Od ksenofobija nema nikakve koristi, osobito ne za gospodarstvo

Migracije raznih vrsta izazivaju visoke strasti i uglavnom negativne emocije, središnji je problem to što diljem Europe nitko ne može formulirati smislenu i razumnu imigrantsku politiku koja se ne bi svodila na postavljanje žilet žice ili na nulte kvote za prihvat imigranata. Trebamo postati duboko svjesni činjenice da smo ušli u razdoblje koje će biti okarakterizirano pomacima stanovništva, ali i toga da će te pomake biti nemoguće zaustaviti. I to iz dva razloga.

Prvi je da je većina migranata vrlo vitalna skupina stanovništva. Uglavnom su mladi i spremni na rad, a dobar dio njih posjeduje i značajnu količinu kvalifikacija koje bi ih mogle u relativno kratkom roku staviti visoko na popis poželjnih zaposlenika. Drugi razlog je taj da ćemo mi jako brzo doći do spoznaje da nam nedostaje radne snage i da su nam upravo ti migranti vrlo logično i kvalitetno rješenje. 
Evo i izvrsnog primjera za sve ovo. Prije nekoliko dan susrela sam se s podatkom kako američko gospodarstvo dobro stoji i kako je došlo do te točke kada je zaposlenost gotovo potpuna. Nisu zaposleni samo oni koji u osnovi ni ne mogu iz ovih ili onih razloga ne mogu raditi. I analitičari kažu da su Sjedinjene Države vrlo blizu trenutku u kojem će se pojaviti nedostatak radne snage koja će biti neophodna kako bi gospodarstvo moglo krenuti dalje i napraviti nove korake prema razvoju i rastu. U tom trenutku jedini izvor će biti migranti koje će SAD morati početi prihvaćati ako doista želi da pokrene novi ciklus gospodarskog rasta. A rezervoari iz kojih može crpiti radnu snagu gotovo su nepresušni. Meksiko je već tradicionalni rezervoar radne snage za SAD, no ima i drugih zemalja iz južnog susjedstva koje su prepune kvalitetne radne snage. Venezuela je, primjerice, prepuna izgladnjelih liječnika, inženjera i drugog obrazovanoga kadra koji je jako visoko motiviran za odlazak i za rad. To su ljudi koji žele natrag svoju budućnost koju im je politika u zemljama u kojima žive oduzela. 
Ovih dana s televizijskih ekrana bombardiraju nas činjenicom kako će u Hrvatskoj u relativno kratkom razdoblju u mirovinu otići oko četiri tisuće liječnika i to onih ponajboljih, sa specijalizacijama i iskustvom. Već sada manjka nekih specijalista. Da. U tom razdoblju na medicinskim fakultetima trebalo bi diplomirati oko pet tisuća novih liječnika. No pitanje je hoće li biti onih koji će od njih učiniti specijaliste, koliko će to trajati i kako ćemo premostiti razdoblje “nestašice”? Da ne kažem da bi 30-ak posto njih moglo uzeti diplomu i otići. Također, jedva čekam da se otvori gradilište pelješkog mosta zato je bi to moglo biti prvo veliko osvještavanje činjenice da u zemlji u osnovi nemamo radne snage za jedan takav projekt i da ju je nemoguće stvoriti u kratkom vremenu. Možda će to biti životna šansa za neke kvalificirane radnike u građevinarstvu iz Sirije ili bilo koje druge zemlje. Njihov rad mogao bi nam postati nasušna potreba. U međuvremenu treba ohladiti glavu od raznih ksenofobija. O njih nema nikakve koristi, osobito ne za gospodarstvo.