Davor Bruketa, kreativni direktor reklamne agencije Bruketa&Žinić&Grey, koju je osnovao s Nikolom Žinićem još 1995. godine, u razgovoru je mladenački jednostavan, skroman i otvoren. Jedan od naših najpoznatijih dizajnera, koji je sa svojim timom prije nekoliko godina u Hrvatsku ‘dozvao’ i veliku Grey grupu koja je dio najveće svjetske grupacije za komunikacijske usluge WPP, može se pohvaliti s čak šestotinjak nagrada za oglašavanje i dizajn.
Latentni fotograf, kako će za sebe reći zbog strasti prema fotografiranju, u svom poslu, ali i partnerstvu uživa jednako strasno kao i prvog dana. Ili možda i mrvicu više? Nije mala stvar zaslužiti mjesto unutar globalne kompanije s više od 200.000 zaposlenih, i to u zemlji koju svijet ne prepoznaje kao rasadnik kreativaca i kreativnih industrija.
Pandemija ga je, kao i većinu poslovnog svijeta, prikovala za matičnu zemlju. Ali i u tome je ovaj pozitivac našao dobre strane. Počevši od čeprkanja u vlastitom vrtu, što je prije korone smatrao gnjavažom. Tek su ga sad istinski fascinirale i pogodnosti koje omogućuju moderne tehnologije, a ograničenja u putovanju pomogla su da dođu do punog izražaja. Također, priznat će dječački posramljeno, prvi put je posjetio i neka poznata jadranska mjesta. ‘Višak’ vremena nastao izostankom poslovnih putovanja koristi i za usvajanje novih znanja, promišljanje o tome kakva će biti postpandemijska era, budućnost s umjetnom inteligencijom, ali i hrvatska realnost. A materijala za mozak naviknut prodirati u suštinu, koliko god Hrvatska mala bila, ne manjka.
Ovo svakako nije povod, ali počet ću s vašom nedavnom opaskom u gostovanju na jednoj televiziji. U emisiji u povodu Večernjakove izložbe “Hrvatska svijetu” o Večernjakovu glavnom uredniku govorili ste kao o ‘suvremenom domoljubu’, što je i nama koji ga dobro poznajemo dalo jednu novu vizuru, a vas još jednom legitimiralo kao stručnjaka koji brendira lako i precizno. Je li to dar ili vještina koja se u poslu s vremenom samo usavršava?
On je definitivno najmoderniji mogući domoljub, i to onaj koji pokušava povezati ljude bez obzira na njihova različita stajališta i svjetonazore. Daje prostor i jednima i drugima i trećima, a to je fenomenalno, jer našem društvu nedostaje upravo kapaciteta za dogovaranje, razumijevanje, uvažavanje i toleranciju. Ali, ne, nije dar uvidjeti takve stvari. To su godine vježbe da se sukus izvuče na površinu. To zapravo i jest moj posao: iz šume informacija i gomile podataka izvući u jednoj rečenici suštinu o tome po čemu je netko ili nešto posebno. Apsolutno vježba, nema veze s talentom...
Do samog talenta i ne držite previše, kažete da on čini svega 10 posto uspjeha, jeste li onda, s obzirom na vaše poslovne uspjehe, zapravo veliki radoholičar?
Mislim da je do talenta i manje od deset posto. Talent može biti samo akcelerator, rezultat je uvijek talent pomnožen s trudom. Primjerice, ako je talent sto, a trud nula, na kraju se dobije nulu. Ako je talent jedan, a trud tisuću, onda je i rezultat tisuću. A ako je, recimo, talent sto, a trud tisuću, dobijemo iznimnog pojedinca čiji rezultati ulaze u povijest. Što se tiče moje predanosti radu, ne bih rekao da sam radoholičar. Zapravo sam i relativno lijen. Ali, kad me nešto zanima, mogu se tome beskrajno posvetiti i nad tim ‘visjeti’ danonoćno. Imam sreću da me to čime se bavim uistinu zanima, a praktički svaki dan radimo nešto novo i onda nema problema oko inspiracije i motivacije. Kad bi to bilo nešto što me ne zanima, što me psihički iscrpljuje, e to bi mi bilo teško raditi i pet minuta.
Čini li vam se da je kod nas rad malo podcijenjen? Popularnije je tražiti prečice, poznanstva, kumove...
Moj tim i ja okruženi smo ljudima koji ulažu puno truda u svoj posao. Ali, da, mogao bih se složiti da su te prečice jedna od boljki našeg društva, koja, pritom, stvara nepovjerenje i podriva sustav u cjelini. Za to postoje i duboki povijesni razlozi. Nekad je bila vrlina podrivati sustav, a sad kad je taj sustav naše zajedničko dobro, to postaje velika prepreka. Iako, ako usporedim situaciju s onom otprije 20-30 godina, čini mi se da se ona ipak dosta popravila. Stvari koje su u devedesetima bile normalne na sreću više nisu i danas ne prolazi odnos prema javnom dobru, procedurama i sl. kakav je bio u ono vrijeme. U međuvremenu su ojačale institucije civilnog društva i nadzor pa se pozitivni pomaci definitivno događaju.
Vaš partner Nikola Žinić kaže da je vaša najveća mana, a ujedno i najveća vrlina, posvećenost detaljima. Spominjao je i riječ cjepidlaka... Griješi li?
Ne, u pravu je. Međutim, ima jako puno dobrih stvari i jako malo vrhunskih, a razliku često čine mali kvalitativni pomaci, odnosno taj neki detalj. To može zahtijevati i dvostruko više truda, ali uglavnom se oko tog detalja isplati potruditi. Naravno, ne zahtijeva sve cjepidlačenje, ponekad je ono i kontraproduktivno, ali jedini način da se napravi nešto vrhunsko jest da se baviš detaljima, u tome je trik. Bog je u detalju. Mana je kad se predaš detaljima koji zahtijevaju golem trud, a vrlo malo doprinose kvaliteti. Ponekad toliki trud i tu razliku nitko na kraju i ne vidi, ne treba i ne traži, to je onda bačena energija. Poanta je u dobroj procjeni gdje je takav trud nužan, a gdje kontraproduktivan.
Partneri ste već četvrt stoljeća, mnoga partnerstva ne potraju toliko, kako funkcionirate?
Nikola Žinić i ja osnovali smo firmu. Kasnije nam se pridružio iznimno talentirani Siniša Waldinger. Ali firma nismo nas trojica, nego deseci iznimnih ljudi u agenciji i oko agencije koji dijele zajedničku ambiciju. Kad gledam unatrag, imali smo čast raditi za neke od najzanimljivijih i najpametnijih ljudi u ovom dijelu svijeta i surađivati s nekima od najtalentiranijih ljudi u ovoj regiji i šire. Kad pogledam što se sve dogodilo u ovih četvrt stoljeća, doista smo imali sreće. Kroz godine su se uloge u našem partnerstvu mijenjale, ovisno o osobnim preferencijama i izvanjskim okolnostima, ali sve je to išlo bez nekih potresa, onako ‘go with the flow’. Nas u svemu zanimaju dugoročna partnerstva. Za Adris i Podravku, recimo, radimo dulje od 20 godina. Isto je i sa stranim partnerima – za Coca-Colu radimo već dulje od pet godina na različitim brendovima.
Navodno svakodnevno i oduvijek sve zapisujete u crnu bilježnicu, je li to samo dio legende o uspjehu mladog zagrebačkog dizajnera ili?
Popunio sam njima cijelu policu, sve ih čuvam, ali u jednom trenu ipak sam pristao na digitalni kalendar jer je to ipak neusporedivo praktičnije. Godinama sam uistinu sve zapisivao, a onda bih godinama poslije znao koji dan sam što radio prije pet, sedam ili deset godina. Nemam više taj pregled, ali to mi je sad super uspomena. Sada crnu bilježnicu imam samo za skice. Razmišljam kroz crtanje, to na sastancima djeluje glupo, kao da se dosađujem i nešto črčkam, ali ta radnja potiče moj mozak na rad. Ruke skiciraju, a mozak se bavi temom. Sličan efekt za mene, inače, ima i hodanje.
Kažete da je brend ono što ljudi o nekom pričaju kada iziđe iz sobe, pitate li se ponekad kako vas opisuju? I uostalom, kako biste vi opisali dvojac Bruketa&Žinić?
Temelj svega što radimo je kreativnost, to je nešto što nas pokreće, uzbuđuje i motivira naš cijeli tim. Neovisno o tome na kojoj tko poziciji radi, svi svakodnevno vježbamo svoj kreativni mišić i to se osjeti, a ljudi na kraju ne gledaju što govorite, nego što radite. Osim toga, mi smo još prije nekoliko godina shvatili da se taj kreativni mišić može upotrijebiti i za druge stvari, a ne samo za oglašavanje. S mnogim kompanijama već i radimo na kreiranju jedinstvenih proizvoda i usluga, što u konačnici daje bolje efekte nego klasično oglašavanje, a ulaganja su pritom manja.
Kako bilo, vi ste svakako pripadnik uspješne Hrvatske; moderne, pozitivne, kreativne, koja nema neugodnih privatizacijskih i inih repova, ali ste kao takvi, nažalost, u manjini. Zašto Hrvatska nema više sličnih, uspješnih poslovnih priča?
Mislim da ih ima jako puno, ali možda se o njima manje zna u javnosti. Postoji niz uspješnih mikropoduzetnika, pa i cijela jedna generacija IT poduzetnika o kojima se počelo govoriti i koji će, nadam se, poslužiti kao pozitivan primjer klincima. Istina je da zaostajemo za razvijenim zemljama kad uspoređujemo količinu poslovnih pothvata s obzirom na broj stanovnika, svakako trebamo bolji omjer, ali treba gledati trendove. A oni su pozitivni i to je važnije od trenutačnih omjera. Čini mi se da sve više mladih ljudi shvaća da se više isplati ulagati u vlastito obrazovanje i pokušati nešto napraviti sam, nego tražiti posao u nekoj državnoj firmi i na sigurnoj, ali maloj plaći gljivariti do kraja života. Poduzetništvo jest nesigurno, ali je uzbudljivo i ako se dovoljno rano s time počne, što toplo preporučujem, otvara se prostor za učenje iz grešaka i rastu šanse za uspjeh. Iako, nikad nije kasno. Evo, čitam neki dan u Financial Timesu da je pandemija u Americi rezultirala enormnim brojem novih poduzetničkih ideja i poduzeća. Neki su izgubili posao i bili prisiljeni započeti nešto novo, a drugi su, radeći od kuće, vrijeme koje su uštedjeli na putovanju do posla investirali u neki svoj poslovni eksperiment i pokušaj da uspiju u nečem novom. Ne znam ima li kod nas takve statistike, ali uvjeren sam da ima sličnih primjera.
Koji dio hrvatskog gospodarstva vidite kao najpotentniji za izlazak na strana tržišta?
Usred smo nove tehnološke revolucije. Europa je u zaostatku, naš kontinent nema nijednu svoju društvenu mrežu, nijednog globalnog retailera poput Amazona, nijednu masovnu tražilicu. Rusija i Kina to imaju, Amerika ih ima čak nekoliko. Kasno je da se hvataju ti vlakovi, ali treba se usredotočiti na ono što dolazi, a to su tehnologije koje se temelje na umjetnoj inteligenciji. One su novi parni stroj, nova električna energija, a Europa ima šansu. Ima je i Hrvatska. Štoviše, kod nas postoji i nukleus firmi koje se time bave. Jedna od njih je, recimo, Mindsmiths koja želi omogućiti da svatko ima pristup V.I.P usluzi, bez obzira na to je li riječ o medicini, bankarstvu ili nečem trećem. Umjetna inteligencija otvara nam vrata jednog boljeg svijeta u kojem će se usluge demokratizirati i svi ćemo imati pravo na jednaku kvalitetu. Recimo, neka banka danas ima milijun korisnika, naravno da se ne može svima posvetiti jednako i da najveću pozornost pridaje klijentima za koje po nekom svom kriteriju odredi da su najvažniji. Umjetna inteligencija omogućit će da svih milijun korisnika dobije istu kvalitetnu uslugu. Ili u zdravstvu, skenira se vrhunskog liječnika, mapira njegovo znanje i uz pomoć tehnologije koja je sposobna „učiti“ svaki pacijent dobiva vrhunsku uslugu. U konačnici možda i bolju nego od liječnika s kojim se krenulo budući da će baza znanja rasti sa svakim novim slučajem. I to brže jer će biti puno više interakcija nego što ih neki liječnik može imati.
Mnogi se boje da će ‘strojevi’ postati nadmoćni, savršeniji nego ljudi; što ćemo uopće raditi zamijene li nas i u tako delikatnim poslovima kao što je liječenje ljudi?
Nikada neće biti savršeniji od ljudi, to je isto kao da kažemo da je avion savršeniji od čovjeka jer može letjeti, a čovjek ne može. Istina je da se svaka tehnologija može zloupotrijebiti, tome smo svjedoci i danas. Cijenu svake nove tehnologije ljudi su u povijesti često plaćali i svojim životima, ali ukupan učinak na ljudsku vrstu na kraju ipak je bio pozitivan. Nadam se da smo nešto i naučili iz dosadašnjih iskustava. A što će ljudi raditi? Pa ni danas više ne radimo ono što su radili naši preci koji su skupljali sjemenke ili okopavali zemlju. Nikada strojevi neće postati ljudi i za nas će uvijek biti posla. Tehnologija teži tome da preuzima poslove koje se nama ne da raditi ili su jednostavno dosadni, na bilo koji način repetitivni ili za koje smo naprosto prespori. Nama će ipak ostati najbolje stvari...
Umjetna inteligencija dobrim je dijelom enigma, što ste naučili na tečaju finske vlade posvećenom toj temi?
Tečaj još traje. To je, inače, sjajan, besplatan poklon finske vlade svim građanima Europske unije. Postoji i verzija na hrvatskom jeziku, a mogu ga pratiti svi koji imaju internet i osnovnoškolsko znanje. Samo treba u tražilicu ukucati Elements of AI. Prije otprilike mjesec dana bilo je oko 16.000 polaznika iz Hrvatske, sad ih je sigurno i više. Namjera je finske vlade da ponudi europskim građanima osnovna znanja o tehnologiji koja će vrlo skoro biti u širokoj primjeni kao što je danas struja. To ne smije ostati znanje koje je rezervirano samo za usko specijalizirane stručnjake, jako je važno da što više ljudi razumije osnovne principe te tehnologije. Potpuno je sporedno čime se tko bavi, hoće li biti inženjer ili pjesnik, ta znanja postaju dio pismenosti i opće kulture.
Negdje ste izjavili kako je već danas dovoljno imati solidan mobitel ili tablet da bi se komuniciralo i radilo s cijelim svijetom, jeste li previše pojednostavnili?
Nisam, a mobitel čak može biti i prosječan. Sva znanja su dostupna na internetu, većina je čak i besplatna, samo treba otkriti što je nekom potrebno, koliko ljudi na svijetu ima istu potrebu pa onda razvijati rješenje. To je danas uistinu lakše nego ikada. Treba biti i kreativan i originalan. Fascinantno je da možeš sjediti u Zagrebu i raditi u Singapuru. Sve potrebne tehnologije za to postoje već neko vrijeme, ali pandemija nas je natjerala da se tim alatima napokon i masovno koristimo. Otpala su naporna, skupa poslovna putovanja, koja su s čekanjima na aerodromima i veliki gubitak vremena. Mislim da još nismo svjesni koliko se i vremena i novca uštedjelo masovnom upotrebom postojeće tehnologije i koliko će to ubrzati stvari i na kraju poboljšati ekonomiju. A nadam se i digitalizirati javni sektor. Ja, recimo, jedva čekam mogućnost online glasanja na čestim referendumima.
Vi ste u posao krenuli još kao student, sredinom devedesetih, jeste li se sudarali s namještenim natječajima, kvarnim ljudima, nečasnim ponudama?
Možda do neke mjere, ali puno manje nego što se misli. Čak i kad bi ishod za nas bio negativan, uglavnom nisam pomišljao da se radi o nepoštenom natječaju. Danas je puno manje takvih neprincipijelnih stvari nego prije 30 godina, to su, čini mi se, više iznimke nego pravilo. Ali mi smo možda privilegirani, jer većina poslova ipak sama dolazi k nama. Iako, u početku smo išli i od vrata do vrata. Sjećam se kad sam otputovao u Njemačku s našim portfeljom, doslovce sam obilazio agencije, nazvao bih tajnicu, dogovorio sastanak, i od jedne do druge nudio naše usluge. Trebalo je pobijediti i sram i strah od odbijanja, čega stvarno nije manjkalo, ali se isplatilo, rezultata je bilo već u idućoj godini.
Nikad niste razmišljali o odlasku iz Hrvatske?
Ne, u Hrvatskoj je lijepo živjeti kad čovjek ima riješenu egzistenciju. Hrvatska ima puno potencijala, šteta je što su se mnogi odselili, ali i vratit će se kad se ovdje popravi klima. I to s nekim novim znanjima i vještinama.
Po čemu je Hrvatska tako posebna za vas osobno, ali i kad govorimo o brendiranju?
Imali smo sreće što je nakon rata brzo izblijedjela percepcija o Hrvatskoj kao opasnoj, ratnoj zoni. Još su prije desetak godina prve asocijacije na našu zemlju bile sunce, more, prirodne ljepote, dobri sportaši. Dakle, sve pozitivno, što je velika stvar, pogotovo, da naglasim, tako ubrzo nakon rata. A kada je neka zemlja lijepa, to implicira da je u njoj i lijepo živjeti. Danas, kad se ozbiljni poslovi za ozbiljne kompanije mogu raditi otkud bilo, to postaje još zanimljivije. Hrvatska ima veliku priliku da privuče dobrostojeće, obrazovane ljude koji bi odavde radili svoje uobičajene poslove i dobro je da Hrvatska turistička zajednica počinje s kampanjom posvećenom ponudi za digitalne nomade. I Vlada je napravila svoj dio posla, ljudi kod nas sada mogu boraviti cijelu godinu u kontinuitetu, a povoljno je i što imamo odličnu prometnu infrastrukturu. Treba još investirati u digitalnu infrastrukturu, iako ni to nije sasvim loše, i Hrvatska ima priliku da dodatno kapitalizira svoj pozitivan imidž.
Kakvu sliku vaši kolege, dizajneri i stručnjaci za marketing i brending iz svijeta, imaju o našoj zemlji? Znaju li više od sporta, sunca i mora?
Pa i njima je prilično jasno da naša zemlja nije poticajno okruženje za jako ambiciozne ljude koji žele u nečemu biti najbolji na svijetu. Naša okolina i mentalitet to ne podržavaju baš osobito. No jako smo dobri u balansu između posvećenosti profesionalnom i privatnom u životu, to mnogi stranci prepoznaju i zbog toga vole našu zemlju. Štoviše, poznajem mnogo stranaca koji planiraju zadnju trećinu svog života, kad im karijera više ne bude u fokusu, provesti u Hrvatskoj. Taj omjer posvećenosti poslu i privatnom životu koji je jednom riječju ugodan, može biti i osnova hrvatskog brenda. No, lijepa priroda nije dovoljna, potrebno je dodatno urediti sustav i ispuniti još dosta pretpostavki.
Jesu li svjetski prepoznatljivi i popularni crveno-bijeli kvadratići vizualni identitet na kojem treba ustrajati?
Tome se nema što dodati, Boris Ljubičić je postavio taj sustav početkom devedesetih kad je aplicirao za zastavu i grb Hrvatske. Nije postalo službeno, ali kvadratići su zaživjeli kroz sportske kanale i postali nematerijalna imovina ovog društva, koju sad treba zaštiti, regulirati i dalje njegovati. Vizualna prepoznatljivost jako je važna u suvremenom svijetu, mi je imamo i nadam se da će je Ministarstvo kulture u nekom trenutku napokon i zaštititi. A možda, nadam se, i financijski nagraditi autora, koji je po meni jedan od rijetkih hrvatskih dizajnera koji zavređuje spomenik. Zahvaljujući njemu imamo vrijednu imovinu, produkt hrvatskog rada, koja je poznata u cijelom svijetu. Toga baš i nemamo previše.
Možda još Vegetu?
Da, to je prehrambeni proizvod koji je prisutan u cijelom svijetu, od Sjevernog pola do Australije, a sami mu pridajemo malo pozornosti. Više pričamo o soja sosu nego o našem originalnom okusu koji vole ljudi diljem svijeta. Ne ponosimo se njome, a Vegeta čini dio naše kulture i posebnosti.
Smeta vam i nered u prostoru, neuređena dvorišta, različite boje prozora na novozagrebačkim neboderima i sl. Kažete da nered stvara nepovjerenje, a nepovjerenje kaos. Politiku i političare ne spominjete. Pa tko je kriv za nered u društvu?
Po meni je potpuno neproduktivno kriviti druge za stanje u kojem se nalazimo. Vrlo je jednostavno uperiti prst u drugoga, ali i potpuno neefikasno, jer to neće ništa promijeniti. Ništa lakše nego reći da su političari krivi. Međutim, mi smo demokratsko društvo, a njih nam nisu poslali ni Turci ni Austrijanci ni netko treći. Sami smo ih izabrali i oni su naša refleksija. Jedini način da se nešto mijenja jest upitati sebe: “Što ja mogu promijeniti?” Sve oko nas reflektira našu spremnost i sposobnost da se uskladimo, dogovorimo i, na koncu, dio svog vremena i energije uložimo u zajednički interes. A zajednički interes je i država i naša zgrada i haustor. Svi smo sudionici stvarnosti koju živimo i svatko od nas može biti promjena. Od žaljenja i prigovaranja nema baš nikakve koristi.
Odlazak dugovječnog Bandića onda sam po sebi neće ništa promijeniti?
Dugogodišnji gradonačelnik Zagreba nije to bio po svetom Petru nego po glasovima birača, on je predstavljao volju dobrog dijela građana, s tim da tu ubrajam i one koji nisu izlazili na izbore. Promjena je dobra, to da je nečija vladavina efikasna dugi niz godina iznimka je u demokratskim sustavima. Takav je primjer, recimo, Angela Merkel. Onoga, pak, tko dođe na čelo Zagreba čeka jako težak posao...
Po mnogima je Zagreb zapušten, pa i devastiran, kako ga vi vidite?
Zagreb ima rupu u samom centru. Gredelj je prostor dva puta veći od jezgre Dubrovnika, stoji zapušten i dijeli grad. Postoji studija koja predviđa novi kvart s kulturnim, stambenim i poslovnim sadržajima. To je veliki razvojni potencijal, čudi me da kandidati o tome ne razgovaraju. Zagreb već ima nadzemnu željeznicu, dvije linije, Zapad – Istok i kružnu liniju na koju bi se mogao priključiti vlak s aerodroma. Kružna se uopće ne koristi za gradski javni prijevoz.
Potez od Lisinskog do Muzeja suvremene umjetnosti novi je centar grada. Rješenje koje bi napokon grad trebalo dovesti i na obale Save staro je više desetljeća. Zagreb ima i puno drugih izazova, poput održivog odnosa prema otpadu. To nisu kozmetički projekti, skulpture i fontane već ozbiljni iskoraci koji traže osobu sposobnu povezati javni i privatni sektor. Nadam se samo da netko od kandidata za budućeg gradonačelnika ima istovremeno organizacijski kapacitet i jako, jako puno osjećaja za javni interes.
Pametnih u politici manjka, imate li vi takvih ambicija?
Ja sam dobar u svom poslu, ne mislim da bih bio tako dobar političar. Osim toga, ravno je dobitku na lotu kad čovjek radi posao koji voli, a ja imam tu sreću.
Vaša agencija u više je navrata radila i za turističke zajednice i kompanije, čini li vam se da se domaći turizam razvija u dobrom smjeru?
Opet ću govoriti o trendovima, a oni kažu da se i naš turizam kreće prema sve originalnijim proizvodima, puno promišljenijima nego nekada i da kvaliteta raste više nego kvantiteta. Na Jadranu imamo sjajnih primjera turističkih proizvoda s velikom dodanom vrijednosti poput Adrisovih investicija u turizam ili malih, ali detaljno promišljenih poput Boškinca. I to je pravi put. Kvalitetne goste koji su obrazovani i imaju višak novca koji žele potrošiti na putovanju zanimaju jedinstveni doživljaji koji ne moraju biti spektakularni, ali moraju biti autentični i proizlaziti iz lokalnih posebnosti. U moru pretencioznih hvalisavih turističkih slogana iz cijelog svijeta, kojima nitko ne vjeruje, a neki su na rubu dobrog ukusa, za Hrvatsku bi se moglo reći – ‘As it is’. Takva je kakva je. Autentična, svoja, u nekim stvarima divna, a u nekima divlja. Jeftine fabrikacije lažne idile su dosadne, stvarni život je uzbudljiviji od nemuštih dekora.
Ponekad vam se sigurno dogodi da reklamirate proizvod ili uslugu u koju nemate stopostotno povjerenje, pa zbog toga morate i lagati, muči li vas to?
To se možda moglo raditi prije interneta, ali sada više ne. Potpuno je kontraproduktivno i neisplativo frizirati, jer se to na društvenim mrežama brzo razotkrije. Nema laganja, mi samo nastojimo spojiti pozitivne karakteristike nekog proizvoda s ljudima kojima on treba.
Reklame su postale zamorne, puno ih je i mnogi mijenjaju TV program čim se pojave, kakva je uopće budućnost reklamnog biznisa?
Kad su reklame dobro targetirane, reakcija nije takva. Nekad smo mislili da ćemo s vremenom moći savršeno targetirati, ali zbog brige o osobnim podacima kotač povijesti zavrtio se unatrag. U svakom slučaju, najbolji komunikacijski projekti već danas ne izgledaju kao reklame, već kao sadržaj u kojem želimo sudjelovati, koji želimo dijeliti i u koji želimo uključiti druge. Ili još bolje, najbolji komunikacijski projekt je originalan proizvod ili usluga, relevantan do te mjere da o njemu žele govoriti i mediji i potrošači. U zadnje vrijeme jedan dio naših kreativnih mišića radi upravo na kreiranju novih, originalnih proizvoda i usluga. Pritom koristimo kolaboracijske i kokreacijske alate poput design sprinta ili design thinkinga koji, kako smo otkrili u pandemiji, sasvim dobro rade i na daljinu. Prije tri mjeseca sudjelovali smo kao dio međunarodnog tima u kreiranju originalnog proizvoda za veliku globalnu kompaniju i pritom smo u nekoliko dana napravili i inicijalno testirali nekoliko vrlo hrabrih koncepata. Prije 6 mjeseci na globalno smo tržište za veliku slovensku vinariju lansirali pjenušac za koji smo osmislili originalan proizvodni proces što je izazvalo zanimanje medija iz cijelog svijeta i na kraju se vrijednost boce povećala šest puta. Danas je naš posao daleko zanimljiviji od uobičajenog osmišljavanja reklama. Danas sa širokim timom različitih stručnjaka i našim klijentima smišljamo nešto zbog čega će svi govoriti o njima. Kreativnost je oduvijek bila i ostala temeljni dio poslovnog procesa uspješnih kompanija, jer se bez kreativnosti ne bi dogodila Vegeta ili fantastični hoteli poput Lonea ili Parka.
Možda ne u reklamama, ali istina se danas uvelike zloupotrebljava na društvenim mrežama, gdje smo izloženi teorijama zavjere, lažima o izmišljenoj pandemiji, nepostojećem virusu, štetnim cjepivima protiv COVID-19 i sl. Treba li se toga bojati?
To jest opasno i svi skupa učimo kako kroz to navigirati. Ključno je koristiti zdrav razum, provjeravati informacije, a posebno paziti da ne širimo nešto što nije istina i ne da se provjeriti. Ali, ta poplava svakojakih informacija bez izvora samo podiže važnost klasičnih medija.
Po vama oni su jedna od brana prema tom moru neistina, no istodobno, možda im je teže nego ikada probiti se do publike, kakav može biti ishod toga?
Da, tiraže nisu sjajne, iako neki mediji i dalje imaju tiskano izdanje, većina ljudi informira se na digitalnim platformama. Taj trend će samo jačati. Iako, u budućnosti će svatko tko bude želio kvalitetnu informaciju morati to i platiti i na webu. Trenutno stanje nije održivo i drago mi je da se s naplatom sadržaja na portalima napokon počinje i u Hrvatskoj. Ljudi moraju znati da nema besplatnog ručka, svaku informaciju kojoj smo izloženi netko je platio, a ako nije jasno tko je taj, ne znamo ni je li istinita ni je li u našem interesu. Istina, nisu ni tradicionalni mediji imuni na manipulacije, ali ipak ih je tu neusporedivo manje. To se počinje shvaćati, u zapadnoj Europi i Americi kvalitetni mediji uredno naplaćuju svoje članke, a na neke sam i sam pretplaćen. Mi, nažalost, ni u tome nismo u vrhu tranzicijskih procesa, ali ne znam zašto netko misli da primjerice Netflix treba plaćati, ali ne i informacije koje nam pružaju mediji.
Za generaciju vašeg sina to će biti posve uobičajeno. On se školuje u Hrvatskoj? Je li naslijedio vaše talente?
Četrnaest mu je godina i, da, školuje se u Zagrebu, a dogodine će u srednju školu. Naš školski sustav pruža solidne osnove, iako ima puno prostora za unapređenje. Jedna od stvari bi, recimo, mogla biti i da ostane mogućnost online nastave i nakon pandemije. Inače, on ima svoje talente i interese. Samo se nadam da će ih pomnožiti s dovoljno truda i zahvaljujući tome doživjeti fantastične stvari koje će mu bez toga biti nedostupne. Učenje otvara spoznaje i iskustva bez kojih je život puno manje zanimljiv. U konačnici, supruga i ja želimo mu jedino da, poput nas dvoje, može živjeti od posla koji voli.
Vašoj obitelji uspješan posao omogućuje vrlo ugodan život, ima li u vašoj svakodnevici i nekih glamuroznih detalja i situacija? Kako živite?
Moja svakodnevna rutina uključuje oko sedam kilometara hodanja, od kuće do posla i natrag te plivanje dva-tri puta tjedno. Uglavnom ustajem u pet-šest sati, jer tako dobijem dva-tri sata samo za sebe. Radi toga liježem ranije, ali preskočiti izležavanje pred TV-om realno i nije neka žrtva. Automobil nemam već osmu godinu, a što se tiče luksuza, za moju obitelj to su prvenstveno putovanja. Što autentičnija iskustva, to bolje. Jednom smo spavali u prašumskom kampu kod domorodaca i živjeli poput njih. Rijetka iskustva, susreti sa zanimljivim ljudima, to je luksuz 21. stoljeća. A moj posao je i moj hobi. Osim što obožavam fotkati i objavljivati fotke na Instagramu.
Mijena je puno, promjene su stalne, ali jedno ostaje isto – jarkocrvene čarape koje, koliko sam vidjela, nosite čak i uz odijelo. Imaju li neko posebno značenje?
Crvene čarape su podsjetnik da se uvijek isplati raditi stvari drukčije od drugih, pa makar i u najsitnijem detalju.
pederska posla