Kaže se da je put do pakla popločen dobrim namjerama, pa se čini da je Clare Gannaway s intencijom pokretanja javne rasprave o prikazu golog ženskog tijela na slikama zapravo otvorila Pandorinu kutiju cenzure u umjetnosti.
Kustosica u Manchester Art Gallery odlučila je, naime, privremeno ukloniti jednu od najpoznatijih slika iz fundusa, pa je umjesto platna “Hilas i nimfe“ Johna Williama Waterhousea iz 1896. godine, na praznom zidu ostavljena tek poruka kojom se objašnjava ovaj čin. Slika jednog od najvažnijih prerafaelita prikazuje golišave mlade nimfe obnaženih grudi koje svojom ljepotom vabe Heraklova štitonošu da im se pridruži u dubinama vode. Iako je Waterhouse bio poznat upravo po slikanju motiva iz grčke i rimske mitologije, Gannaway je u objašnjenju istaknula kako se prizor za današnje pojmove može smatrati neprimjerenim pa čak i pedofilskim. Stoga je uklanjanjem slike odlučila potaknuti ljude na razmišljanje kako muški slikari prikazuju žensko tijelo i je li to uvredljivo. Pritom nije skrivala činjenicu da su velik utjecaj na taj eksperiment imali pokreti protiv seksualnog nasilja, iskorištavanja i uznemiravanja žena #MeToo i Time’s Up koji trenutačno u svijetu poprimaju razmjere revolucije.
Iako je djelo “Hilas i nimfe“ veoma brzo vraćeno na zid manchesterske galerije, bura zbog uklanjanja slike još se nije stišala. I dok jedni smatraju da je riječ o izvrsnom načinu za pokretanje debate o tome što je danas pretjerano, a što je prihvatljivo, većina je ipak ostala zgranuta činom za koji smatraju da je riječ o čistoj cenzuri. Kustosica Gannaway i uprava galerije prozivani su za “brisanje prošlosti“, ali i uspoređeni s nacistima koji su palili nepoćudne knjige i slike.
– To je nevjerojatno i nečuveno, ali je, nažalost, i samo dio jednog retrogradnog pokreta koji je u zadnje vrijeme uzeo zamah. Vraćamo se nekom puritanizmu i čistoći, ali sve je to lažni moral. Ljudima smeta umjetničko djelo, a u isto vrijeme internet je pun golotinje – kaže ravnatelj zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt Miroslav Gašparović te dodaje kako usporedba manchesterske galerije s nacistima zapravo nije pretjerana jer se radi o istom destruktivnom pomaku. Mišljenja je i kako se zapravo uopće ne radi o pitanju morala, nego o generalnom rastu neokonzervativizma koji se javlja i s ljevice i s desnice.
– Nije to ništa čudno, takvi su se pokreti u povijesti redovito javljali u valovima. Sjetimo se samo Michelangelova “Posljednjeg suda”. Jedno od najvećih umjetničkih djela ikad naslikanih nastalo je na vrhuncu renesansem, početkom 16. stoljeća, a samo nekoliko desetljeća kasnije, u doba reformacije i protureformacije, postalo je neprimjereno jer je golotinja opet postala tabu-tema. Vatikan je čak platio jednog slikara da naslika “krpe” preko genitalija svetaca jer ih oni valjda nemaju – ironično napominje Gašparović te dodaje kako bi popis slika koje bi bile ugrožene kad bi doista počeo progon umjetničkih djela zbog prikaza golog ljudskog tijela bio poduži. S time se slaže i ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu Jasminka Poklečki-Stošić koja slikovito opisuje kako bi, kada bi zavladalo cenzuriranje, trebalo prekriti pola pariškog Louvrea i Muzeja d’Orsay, Galeriju Uffizi u Firenci, muzej Metropolitan u New Yorku... A zaključuje i kako bi nekim muzejima prijetilo i zatvaranje.
– Zbog cenzuriranja bi u opasnosti mogli biti i Michelangelov David, i naš Apoksiomen, djela Petera Paula Rubensa, Rembrandta, Tiziana, kao i Balthusa, Françoisa Bouchera, također i Pabla Picassa, Augusta Rodina, Henrija de Toulouse-Lautreca, fotografije Helmuta Newtona, ali i još bezbroj umjetnika i stotine tisuća djela – slika, skulptura, crteža, grafika, litografija, fotografija... – nabraja Poklečki-Stošić te dodaje kako umjetnost mora biti “autonomni teritorij” u kojemu je “vladar” umjetnik. Unatoč tome kaže da se danas teži gušenju sloboda u svim granama umjetnosti, naročito u likovnoj te u teatru i spisateljstvu. Ipak, dodaje kako skidanje djela u Manchester Art Gallery i nije najbolji primjer za to jer doista vjeruje u pozitivnu namjeru kustosice koja je željela ukazati na predstavljanje ženskog tijela samo u formama “pasivne dekoracije” i “femme fatale”.
– Ovaj čin skidanja slike nije bio usmjeren prema bilo kakvoj vrsti zabrane ili cenzure, tako da ga se ne bi trebalo osuđivati zbog toga. Drugo je pitanje je li se diskusiju koju se htjelo pokrenuti moglo potaknuti drukčije, a ne skidanjem slike – kaže Jasminka Poklečki-Stošić te ističe kako ona nikad ne bi skinula sliku jer postoje drugi i bolji načini. Da sliku sa zida svoje galerije također ne bi pristao maknuti, tvrdi i Antonio Picukarić, ravnatelj Klovićevih dvora, gdje je trenutačno postavljena izložba Vlahe Bukovca.
– Svi znamo da je on slikao ženske aktove i bilo bi apsolutno nezamislivo da iz bilo kojeg razloga skinemo sa zida bilo koje djelo jednog od naših najvećih slikara svih vremena, ali isto vrijedi i za bilo koju drugu sliku – smatra Picukarić te dodaje kako je već i samo spominjanje cenzure jako opasno. Umjetnost bi, prema njegovu mišljenju, trebala biti iznad bilo kakvih javnih trendova i rasprava.
– Galerije su neovisne umjetničke ustanove, a ljudsko je tijelo, kako žensko tako i muško, bilo motiv slikanja tijekom cijele povijesti i svatko tko dođe u galeriju trebao bi znati što ondje može očekivati. Čak i djecu od malih nogu treba učiti što je umjetnost – zaključuje Picukarić koji smatra kako su ljudi toga i svjesni pa Klovićevi dvori nikada nisu imali ni jedan upit za uklanjanje nekog djela iz fundusa. A da je ljudsko tijelo umjetnicima i dalje jednako zanimljiv motiv kao u prošlosti potvrđuje ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb Snježana Pintarić.
– Vlasta Delimar, Tomislav Gotovac... sve su to suvremeni umjetnici koji su stvarali aktove i čija smo djela izlagali, a i u stalnom postavu imamo djela koja prikazuju gola tijela. Čak smo postavili i natpise s upozorenjem da je riječ o djelima koja bi mogla nekoga uvrijediti, iako smatram da ni žensko ni muško tijelo samo po sebi nije uvredljivo – kaže Snježana Pintarić te priznaje kako je bilo slučajeva u kojima je Muzej suvremene umjetnosti primio kritiku zbog eksplicitnog sadržaja koji izlaže. Tvrdi kako iz tog razloga ni jedna slika nikad ne bi trebala biti uklonjena iz nekog muzeja, no ona ipak ima nešto blaži stav prema činu kustosice Manchester Art Gallery. Smatra kako je riječ o veoma zanimljivoj ideji koju bi ona uzela u obzir kada bi je netko predložio. Ipak, slaže se da treba postojati nulta stopa tolerancije za bilo kakvu ideju o cenzuri, a koje se trenutačno pojavljuju u javnom prostoru.
Pritom Miroslav Gašparović iz Muzeja za umjetnost i obrt upozorava da je jednako opasno kao zabranjivanje neke umjetnine zbog eksplicitnog sadržaja ili golotinje, cenzuriranje umjetnika zbog njegova načina života koje je društvo ocijenilo nemoralnim.
– Prava žena, pa i općenito prava svakog čovjeka treba poštovati i treba se za njih boriti raznim pokretima, no likovna umjetnost je specifičan jezik koji mora ostati neovisan. Treba priznati da su neka od najljepših djela u likovnoj umjetnosti, pa i u glazbi i filmu, napravile osobe koje su bile upitnog morala – kaže Miroslav Gašparović te dodaje kako se trenutačno u svijetu provodi progon umjetnika.
– Nitko ne opravdava agresiju nad ženama, ali skandalozno je da se glumci brišu iz filmova jer je netko nešto rekao. Mi tu ne govorimo o pravomoćnoj presudi, nego o optužbama. U SAD-u zabranjuju izložbe velikog umjetnika Chucka Closea jer je navodno bio grub prema ženama. Ja onda postavljam pitanje što ćemo s jednim Pablom Picassom za kojeg znamo da je bio kojekakav prema ženama i da je imao stavove zbog kojih bi danas sigurno bio na meti. Zanima me bi li itko skinuo ijednu njegovu sliku. A tu je i Caravaggio, jedan od najvećih talijanskih slikara svih vremena i začetnik baroknog slikarstva. Taj čovjek je prema svim kriterijima bio potpuno amoralna osoba, višestruki ubojica i seksualni predator. Što ćemo s njegovim djelima? – pita se Gašparović te dodaje kako je skidanje jednih, a zadržavanje drugih djela čisto licemjerje, a kod cenzure ga najviše muči upravo pitanje tko bi bio taj netko tko bi odlučivao što je moralno, a što ne.
– To je jako opasno i treba na vrijeme reagirati. Jer povijest nam pokazuje da nakon skidanja slika slijedi i njihovo paljenje. A iduće su na redu knjige, pa onda i ljudi – iznosi oštru tezu, ali, kaže, ne i nemoguću.
Protiv slika golih žena su grde žene, to je sva mudrost.