Prosvjedi i neredi koji su izbili na američkim ulicama krajem svibnja te se produljili na dobar dio lipnja bili su potaknuti policijskim ubojstvom Afroamerikanca Georgea Floyda u Minneapolisu. Bilanca demonstracija sasvim je jasna – pod vodstvom pokreta Životi crnaca vrijede (“Black Lives Matter), koji će gotovo sigurno utjecati na to kako policajci rade svoj posao i kako šira javnost gleda na pitanja rasizma institucija, nastao je najveći antirasitički val u Sjedinjenim Državama u posljednjih 50 godina.
Pokret je istodobno i meta vrlo ozbiljnih kritika zbog radikalnih prijedloga, poput eksplicitnog zalaganja za ukidanje policije te prenaglašavanja policijske brutalnosti i zanemarivanja opasnosti koje Afroamerikancima prijete od drugih ljudi, naročito kriminalaca iz njihove vlastite zajednice. No, takav je kompleksni pogled na prosvjede karakterističan za pobune i prosvjede u modernoj svjetskoj povijesti koje su promijenile tok političkog i društvenog razvoja. Zagovornika i protivnika prosvjeda ima i danas, ne samo među običnim ljudima, već i povjesničarima, ekonomistima, sociolozima, političarima... Povijest modernih prosvjeda počinje u drugoj polovici 18. stoljeća, i to u Sjedinjenim Državama i Francuskoj.
Video: Prosvjedi zbog preminulog Georgea Floyda
U SAD-u, tada još uvijek britanskoj koloniji, 1773. godine dogodila se poznata Bostonska čajanka. Bio je to prosvjed tamošnjih stanovnika u kojem je nekoliko desetaka američkih patriota s brodova u bostonskoj luci u more pobacalo oko 45 tona čaja. Gnjevna reakcija bila je potaknuta odlukom engleskog parlamenta da posebno snažno oporezuje čaj koji je izvozio u američke kolonije, a u britanskom parlamentu nije bilo kolonijalnih predstavnika. Tom se prilikom razvila krilatica “Nema oporezivanja bez predstavljanja”. Bostonska je čajanka vodila i skorom ratu za nezavisnost američkih kolonija od britanske matice te, posljedično, i uspostavljanja SAD-a kao države. Samo nekoliko godina poslije, 1789. izbila je revolucija u Francuskoj koja se pretvorila u jedan od događaja koji je usmjerio tijek moderne povijesti: nakon nekoliko važnih događaja poput zauzimanja tvrđave Bastille u ljeto 1789. te razvlašćivanja krune, a na kraju i smaknuća kralja i uspostave republike, ideje individualizma, nacionalizma, sekularizma i liberalizma širile su se diljem svijeta upravo iz Pariza.
No, osim toga, Francuska je revolucija ostavila i znatno kontroverzniju ostavštinu osnivajući prvu državnu zajednicu režima sličnog totalitarizmu u kojoj je bilo normalno i prihvatljivo počiniti masovne egzekucije političkih protivnika, po čemu je najpoznatiji bio jakobinac Maximilien Robespierre. Njegova je vlast, poznata po teroru, obilovala smaknućima “neprijatelja revolucije”, pokušajem uništavanja Katoličke crkve te uspostavljanjem posebne sekularne religije zbog čega su ga mnogi prozvali vođom kulta. Revoluciju je na kraju završio Napoleon Bonaparte preuzevši vlast u Francuskoj. Zanimljiva ostavština Francuske revolucije bila je i negativna reakcija na nju nekih europskih intelektualaca, među njima i irskog političara Edmunda Burkea koji je knjigom “Razmišljanja o Francuskoj revoluciji” postavio temelje modernog konzervativizma. U 19. stoljeću na Zapadu su bile zabilježene poneke pobune i revolucije iako je malo koja ostvarila velike rezultate.
Početkom 19. stoljeća pojavili su se ludisti, radnici koji su razbijali strojeve i tvornici za koje su vjerovali da će uzrokovati nestanak poslova za radnike u manufakturama. Sredinom 19. stoljeća u nekoliko je zemalja u Europi bilo više građanskih revolucija, no na prave je i velike masovne prosvjede, koji su uključivali spontana okupljanja najširih slojeva društva, trebalo čekati 20. stoljeće. Jedna od prvih pobuna koja je preokrenula tijek povijesti zasigurno je ruska Oktobarska revolucija koja je 1917. uspostavila prvu marksističku vlast u nekoj zemlji. U Rusiji je ukinuta monarhija i formiran je socijalistički režim. I dok malobrojni intelektualci i danas taj režim predstavljaju kao prvu pravu radničku revoluciju u ljudskoj povijesti, većina komentatora vlast koju su uspostavili Vladimir Iljič Lenjin te naročito Josif Visarionovič Staljin nazivaju golom represijom, a ponekad i genocidom. Sovjetska vlast poslije je dobila “socijalističke pandane” od velike Kine do satelita u istočnoj Europi, a poslije Drugog svjetskog rata i pandan u Hrvatskoj koja je sljedećih 45 godina bila sastavni dio socijalističke Jugoslavije.
Kako je pokazala povijest, svi su komunistički režimi koji se nisu znali promijeniti, za razliku od primjerice kineskog nakon 1979., na kraju propali. A s njima i ideja o planskoj ekonomiji. Jedna od najpoznatijih pobuna protiv vladajućeg režima između dva rata bila je ona indijskih pacifista predvođenih Mahatmom Gandhijem, koji je 1930. krenuo na svoj “marš soli”. U Indiji, tada dijelu britanskoga kolonijalnog carstva, svi su konzumenti morali plaćati porez na sol te je građanima bilo zabranjeno da je sami kultiviraju. Zbog toga je uvjereni pacifistički odvjetnik i aktivist, tada već 61-godišnjak, Gandhi krenuo na marš dug 350 kilometara do Indijskog oceana kako bi dosegnuo i šakom zgrabio sol kao simboličnu gestu.
Pridružili su mu se brojni sugrađani, a čak 60 tisuća ih je bačeno u zatvor. Kako su Indijci, po instrukcijama samog Gandhija, odbili pružati otpor uhićenjima, moralni kapital koji su stekli oslabio je britansku kolonijalnu vlast i pomogao da se zemlja osamostali nakon Drugoga svjetskog rata. Nakon rata Europa je bila podijeljena željeznom zavjesom, a države su uspostavile sasvim drukčiji odnos prema društvu s obzirom na to na kojoj su se strani zavjese našle. U zapadnom je dijelu Starog kontinenta prosvjed bio legitiman način političke borbe, dok se na istoku on tretirao gotovo kao sabotaža vlasti i komunističke partije, kojoj je bila namjera stvoriti bolje društvo. Poznata je Mađarska revolucija iz 1956. u kojoj su se liberalni komunisti predvođeni Imrom Nagyjem, zajedno s brojnim građanima, pobunili protiv sovjetske vlasti te su obećali izlazak iz Varšavskog pakta i slobodne izbore. Rezultat je bio porazan: tisuće su ljudi umrle nakon intervencije sovjetske vojske, Nagy je pogubljen, a revolucija je skršena. Pa ipak, sjećanje na nju pomoglo je padu mađarskih komunista s vlasti na samom kraju 1980-ih godina. Bolesti komunizma razotkrilo je i Praško proljeće iz 1968. u tadašnjoj Čehoslovačkoj, koje je završilo sovjetskom intervencijom. No, dubok trag ostavile su još neke, u europskom kontekstu, možda i manje poznate i manje spominjane demonstracije građana u komunističkim zemljama. Među njima se ističu primjerice Hrvatsko proljeće 1971. ili pak velika pobuna u Istočnoj Njemačkoj 1953. koju je, ponovno, spriječila sovjetska armija. Zanimljivo, Nijemci su se protiv komunističkih vlasti pobunili samo tri mjeseca nakon Staljinove smrti, a tada vjerojatno najmoćniji sovjetski političar Lavrentij Berija, inače poznat po okrutnosti, navodno je bio spreman dignuti ruke od Istočne Njemačke te dopustiti unifikaciju dvije Njemačke pod zapadnim patronatom, u zamjenu za američku gospodarsku pomoć Moskvi.
Za taj su ga plan barem optužili njegovi oponenti u vrhu SSSR-a, a budući lider države Nikita Hruščov proveo je udar na Beriju. Smijenio ga je, a uskoro i dao pogubiti. U vrijeme hladnog rata u SAD-u je najveći napredak zabilježen u pogledu prava Afroamerikanaca. Iako je ropstvo ukinuto u 1860-ima, države na jugu nisu dale crncima sva prava još gotovo stotinu godina. Tek su nakon prosvjeda u 1960-ima, koje je predvodio aktivist Martin Luther King, Afroamerikanci i ostvarili najveća prava tijekom administracije Lyndona Johnsona. Sredinom tog desetljeća zakonom je zabranjeno diskriminirati na temelju boje kože pri zapošljavanju kako u javnom, tako i privatnom sektoru.
To je desetljeće poznato i po velikim prosvjedima i akcijama u zapadnoj Europi, posebno 1968. godine, kada su mladi ljudi preispitivali tradicionalne vrijednosti, seksualne slobode i doseg vlasti. Veliki su prosvjedi konačno pri kraju stoljeća doveli do najvećih promjena od Drugoga svjetskog rata. Najprije je 1989. pao Berlinski zid, i to nakon prosvjeda u Istočnom Berlinu. Iako su komunistički režimi bili pred kolapsom te bi se u nekim zemljama sigurno srušili i da nije bilo prosvjeda, građanske su demonstracije pomogle pokazati demokratski potencijal društava koje su ostale nakon pada komunizma. Iako je u Europi komunizam pao, u Kini se održao, a te 1989. vojska je skršila pobunu, otvarajući na trgu Tiananmen vatru. Broj ubijenih prosvjednika varira od nekoliko stotina do više tisuća i do danas nije potvrđen. Početak posljednjeg desetljeća obilježile su pobune koje su došle iz neočekivanog dijela svijeta. Arapsko proljeće zatreslo je Bliski istok kao nijedan pokret dotad. Prosvjedi su se iz Tunisa proširili u Libiju, Egipat, Jemen, Bahrein i Siriju. Pa ipak, iako su demonstracije koje su pokrenute pokazale demokratske sklonosti tamošnjeg stanovništva, mnogi su analitičari zaključili da je ukupna bilanca prilično neuspješna. Nakon prosvjeda uslijedio je građanski rat u Siriji, diktatura u Egiptu, pojava i nestanak terorističke skupine Islamske države, ratovi u Libiji i Jemenu...
To je pokret ekstremne ljevice izravno financiran preko soc. internacionala i kineske kom. partije koji žele srušiti američku slobodu i demokraciju te uvesti totalitaran sustav kakav smo mi imali prije 1990-e.