Koncem 1898. godine inicijativom grupe hrvatskih slikara otvorena je izložba prvog Hrvatskog salona, a time inaugurirana i djelatnost zagrebačkog Umjetničkog paviljona.
Proslava 120. godišnjice njegova postojanja, koja će se odvijati tijekom cijele 2018., 3. veljače počet će maestralnom izložbom “Likovni vremeplov kroz 120 godina Umjetničkog paviljona” autora Tonka Maroevića. Splitski akademik i povjesničar umjetnosti uvijek voli spomenuti da je odrastao u Splitu u kući u kojoj je do njega stanovao Boris Dvornik, preko puta Oliver Dragojević, s druge strane Zdravka Krstulović, a nedaleko i Gertruda Munitić i Lordan Zafranović. No odavno je stanovnik Zagreba i jaka figura umjetničke scene metropole pa tako i Paviljona koji posjećuje već 60 godina, a surađuje s njim 40 godina te je ondje priredio 20 izložbi. Za ovu izložbu načinio je izbor od 120 djela, istoga broja umjetnika, sto slikara i 20 kipara, koji su izlaganjem u Umjetničkom paviljonu potvrdili svoju stvaralačku zrelost i dali mu osobni pečat. Svaki će autor biti predstavljen jednim reprezentativnim radom, pa će tako na okupu biti gotovo svi slojevi i faze, tendencije i discipline što su kroz stoljeće i dva desetljeća obilježile hrvatsku umjetnost. Od Bukovca i Medovića preko Račića i Kraljevića, Babića i Meštrovića, Vidovića i Joba pa do Šuteja i Murtića, Naste Rojc, Nives Kavurić-Kurtović i niza suvremenih, živućih umjetnika.
Bukovac je na popisu opsežnog kataloga prvi. Ne bez razloga. Vratimo li se u povijest, saznajemo da upravo na nagovor Bukovca, hrvatski umjetnici 1895. traže da se za Milenijsku izložbu u Pešti čije je otvaranje planirano za 2. svibnja 1896., sagradi poseban montažni umjetnički paviljon čiji će željezni kostur poslije izložbe biti prevezen u Zagreb. Mađarska izložbom slavi “svečanost milenija” – tisućugodišnjicu državotvornog života, a Hrvatska i Slavonija, politički i pravno povezane s Mađarskom, morale su u tome aktivno sudjelovati.
– Milenijska izložba značila je proslavu Ugarskog Kraljevstva. Hrvatska izložba bila je jako dobro primljena od kritike, i to bečke, dakle međunarodne. I Bukovac koristi tu priliku da kad već umjetnici služe državi, da država vrati nešto naciji jer Hrvatska se svojim istupom i kreativnošću pokazala dostojnom. Tadašnja vlast, u kojoj je ministar prosvjete bio dr. Milan Rojc, otac slikarice Naste Rojc, pomogla je koliko je trebalo da se Paviljon sagradi – kaže Maroević.
Još za trajanja Milenijske izložbe, u ljeto 1896. godine, ban Khuen–Héderváry priopćuje svoju odluku da paviljon za umjetnine pokloni gradu pod uvjetom “da se taj paviljon postavi iza kemičkog laboratorija na Trgu Franje Josipa.” Paviljon umjetnosti u Budimpešti podigla je tvrtka Danubius prema nacrtima mađarskih arhitekata Korba i Giergla. Nakon završetka izložbe i prijenosa skeleta u Zagreb raspisuje se natječaj za podizanje zagrebačkog Umjetničkoga paviljona. Radovi su povjereni bečkim arhitektima Hellmeru i Fellneru već proslavljenima kao projektantima novog neobaroknog Hrvatskog narodnog kazališta otvorenog 1895. Gradnju su izveli zagrebački graditelji Honigsberg i Deutch, pod nadzorom gradskog inženjera Milana Lenucija. Tijekom dvije godine – 1897. i 1898. – dovršena je zgrada Umjetničkoga paviljona, a svečano je otvorena 15. prosinca 1898. izložbom Hrvatski salon.
– Paradoksalno, Paviljon je mađarski import, ali je bio afirmacija Zagreba kao buduće umjetničke metropole i značio je afirmaciju mladih ljudi. Sam Hrvatski salon organiziralo je Hrvatsko društvo umjetnika koje se odvojilo od Društva umjetnosti. Bila je to silno važna manifestacija. Kažu da ju je posjetila trećina tadašnjeg Zagreba. Izlagala je tzv. Zagrebačka šarena škola – Frangeš, Valdec, Bukovac, Iveković, Čikoš-Sesija, Crnčić... Hrvatski salon je institucija, ali istodobno i određena antiinstitucija, gotovo provokacija. U to vrijeme bio je to svojevrsni skandal jer dio kritike smatrao je da su ti mladi umjetnici otišli predaleko u umjetničkoj slobodi zbog erotizma i stanovite apstrakcije. Nisu udovoljavali po tome što nisu slikali naše ljude i krajeve, smatralo se da su se odali kozmopolitizmu. No umjetnici dobivaju svoj status i prostor i brane se autonomijom, slobodom i pravom na svoj izraz – govori Maroević pa nastavlja:
– Zanimljivo je da slike Emanula Vidovića, iako poslane na Hrvatski salon, nisu stigle. Ali upravo je on 1903. bio prvi slikar koji u Paviljonu samostalno izlaže. Paviljon je postao mjesto u kojem je likovna umjetnost u Zagrebu konačno dobila svoj prostor. Na kraju, u 120 godina koliko postoji, nešto slično dogodilo se samo još jednom kada je Meštrovićevim ulagivanjem dvoru sagrađen Meštrovićev paviljon nastao kao spomenik kralju Petru. Dakle, opet je politika morala nešto vratiti. Paviljon je nastao u doba historicizma, kaže, u doba stanovite eklektičnosti na što ukazuje i to kako je ukrašen. U pitanju su rokoko i neobarok, iako je to vrijeme prave secesije u Beču, a i kod nas već ima umjetnika koji su secesionistički. U nišama ispod zabata istočnog krila postavljene su biste trojice slikara slavenskog podrijetla: Medulića, Klovića i Carpaccia, a ispod zabata zapadnog pročelja biste najvećih slikara renesanse: Michelangela, Raffaela i Tiziana. Jedino alegorijski likovi Slikarstva i Kiparstva na parapetu stubišta, naručeni od Rudolfa Valdeca nakon što je Paviljon već bio podignut, pripadaju secesiji.
– U nišama ispod zabata nisu slučajno simboličke figure predaka. Paviljon je sada već naša tradicija, a sa svojih 120 godina dostojna i dovoljna – kaže akademik. Povijest Umjetničkoga paviljona na neki je način i povijest likovne umjetnosti 20. stoljeća u Hrvatskoj. To je najstariji izložbeni prostor na slavenskom jugu i jedini objekt namjenski sagrađen za održavanje reprezentativnih izložbi. Tu su se održavale izložbe grupa, pokreta i strujanja – tu su se stvarali temelji tradicije slikarske i kiparske modernosti u Hrvatskoj. U tom prostoru okupljalo se između dva svjetska rata sve što je bilo likovno najprogresivnije. Aktivnosti Paviljona, što podređene trenutačnoj potrebi što trenutačnoj vlasti, nisu prestajale ni za vrijeme ratova.
– Paviljon je za vrijeme Prvog svjetskog rata bio magazin brašna. Od 1914. kad je održana zadnja izložba, pa do 1920. godine. Za Drugog svjetskog rata se pak četiri puta dogodila službena izložba hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Država je, dakle, pokušala održati kontinuitet i dostojanstvo s jedne strane, a s druge strane poslužila se Paviljonom za antisemitsku izložbu koja se zvala “Konačno rješenje židovskog pitanja”. Već 1945., dva mjeseca nakon dolaska partizana, održana je partizanska izložba. Zanimljivo je spomenuti jedan čudan slučaj. Kad su ustaše došli u Zagreb, u Paviljonu je bila izložba slika Marka Rašice. Kad su partizani ušli u Zagreb, u Paviljonu su opet bile slike Marka Rašice. U pitanju je umjetnik koji nije prvorazredne afirmacije. Djelovao je u Dubrovniku i na Kvarneru, ali eto i ‘41. i ‘45., u trenucima ratnih prevrata, njegove su slike bile u Paviljonu, što je kuriozitet koji zaslužuje novinarsku pozornost – priča Maroević pa na pitanje o Titovu odnosu prema instituciji, dodaje:
– Tito je u Paviljon došao samo na Kršinićevu izložbu jer je njegove mramorne aktove dijelio na svojim putovanjima svijetom. Kršinić je bio dobar za reprezentaciju jugoslavenske umjetnosti jer su njegova djela imala istodobno znak klasične ljepote, a umiruju i dopadljiva su. Što se tiče pak Domovinskog rata, za njegova trajanja u Paviljonu se pokušalo održati kontinuitet rada. Nije se radilo ništa manifestativno, nikakva koncesija trendu ili duhu vremena. Paviljon je sačuvao svoj dignitet. Prva imenom poznata upraviteljica Paviljona bila je Lea Ukrainčik. Vodila ga je od 1966. do smrti 2000.
– Ona je dala pečat Paviljonu, izgovorila da ne može izlagati bilo tko, napravila program po mjesecima, po zahtjevima predstavljanja djela suvremenika i njihovih novih ciklusa, poput recimo izložbe “Jedno ljeto” Ede Murtića koja je odjeknula jer je to bio i njegov povratak figuraciji i hedonizmu slikanja. Vidjet ćemo ga i na ovoj izložbi kojom slavimo 120. godišnjicu. Lea je uvela retrospektive. Recimo retrospektivu Hrvatskog salona, grupe Zemlja, grupe Trojice, ali i problemske izložbe poput erotizma, kubizma ili ekspresionizma te retrospektive važnih pojedinaca poput Bukovca, Tartaglie, Petlevskog. Izuzetno pak važna komponenta koju ostvaruje sadašnja ravnateljica Jasminka Poklečki Stošić je otvaranje Paviljona prema međunarodnoj sceni. Ima sjajne kontakte s važnim institucijama, galerijama i zbirkama. Dakle, na njegovu čelu bile su i jesu jake žene – smatra Maroević.
Izlagati u Umjetničkom paviljonu znači etablirati se. Opus izložen u Paviljonu lansiran je u povijest.
– Iako svi koji su izlagali nisu ušli u povijest, ali su se time kandidirali. U sto slikara koje sam konkretno izabrao za izložbu “Likovni vremeplov kroz 120 godina Umjetničkog paviljona” nema recimo vrlo značajnih velikana kao što su Hegedušić, Vaništa, Junek, Knifer... Zato što naprosto nisu imali samostalne izložbe u Paviljonu, što je bio osnovni kriterij izbora. Tu nije u pitanju antologija hrvatskog slikarstva. Osim toga na izložbu nisam uvrstio tzv. site-specific umjetnike koji jesu izlagali u Paviljonu, ali nemaju pojedinačni rad i njihovo izlaganje zahtijeva prostor cijelog Paviljona, što nije izvedivo. To su djelomično umjetnici koji se služe novim medijima poput Martinisa, Mirjane Vodopije, Ivane Franke... – govori Maroević i nastavlja:
– Izložbom mi je bitno pokazati da je u Paviljonu postojala ta oficijelna linija umjetnika koji su tog časa na vrhuncu svoje popularnosti. A s druge strane ukazati i na stanovite prodore jer tu je, uostalom, izlagala, recimo, grupa Zemlja koja je željela približiti se svakidašnjem životu, socijalnim temama, svojevrsnoj provokaciji, a to su opet radili na dostojan način, unatoč želji da unesu izvjesnu grubost i sirovost. Dakle, Paviljon je oduvijek i mjesto slobode i koncentracije vrijednosti. U svojih top petnaest autora i njihovih radova čije fotografije donosimo, koje ćemo između ostalih vidjeti na predstojećoj izložbi, uvrstio je Čikoš-Sesiju, Vidovića, Meštrovića, Hermana, Babića, Steinera, Tartagliu, Joba, Kršinića, Rojc, Perića, Murtića, Džamonju, Buić i Kesera, za što je dao i obrazloženja, a naš razgovorni vremeplov kroz povijest završili smo kratkim osvrtom na značaj umjetnosti nekad i sad.
– Danas umjetnost nema onu težinu koju je imala prije. Ona je danas na margini, a prije je bila jako važna. Do ‘60. je značila prodor slobode, prodor individualizma protiv kolektivizma, uvjetno rečeno, ako je socrealizam pomalo dirigirana umjetnost. Ona je nametala vrijednosti koje su bile društveno prihvatljive odnosno animatorsko-evokativne. Socrealizam je bio umjetnost pruge i izgradnje s jedne strane i umjetnosti evokacije žrtava i rata. Kad se to razbilo, umjetnost je svojom slobodarskom koncepcijom opet bila društveno silno važna, ali to je promijenio tržišni sistem. Mi nemamo pravo tržište, ono je elitističko, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, i njime vladaju dampinške cijene. Cijene koje imaju, recimo, umjetnici poput Koonsa ili Hirsta su napuhane vrijednosti. Nadam se da će povijest to na neki način korigirati – zaključio je.
Nasledje AU.