Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel, ne buš videl beli Zagreb grad! To je pjesma koju su svi već zabili jer imaju vlak na struju, jedino je mi još pjevamo saki dan. Iako nam već sto let obećavaju cug na struju, to mi nigdar ne bumo dobili jer se u njem ne vozi ni jen političar.
Rekla nam je to 73-godišnja Kata čekajući na stanici u Zaboku vlak za Gornju Stubicu.
– Da nis tuliko stara, išla bi peške i došla domom prije vlaka koji puzi ko puž, kroz smijeh nam govori objašnjavajući kako je pitanje hoće li preživjeti tu vožnju jer, iako je vani +40, u vlaku je sigurno puno više jer izgleda do oni još “kure na uglen”.
U istinitost Katinih riječi uvjerio sam se odmah nakon ulaska u vlak koji vozi na relaciji Zabok – Gornja Stubica i koji je bio gotovo prazan, što je i uobičajeno u ovo doba godine s obzirom na to da nema nastave i da traju godišnji odmori. Ono malo putnika što se zateklo u vlaku pokušavalo je šalom na račun starog vlaka skratiti vrijeme. I dok su jedni dobacivali da je vrijeme da se uključi klima, kondukter je uz osmijeh otvarao prozore pitajući ih odgovara li im temperatura.
– Ovo je prirodna klima koja neće nikom naškoditi, govorio je kondukter, napominjući da će, ako nije dovoljno hladno, dodatno pojačati klimu i otvoriti još nekoliko prozora
– Budite sretni da imate i takvi prevoz. Kaj bi vi? Išli peške po ove vrućine? Kakvi je takvi je, ipak se koturamo – kazala je Donatela, koja se svaki dan vozi tim vlakom i putuje na posao u Zagreb.
– Čovek se brzo navikne, a nemam ni drugoga izbora. Na posel moram ijti, a auto nemam. Ne znam da l’ se njem opče isplati voziti za nas par jer vidite, kad nema škole, samo se nas desetak vozi saki dan, govori Donatela ističući kako se već toliko naviknula na zvuk ove lokomotive da joj nekada zna biti neobično, vozeći se u vlaku prema Zagrebu, kada ne čuje nikakav zvuk.
Nema električne instalacije
Pruga Zabok – Donja Stubica, koja je specifična po mnogočemu, sagrađena je u duljini od 12,9 kilometara, najveća dopuštena brzina je 40 km/h, najveći dopušteni uspon 10 promila, te osovinsko opterećenje od 12 tona. Osim što je navršila stotu obljetnicu, ona još uvijek nema električne instalacije i još vozi isto kao i prije sto godina, ali i danas doprinosi i sastavni je dio svakodnevnog života svih stanovnika tog kraja, pogotovo đaka, studenata i radnika iako ne u tolikoj mjeri kao proteklih godina. Mještani se ipak nadaju da će u budućnosti doći do revitalizacije ove pruge i da će na taj način biti bolja povezanost Gornje Stubice sa Zabokom i Zagrebom.
Unatoč prilično slaboj iskorištenosti zagorske željeznice, njezina izgradnja potakla je snažniji gospodarski razvoj uočljiv u začecima industrijalizacije, proizvodnje opeke i crijepa, oživljavanju rudarstva i trgovine i unapređivanju poljodjelstva. Navedeni razlozi potaknuli su proširenje željezničke mreže i nadovezivanje pobočnih pruga na već postojeću glavnu zagorsku prugu.
Samu izgradnju vicinalne pruge od Zaboka do Gornje Stubice pokrenuo je Ivan Obad, veleposjednik iz Zagreba koji je još davne 1907. godine zatražio pretkoncesiju za njezinu izgradnju. Godinu dana poslije želio je tu prugu produljiti od Gornje Stubice preko Medvednice do Šestina na zagrebačkoj strani, gdje bi se ona nadovezivala na tramvajsku mrežu, koju je gradsko poglavarstvo namjeravalo dovesti do Šestina.
Budući da do produljivanja tramvajske mreže nije došlo, Obad je odustao od te nakane, pa je pruga sagrađena samo do Gornje Stubice. Ophod pružne trase obavljen je 26. svibnja 1914. nakon čega je počela i izgradnja pruge, i to bez odobrene koncesije i građevinske dozvole, što je bio svojevrstan presedan.
Do izbijanja I. svjetskoga rata godine 1914. bio je obavljeno 75 posto zemljanih radova i radova na ugradi pružnih uređaja, te 50 posto radova na dizanju kolodvorskih zgrada. Koncesija je napokon bila odobrena, pa je izgradnja ozakonjena tek krajem godine 1915. Zanimljiva je pojedinost da je koncesija za tu prugu odobrena na 60 godina, a ne na 90 godina kako je bilo uobičajeno. Nakon očevida pruga je 19. studenoga 1916. predana u promet. To je bila posljednja vicinalna pruga koja je izgrađena u Hrvatskoj budući da su nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije završetkom I. svjetskoga rata sve vicinalne pruge u Hrvatskoj bile podržavljene.
Vozeći se vlakom i gledajuće stanje kabina, uvjerili smo se da na ovoj pruzi i vlaku svih ovih godine nema nekih promjena. Jedino što ide naprijed su godine, sve ostalo stoji. Sjedala su sva pokrpana i vide se vijci koji su jedan na drugom i pridržavaju sjedala i naslone, kao i odjeljke da se ne raspadnu. Jedino što je modernizirano u tom stoljetnom cugu je kondukter koji više ne drži u rukama klamericu i buši karte, već ima aparat koji izbacuje vozne karte.
– Vraga je to modernizirano, još bi naš kondukter bušil karte s klamericom da ni bilo fiskalizacije. Vidite, kad trebaju pobrati peneze, onda imaju za modernizaciju, a kad treba nekaj popraviti i vrediti, onda se nema penez – govori Štef, ljutit na politiku koja je, kako kaže, uništila sve, od željeznica do cijele države, no on se ipak voli voziti u njemu jer to je postalo dio njegova života.
– U tem sem cugu svoju ženu upoznal. Isto je bilo leto, samo ni tak vruće bilo. Moja je Mara štela obluk otprti da si zeme zraka, jer onda je bila gužva i vruće u vagonu. Kak se bil zaglavil, ja sem bil kavalir i lepo se ponudil pomoći je. I tak se rodila ljubav koja traje već 38 let. Tak je negdar bilo. A denes niti kavalira niti gužve. Si kakti nemaju, a voze mercedese, samo mi pravi siromaki u 21. stoleću još se uvek vozimo u tem cugu na uglen – iako kritizirajući, polako i s nostalgijom za dobrim starim vremenima, govorio je Štef te dodao kako bi „brzo mrel“ da cug prestane voziti.
– Iako sam u penziji, ja saki dan putujem do Zaboka, nekad i po dva tri puta na dan. Najdem se s prijetelima i popijemo malo kavicu, malo pivicu, i tak prođe penzijski dan – kazao je Štef.
Kao na Divljem zapadu
Kako oko svega, tako i oko cuga, mišljenja putnika su podijeljena. I dok neki od putnika kritiziraju željeznicu kako u sto godina nisu uspjeli napraviti ništa, od modernizacije pruge do novih vagona i nagibnih vlakova, drugi uživaju upravo u toj „blagodati“, sporoj vožnji starim cugom na relaciji Zabok – Gornja Stubica, jer budi im emocije i maštu, te ih vraća u lijepu prošlost i uspomene. Danas, dok cijeli svijet živi užurbano, ima putnika koji uživaju u tim laganim vožnjama unatoč tome što kratko traju.
– Kamo da se žurim? Cijeli se život nekamo žurim. Ovako lijepo sjedneš, nema gužve, mir i tišina, i kako se ono kaže „mozak na pašu“ – govori mladi Josip, koji u tom vlaku pusti svoju maštu.
– Obožavam kaubojske filmove i jednostavno sam opsjednut s njima. Želio bih da sam živio u tim vremenima. Svaki puta kada gledam kaubojski film zamišljam da sam ja jedan od tih likova. Ovaj mi cug i pruža tu mogućnost. Čim sjednem u njega, zatvorim oči i pustim mašti na volju.
Laganini cug vozi brzinom od 40 km/h, i sad još vani samo fale Indijanci i kauboji na konjima. Još da nam željeznica da one stare vagone s drvenim sjedalima, ugođaj bi bio pravi. Kao na Divljem zapadu – govori Stjepan, koji se toliko uživio u priču da sam se i sam počeo okretati s koje strane će dojahati Indijanci, a s koje kauboji.
– Znam da su kaubojski filmovi prošlost, ali rado bih glumio u jednom. Gledajte prirodu i kako vlak vozi, i cijeli ambijent, zar to ne sliči scenama iz kaubojskih filmova? Zamislite sad ovo – zvižduk lokomotive i dim koji ispušta. S jedne strane Indijanci koji pljačkaju vlak, pucaju po nama ili jednostavno trče uz vlak, te se tako zabavljaju s nama, jadnicima koji smo osuđeni putovati vlakom. I dok gledaš te Indijance i misliš hoće li te ustrijeliti, s druge strane eto kauboja koji su te došli spasiti – u jednom dahu izgovorio je Stjepan koji se toliko uživo u svoju priču da bi čovjek pomislio da je redatelj.
– Kad imaš maštu, vrijeme nije bitno. Kratka je vožnja, ali uspijem se odmoriti i proživjeti pravi kaubojski film, i to samo za 20 kuna – kroz smijeh govori Stjepan vjerujući kako će ipak jednog dana sjesti na konja i poput kauboja projahati oko vlaka koji vozi na relaciji Zabok – Gornja Stubica.
Gotovo svi putnici s kojima smo razgovarali u tom vlaku uvjereni su kako bi Hrvatske Željeznice mogle zaraditi puno novaca da taj cug stave kao jednu od turističkih ponuda.
– Vjerujem da mnogim stranim turistima nedostaje takva vožnja jer ovako nešto više nema u Europi. Gotovo svi vlakovi voze po 150 km/h i svi su nagibni i najnoviji vlakovi, kazao je Muhamed koji je doselio u Zabok iz Jordana još davno, prije 45 godina.
– Sam izgled vlaka je atraktivan. Takav vlak vozi samo kod nas i na toj relaciji. Ovakvi vlakovi u europskim zemljama već su davno u muzejima, govori i vjeruje da će nekom pasti na pamet da to iskoristi kao turističku atrakciju.
– Vlakom bi tako mogli obogatiti našu turističku ponudu, koja je u kontinentalnom dijelu Lijepe naše svedena na seoski turizam, isprobavanje kulena i čvaraka, šunke i rakije te vina, i eventualno cijepanje drva i kupljenje sijena. Osim same atraktivnosti vlaka, tako sporom vožnjom možeš osjetiti i vidjeti sve čari i ljepote ovoga kraja.
Koliko sporo vozi, kada vlak treba stati, strojovođa jednostavno isključi pogon, i vlak sam stane, ne treba uopće kočiti. Sa sigurnosnog aspekta, također su ostvareni veliki pomaci, jer se pri ovakvim brzinama, praktički nema što dogoditi. To bi stvarno bila turistička atrakcija – govori Muhamed ističući kako bi turistička zajednica i HŽ trebali o tome razmisliti i dodati još neke specifičnosti i okrenuti cug u dobitak, a ne na gubitak.
– Nikako nije dobro. Kad je vruće, ne možeš sjediti u vlaku jer temperatura je uvijek visoka, a kad je hladno, moliš boga da stigneš na cilj i da se pritom ne smrzneš. Svake zime kada sjednem u vlak, sjetim se priče „Vlak u snijegu“ i molim Boga da je ne proživim – kaže jedan mladi putnik. Drugome ne smeta ništa.
Vozim se i šaljem e-mailove
– Evo, vozimo se 20-ak minuta i ja uspijem napraviti hrpu posla. Bavim se prodajom nekretnina i to mi je prilika da u miru pošaljem mailove i poruke koje trebam. Vožnja je spora, ali meni ugodna jer ne smetaju mi ni vrućina ni hladnoća. Samo da imamo wi-fi i da čovjek može raditi svoj posao. Hoćemo li zaglaviti u snijegu ili će lokomotiva zakuhati, što se ponekad zna dogoditi, meni svejedno, samo da mogu raditi – rekao je Mario, koji svaki dan putuje u Zagreb i ističe kako mu se bolje i ugodnije, ali i jeftinije, voziti cugom nego autobusom.
Za razliku od ljetnog razdoblja, u zimsko vrijeme, osim školaraca i studenata, vlakom putuje i mnogo kumica koje svoje proizvode, sireve i jaja, prodaju na placu u Zaboku. Jedna od njih, Barica, zatekla se u vlaku vraćajući se iz Zaboka prema Gornjoj Stubici od liječnika.
– Vidi, sine, kak je vruće. Ja dva mjeseca nisam bila na placu u Zaboku. Nemam auto i da sireve vozim cugom, možeš misliti kakvi bi došli do Zaboka, mogla bih ih samo baciti u smeće – govori Barica koja, zahvaljujući mirovini pokojnog muža, može preživjeti ljeto.
Iako imaju mnogo zamjerki i primjedbi, Zagorci su ipak ponosni na svoj cug i prugu. I nadaju da će voziti još sto “let”.
Viš na, prije sto let je Zagreb imel veleposlanika v Gornje Stubice.!