ivice Vidovića te autorica biografske knjige „Hod po rubu, s Ivicom“ ovako je sredinom travnja u jednom hrvatskom portalu o tome govorila: „Iz nekog razloga, rekla bih prije svega zbog mog podrijetla, ja zapravo ovdje nikad nisam bila stvarno prihvaćena. I to upravo u onoj sredini koja mi prirodno pripada, a to je hrvatsko glumište. Frustracije tom činjenicom ozbiljne su i trajne.“ Ona je navela i to da, „usprkos svemu“, osjeća veliko zadovoljstvo zbog svojih postignuća, ali je tu blagodarnu emociju vezala za sebe kao individuu i majku.

Brate moj s Atlantide

Gordana Gadžić samo je jedna od osoba koje „glede&unatoč“ preprekama koje postavlja nacionalizam i posebno šovinizam ustraju u najbližoj povezanosti s pripadnicima drugoga naroda.

Obojica supruga Severine Vučković, najpoznatije hrvatske pjevačice, po etničkoj su pripadnosti Srbi i građani Srbije, a nerazumijevanja i sporenja u vezi s brigom za zajedničkoga sina između nje i Milana Popovića nisu uzrokovane nacionalnom nesnošljivošću. Mnogi glumci iz Srbije i Hrvatske glume u filmovima, serijama i predstavama koji se produciraju u susjednim državama. Primjerice, Filip Šovagović mi je prije nekoliko dana rekao da se za snimanja televizijske serije u Beogradu osjeća ugodno i lijepo druži s kolegama iz Srbije.

Novak Đoković je javnom potporom vatrenima za Svjetskoga prvenstva u Rusiji izazvao velike rasprave u srbijanskim medijskim i najvišim političkim krugovima te među običnim građanima. Za to vezane podjele su (bile) toliko izražene da su se prošloga ljeta tamošnji ljudi, kako mi je rekla poznanica Beograđanka, dijelili na one „normalne“ sklone hrvatskoj reprezentaciji i „nacionalističke primitivce“ koji su zbog neke pravoslavne i političke pripadnosti u četvrtfinalu toga natjecanja navijali za Rusiju.

A Ivan Rakitić, jedan od najboljih nogometaša na SP-u u Rusiji, ovako je na konferenciji za medije u Moskvi 13. srpnja komentirao Đokovićevu potporu: „Njemu prije svega kapa do poda. Da budem iskren, u Wimbledonu i ja navijam za njega. Mislim da smo prije svega ljudi. To što je jednom bilo moramo na pozitivan način zaboraviti i ostaviti iza sebe“.

Nadalje, Robert Prosinečki je gotovo dvije godine bio trener Crvene zvezde i zadržao je svoje bliske odnose s prijateljima i bivšim suradnicima u Srbiji. Žutoga se u javnosti nikad nije povezivalo s nacionalizmom, za razliku od Igora Štimca i Siniše Mihajlovića. Međutim, jedan od najrazglašenijih primjera osobne povezanosti između Hrvata i Srba zabilježen je upravo između te dvojice.

Britanski sociolog sporta John Hughson počeo je svoj uvodni tekst za zbornik o nogometu u jugoistočnoj Europi, koji je objavljen 2014., upravo isticanjem prijateljskoga grljenja te dvojice, tada izbornika reprezentacija, na sredini terena maksimirskog stadiona nakon utakmice Hrvatska – Srbija (2:0) 22. ožujka 2013. godine. Igor Štimac mi je o tome nedavno kazao sljedeće: „Dugo poznajem Sinišu koji je iz Borova, još otprije rata kad sam igrao za Cibaliju iz Vinkovaca. Imali smo zajedničke prijatelje. On i ja smo imali prijepore kao sportaši, u žaru različitih borbi koje su nas udaljile. Kad smo se sreli kao izbornici svojih nacionalnih reprezentacija, stavio sam prijepore sa strane, a drago mi je što je i on tako postupio. Okrenuli smo neki novi list u međusobnim odnosima.“

Upečatljivi primjeri osobne bliskosti i profesionalne kooperativnosti između Srba i Hrvata dolaze i iz svijeta glazbe. Ovdje navodim dva. Jako žalim što zbog drugih obveza nisam otišao na fenomenalni koncert koji su održali Vlada Divljan&Ljetno kino 5. travnja 2014. u zagrebačkoj Tvornici kulture. Ali sam 23 mjeseca poslije na istom mjestu pohodio komemorativni koncert koji su brižni Max Jurčić i drugi iz Ljetnoga kina, zajedno s Darkom Rundekom, Srđanom Gojkovićem Gilom i drugim istaknutim muzičarima održali zbog prerane smrti „najvećega džentlmena rock’n rolla“ Vlade Divljana.

Drugi je primjer vezan za odbijanje benda Hladno pivo da ljetos na Danima piva u Karlovca budu zamjena Momčilu Bajagiću Bajagi, nastup kojega je nakon pritiska dijela braniteljskih udruga spriječila gradska vlast. Nedugo nakon toga frontmen Hladnoga piva Mile Kekin snimio je pjesmu Atlantida u kojoj refren („Brate moj s Atlantide/ gledaj što vrijeme ide/ mi iz plemena Azri/ tu smo po kazni“) pjeva upravo s Bajagom.

Raspolažem još mnogim primjerima povezanosti i suradnje između građana Srbije i Hrvatske. Nekoliko mojih poznanica i poznanika ima ljubavne partnere u Srbiji. Izvjesni meni poznati ljudi iz te zemlje upravo zbog ljubavi žive u Hrvatskoj ili često dolaze ovamo. Svima njima uopće nije lako: teritorijalne i političke granice i razne distancije su velike prepreke za sretanje i poglavito za življenje s voljenom osobom. Posebno se sve to komplicira kada su te dvije zemlje izložene ekonomskoj i društvenoj krizi, a takva su stanja na ovim prostorima gotovo uobičajena. Ili kad eskaliraju političke napetosti, što je također česta pojava. Na osnovi osobnih kontakata i uvida u medije mi je također poznato kako mnogi poslovni ljudi, znanstvenici i ostali profesionalci unatoč preprekama voljno surađuju s kolegama u Srbiji, pa i da se pritom stvaraju nova ili osnažuju stara prijateljstva.

Arsen Dedić je u antiratnoj pjesmi „Ja se nadam“, koju je pjevao zajedno s Kemalom Montenom, poručio kako je prijateljstvo uvijek „nerazjašnjen slučaj“. Doista, prijateljstva i druge snažne međusobne privrženosti konkretnih osoba teško se mogu razjasniti; takvi se odnosi tiču ljudi koji su u njih uključeni pa se sa strane i ne može valjano o tome cjelovito razmišljati i pisati. Ali se mogu razmatrati važna obilježja političkoga i kulturnoga konteksta u kojem se u posljednje vrijeme zbivaju bliske veze između Srbijanaca i Hrvata.

Nemam prostora za šire izlaganje tih obilježja, pa ovdje ističem samo jedno od njih. Na javnoj tribini „Anatomija hrvatsko-srpske mržnje“ Ivan Čolović, ugledni srbijanski etnolog i izdavač, kazao je vezano za to mnogošto zanimljivo. Čak je pozvao da bismo se „konačno trebali početi mrziti kao ljudi, pojedinci, a ne kao Srbi i Hrvati“.

Smatram da je u tom iskazu najvažnija riječ „konačno“ s obzirom na to da je od završetka posljednjega rata u Hrvatskoj prošlo već gotovo četvrt stoljeća. U mom tumačenju ta se poruka najviše odnosi na građane koji nisu izravno (osobno i obiteljski) pogođeni ratom; takvi su velika većina, ali neki kod nas koji su jako patili zbog agresije na zemlju realno i ne mogu ili ne žele prevladati mržnju koju osjećaju. A mržnja je često bliska ljubavi jer, da je sasvim obrnuta od toga najljepšeg osjećaja, ne bi bila ništa drugo do – ravnodušnost.

Nikad više u istoj državi

Građani Srbije i Hrvatske žive već dugo vremena u različitim državama; više nismo politički povezani i tako će ostati sve dok i Srbija ne uđe u EU, do čega neće uskoro doći ako, s obzirom na politička kretanja, uopće ikad i dođe. Po svemu sudeći, više nikada nećemo živjeti u istoj državi. Slijedom tegobnoga povijesnog iskustva tvrdim, slično golemoj većini ljudi koje poznajem, da je tako bolje i za jedne i druge. Ipak to nije prepreka mnogima iz obje zemlje da imaju bliske odnose. Uočio sam kako su takvi odnosi najčešće prisutni među tridesetogodišnjacima i drugima mladima, dakle onima koji nemaju izravna iskustva vezana za rat, a ne podnose govor i politiku mržnje.

Čolović je na navedenoj tribini naglasio da se uvjetovanost mržnje između Hrvata i Srba, kao i pripadnika nekih drugih jezično, kulturno i na druge načine bliskih naroda, uz ostalo može objasniti „narcizmom malih razlika“.

Taj je koncept prije gotovo puno stoljeće u znanost uveo Sigmund Freud. Otac psihoanalize ovako je o tome pisao: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljstva.“ Ali je u eseju „Nelagodnosti u kulturi“ 1929. istaknuo da taj koncept ne pridonosi mnogo objašnjenju sklonosti nasilju te da u tome ponajprije sagledava „ugodno i relativno nedužno zadovoljenje sklonosti agresiji čime je članovima zajednice olakšano da ostanu skupa“.

Narcizam je vjerojatno, uz druge čimbenike, utjecao i još utječe na nasilje i mržnju između Hrvata i Srba. Međutim, možda bi trebalo više prepoznavati pojavnost svojevrsnoga altruizma velikih sličnosti između tih naroda. Takav altruizam, izgleda, napose dolazi do izražaja upravo kad građani tih država na temelju jezičnih i drugih podudarnosti uspostavljaju međusobne bliske odnose koji su samo njihov izbor.

Često upravo zbog takvih osoba i njihovih postignuća narodi kojima pripadaju, inače u mnogo čemu mali, kadgod pokažu svoju veličinu. Pitajte o tome Gordanu Gadžić, Novaka Đokovića, Ivana Rakitića, Maxa Juričića i njima slične.

Pogledajte kako su Hrvatice čestitale Srpkinjama ulazak u finale Eurobasketa