S prošlošću se mora baratati oprezno kao s lako zapaljivom robom čak i u zemljama u kojima, za razliku od Hrvatske, požari ne planu poslije svake iskre. Jasno je zašto su Nijemci morali proći katarzu poslije izgubljenog rata; nisu se bez toga mogli plasirati u prvu demokratsku ligu europskih država. Englezi su dobili rat; to im je dalo moral da mogu donositi povijesne odluke, čak i na svoju štetu. Francuzi su preokretom završili među pobjednicima i tako spasili ugroženu veličinu; oni su izišli iz rata s velikim traumama podijeljene nacije.
Znali su se nositi i sa svojim porazima i pobjedama, s herojima i izdajnicima, s borcima i kukavicama: znali su poslije rata pokupiti čahure, sahraniti mrtve i preživjelima ostaviti dovoljno čistu sliku tko je bio na kojoj strani da se nacionalna energija ne rasipa na prijepore koje iza sebe ostavljaju veliki sukobi. Pronašli su dobru mjeru da sačuvaju memoriju a da s njom ne mašu previše, da ne bi postali njezinim taocem. Postoji za to u Francuskoj jedan amblematski primjerak od kojeg bi se u većini drugih sredina pravio veći politički promet.
Zove se Oradour, više se veže uz pojam okrutnog masovnog zločina nego uz mjesto koje je nekad postojalo pod tim imenom i koje, pravo govoreći, i ne postoji više: SS-ovci su ga do temelja uništili na kraju rata a Francuzi ga poslije rata nisu obnavljali na istome mjestu. Nacistička sila razorila je gradić i spalila njegove stanovnike! Od nekadašnjeg Oradoura ostalo je samo ime za nepostojeći gradić koje o prirodi nacizma svjedoči potresnije od milijuna slika.
Nitko u tome fantomskom mjestu više ne stanuje (novo je 50-ih godina sagrađeno na drugome mjestu), a svi koji dođu u posjet mogu vidjeti, osjetiti zapravo, što je mržnja kadra učiniti kad ovlada čovjekom. U „Pohvali ludosti“ Erazmo je unaprijed objasnio što se u takvim prilikama može dogoditi: „Pitam vas lijepo“, pisao je čuveni mudrac, „zar bilo koga može voljeti čovjek koji mrzi samoga sebe? Zar će se složiti s drugima tko se ne slaže sa sobom“?
Ključ za razumijevanje strašnoga zločina koji je pogodio francuski gradić i njegove stanovnike krije se u poremećenosti sistema koji je okupljao poremećene ljude i pojačavao njihovu poremećenost. Ili se više i ne krije: sve je razjašnjeno i dokazano, tko to hoće razumjeti. Od ponavljanja loši učenici nemaju puno koristi. Zato je važno da je Oradour mogao ući u (svako)dnevnu upotrebu, jezičnu i političku, kao jedinica za mjerenje zločina iz mržnje.
Od nekadašnjeg malog mjesta s nekoliko stotina duša ostale su samo ruševine, kao dokaz da su tu nekoć živjeli ljudi, i spomen-grobnica, kao znak da su tamo spaljeni svi njegovi žitelji; sačuvano je i ime gradića, da se zna da je nekad stvarno postojao. Kad su poslijeratne francuske vlasti uvele reda u taj strašni nered, Oradour je dobio značenje francuske Guernice koje, inače, zaslužuje.
Kad su zločinci otišli
Čak se i Pablo Picasso još jednom uključio u umjetničku obradu velike tragedije; nije uspio nadmašiti sam sebe. I o Vukovaru se u francuskim medijima pisalo kao o „hrvatskoj Guernici“; čast svim žrtvama, Guernica je samo jedna, i zato što je prva; drugo, na žalost, spada u ponavljanje. Obično francusko mjesto, nešto između sela i gradića, 50-ak kilometara zapadno od Limogesa, živi samo po tome i zbog toga što u njemu više nema života. Mrtvi grad, muzej, spomenik, sve u jednome. Žitelji su živi spaljeni, a kostur nekadašnjeg gradića čuva se za sjećanje potomcima, da ne zaborave na što sve ljudi mogu (s)pasti kad ih obuzmu nagoni ubijanja, samo radi ubijanja.
Rat proizvodi mržnju, mržnja prije toga proizvodi rat. Začarani se krug može prekinuti samo tako da se uspostavi puna istina. Oradour je najstrašnija istina o ratu i o mržnji. Francuzi s punim moralnim pravom održavaju istinu o stradanju Oradoura, ne da stigmatiziraju njemački narod, na to posebno paze, nego da osude slijepu mržnju i nasilje s kojim su SS-ovci u francuskom gradiću izražavali svoju nadmoć a zapravo nemoć nad drugim ljudima koji su bili krivi samo zato što su bili živi.
Spaliti 642 živa čovjeka koji nisu zarobljeni u borbama, koji nisu prije toga nikoga ubili; ni to ne bi opravdalo monstruozan zločin, možda bi ga donekle objasnilo, ako se zločinačka priroda uopće može objasniti. Zločinci nisu imali milosti ni za djecu, ni za žene, ni za starce. Bila je to jedna od najvećih kazna koju su Francuzi podnijeli u ratu, utoliko teže podnošljiva – i još teže objašnjiva – što se sve odigralo u jednom mirnom gradiću, i što je u SS jedinici bilo i Francuza iz Elzasa. Njih su nacističke vlasti prisilno regrutirale, što je nakon rata otvorilo veliku dvojbu: treba li im francuska država suditi za izdaju i za zločine koje su počinile jedinice u kojima su i oni sudjelovali?
General De Gaulle je, kao čuvar jedinstva nacije, i sam bio na iskušenju da ne izazove lom na nacionalnom biću; presjekao je dvojbe hrabrom odlukom o aboliciji Francuza koje su nacističke vlasti prisilile da se bore protiv Francuske, i napravio prvi korak prema njihovoj integraciji u francusku državu. S vremenom je Oradour prerastao u širi pojam koji obilježava zločin nad zločinima; koji opisuje vrijeme u kojem je bilo moguće u jednom danu spaliti cijelo mjesto i nekoliko stotina duša u njemu; koji označava metodu slijepog ubijanja kakve ni licemjerno ratno pravo ne dopušta.
Našlo bi se još takvih primjera bestijalnosti čovjeka prema drugome čovjeku, tko bi bio voljan tragati po ratnim arhivima, u bližoj ili u daljnjoj okolici. Čak se i prisilna smrt, ili ritual ubijanja, razlikuju po stupnju okrutnosti: spaljivanje je najteže podnijeti, čak i zamisliti, jer umiranje najdulje traje.
Ako čovjeka boli ožiljak od jednoga opuška, kako je bolno umirati na vatri? Lomača je srednjovjekovno sredstvo kažnjavanja, teže i od giljotine koja ju je zamijenila. A SS-ovci su okupili sve ljude, i žensko i muško, i mlado i staro, zatvorili ih u crkvi, koliko je u nju moglo stati, a ostale na farmu, dobro zaključali vatra i potpalili vatru. Teško je i pretpostaviti što su sve proživljavali ljudi dok su tako umirali.
Bilo je među njima trećina nevine djece mlađe od 14 godina i trećina bezazlenih žena koje ni u „Halo, halo“ verziji ratovanja nisu ugrožavale naciste. Kad su zločinci napustili mjesto zločina, francuske vlasti su, s tadašnjim sredstvima pretraživanja, mogle ustanoviti identitet za 51 žrtvu. Ostali su sahranjeni kao bezimene žrtve terora. Nikad nije do kraja objašnjeno što je navelo jednu „elitnu“ SS jedinicu da 10. lipnja 1944., nekoliko dana nakon iskrcavanja saveznika u Normandiji, napravi najveći pojedinačni zločin u Francuskoj. Možda i osjećaj početka kraja, strah od poraza, gubitak ratnoga morala?
Kakvo ih je posebno zlo moglo obuzeti da ga tako iskale na civilima? Nije se moglo raditi o odmazdi, jer u tome Oradouru (sur Glaine), za razliku od drugog Oradoura (sur Vaynes), nije bilo pokreta otpora.
Tamo se život dotle odvijao redovno, koliko se može redovno živjeti u ratu, dok nije naišla horda koja je pomela sve pred sobom. Uništene su vijećnica, škola, crkva, pošta, hotel, kolodvor, trgovina, žitelji su živi spaljeni, ili u crkvi ili na farmi. Od 673 stanovnika, spasio se samo 31, najviše pukim slučajem što se nisu zatekli u mjestu, a neki bijegom ili skrivanjem.
Sačuvana su neka svjedočanstva; sve drugo je spaljeno. Kad je rat nekoliko mjeseci kasnije završen, postavilo se ozbiljno etičko i političko pitanje pobjednicima: kako se postaviti prema ratnom nasljeđu, posebice u dvije kritične točke, u Oradouru i u pariškom Zimskom velodromu (Vel d’Hiv). Mogao je Charles de Gaulle, kad je preuzeo vlast u zemlji, obnoviti Oradour na istome mjestu, vratiti u njega ugušeni život: danas bi to bio moderan gradić, koji bi imao novu vijećnicu, novu školu, novu crkvu…
Francuski se general odlučio da ne dira srušeni gradić, da ga konzervira za buduća pokoljenja, da mogu lakše shvatiti što je bio rat u njihovoj okupiranoj zemlji. I što je značila njegova pobjeda, od kakvog je zla oslobodila Francusku i Francuze. Država je Oradour proglasila povijesnim spomenikom i ostavila ga onakvim kakvim su ga ostavili SS-ovci nakon povlačenja. Bilo je ozbiljnih dvojbi: je li uopće trebalo konzervirati srušeni gradić, a istodobno s Njemačkom raditi na pomirenju?
Jedno je bilo opraštati, a drugo pamtiti; ne da se u njemu proizvodi mržnja ili priprema osveta, nego da se čuva memorija nacije a ne potiče kolektivna krivnja njemačkoga naroda. Prije Joachima Gaucka ni jedan njemački predsjednik, ni dok su bile dvije njemačke države, nije posjetio Oradour, gdje svaki dan dođe tisuću posjetitelja. Od njegove se sudbine ne pravi politika; Georges Pompidou, Valery Giscard d’Estaing i Nicolas Sarkozy nisu nikad bili na hodočašću. Političari su tamo kao i svi drugi ljudi – dođu da se u tišini poklone žrtvama i šutnjom osude zločin.
Francuske su vlasti, zapravo, konzervirale povijest, ne samo jedan gradić, nad kojim je izvršen zločin lokalnih dimenzija ali planetarne težine. U Oradouru je podignut „mali Panteon“ u kojem su sahranjene žrtve, da se ranjena nacija ujedini u boli, u tišini, u poštovanju svojih ubijenih sunarodnjaka. „Nakon što je izgubila svoju djecu ubijenu u Oradouru, Francuska ne može – svečano je govorio De Gaulle – nanijeti sebi novi udarac i raniti nacionalno jedinstvo“. Iskušenja podjele nisu bila zanemariva, jer su i Aragon, i Picasso, i Leger, i Frederic Joliot-Curie, i toliki drugi umjetnici i intelektualci s ljevice, tražili od države da Oradour stavi u izolaciju da u nj ne bi ušla ni cipela okupatorske vojske.
Bili su to mahom ili članovi tada moćne KP, koja je iznijela Pokret otpora u zemlji, ili njezini suputnici i pristalice, tako da je i General morao voditi računa da ne okrene protiv sebe „najjaču političku stranku u zemlji“. Po svojim uvjerenjima, De Gaulle je bio nacionalist koji je pazio striktno da se u miru ne nastave podjele koje je izazvao rat, antikomunist kojemu je bilo važno da Francuska ne bude pod komunističkom vlašću čak i kad je KP bila u njegovoj vladi, a iznad svega državnik koji je vodio državu tako da pomiri Francusku i Francuze. Kad su njegovi planovi dolazili u pitanje, povlačio se u pozadinu; nije htio rušiti vlastite ideale, radije je prekidao karijeru.
Zašto je Francuska spašavala ruševine jednoga gradića kad u njemu nije više imao tko živjeti?
Politizacija tragedija
Zato da u „mrtvom gradu“ ne žive duhovi koji će opterećivati žive, da povijest, kako god tragična bila, ne bude hipoteka nad budućnošću države? Rat je i u Francuskoj podijelio naciju: nije mali broj Francuza prihvaćao marionetski režim iz Vichyja kao manje zlo, a sve veći je dio, kako su se mijenjale ratne okolnosti, pristajao uz Pokret otpora, kao bolje rješenje za budućnost zemlje. General De Gaulle znao je hrabro povesti borbu, kad je uz sebe imao samo nekoliko suradnika koji su s njim pobjegli u London, a znao je mudro završiti rat kad je imao uz sebe pobjedničku silu. Država je, svojim sredstvima, kažnjavala kolaboracioniste, najžešće političku i intelektualnu elitu koju je smatrala odgovornijom za „sramotu kapitulacije“: nije bila blaga zna li se da je više od 300.000 Francuza bilo pod istragom, ali je pazila da svatko ne uzima pravdu u svoje ruke i ne stvori novu nepravdu. Nije bilo lako „počistiti“ politički teren kontaminiran nacističkom radijacijom, a istodobno pomiriti naciju da ne upadne u nove podjele i sukobe.
Moglo se i o Oradouru raspravljati desetljećima, i politički i skolastički, pogotovo što je bilo pritiska, najviše s komunističke strane, da se abolicija ne proširi na one elzaške Francuze koji su bili u SS-ovskim formacijama, potencijalno i među ubojicama. Da se otvorila istraga, ne zna se ni kako bi ni kada bi završila budući da bi bilo između 130 i 150 tisuća kandidata za tu vrstu lustracije. De Gaulle je skrupulozno pazio na to da ne dijeli naciju, pa makar propustio kazniti i nekoliko francuskih SS-ovaca koji su mogli sudjelovati u paljenju Oradoura ili u drugim zločinima. Poslije pravorijeka suda, politika bi redovito zašutjela; nikad se ratna prošlost nije povlačila po političkim bitkama, s uvjerenjem da pripada povjesničarima a ne političarima. Macron je pobijedio na obećanju da će smanjiti nezaposlenost i podignuti konkurentnost francuskoga gospodarstva; o ratnoj prošlosti ni riječi nije kazao. Nije mu to trebalo za pobjedu.
Može li se Lijepoj Našoj dogoditi sreća da dobije šefa (ili šeficu) države koji se neće oblačiti u zastave, koji će pobijediti zato što će biti zastupnik budućnosti a ne zarobljenik prošlosti? Hrvatska se, na žalost, ne može osloboditi ratnog opterećenja ni u predizborno vrijeme, ili osobito pred izbore kad prošlost postaje važnija od budućnosti.
Da je Tito poslije rata bio u stanju raščistiti ruševine koje je zatekao, ili i sam stvorio, vjerojatno ne bi mogao vladati doživotno, ali bi ostavio čistiju situaciju iza sebe. Da je Franjo Tuđman pri stvaranju hrvatske države bio rezolutniji u zaštiti od nedemokratskog nasljeđa, ne bi neraščišćena prošlost toliko opterećivala današnje – vjerojatno i buduće – odnose da se više ne zna traži li policija u kući jednog bivšeg hrvatskog ministra Poglavnikovu sliku ili skrivene pare, zarađene u fušu! Francuska nije imala logore tipa Jasenovca, ne računa li se Drancy, u okolici Pariza, koji je služio kao sabirni centar, uglavnom za skupljanje Židova prije njihova otpremanja u koncentracijske logore u Njemačkoj.
Da je imala „svoje“ logore, vjerojatno bi i njih diskretno zatvorila, da ne može svatko u njih provaljivati, i odnositi ili dodavati komade istine. Poslije svega, Oradour je u Francuskoj i dalje otvorena rana; nitko, međutim, na nj ne stavlja sol da rana ne bi prokrvarila. Sve republikanske stranke, s ljevice i s desnice, drže se postignutog konsenzusa da to nije pitanje svakodnevne politike i ne pokušavaju eksploatirati taj „rudnik boli“ da bi pokupile koji glas više na biralištu. Tišina je pravi odnos prema mrtvome gradiću; buka bi ubijala žrtve. Nema politike, ni politizacije kad su u pitanju i druge velike nacionalne tragedije.
Kad je Jacques Chirac 1995. korigirao golističku politiku u gledanju na Vel d’Hiv, i proglasio francusku državu odgovornom za raciju nad Židovima 16. srpnja 1942., čak su i neki disonantni glasovi izrečeni s mjerom, da ne bi doveli u opasnost povijesne činjenice što se u Parizu dogodilo toga dana. A policija tadašnje francuske države, marionetske, istina, ali i francuske, također, skupila je, bez ikakve njemačke pomoći, 14.500 Židova, većinom žena, djece i staraca, da bi s velodroma bili upućeni u logore u Njemačku, odakle se većina nikad nije vratila. Kad bi Hrvati mogli zatvarati jedno za drugim svoja ratna poglavlja, mogli bi na izborima glasovati o budućnosti države umjesto da se opredjeljuju o prošlosti naroda.
Kako je krenulo, moglo bi se do kraja godine više raspravljati o sličnostima između Tita i Pavelića nego o razlikama između Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića, ili između njih i Miroslava Škore. Što je u toj fiksaciji na totalitarnu prošlost prije: lijevo jaje ili desna kokoš, u zrelom bi se društvu raščistilo bez ikakva granatiranja po nedužnim ljudima. Francuski model pokazuje da se sve, ipak, ne može relativizirati, ni izjednačiti: biti skroman ujutro, a sitničav navečer, ovisno o društvu, spada u licemjerje. Odgovornost se uvijek očituje u suprotstavljanju, a ne u povlađivanju. Vođe idu ispred naroda umjesto da idu iza njega.
Nerealno je očekivati da će kandidati za budućeg hrvatskog predsjednika voditi kampanju o budućnosti zemlje, umjesto da se dodvoravaju biračima obmanjujući ih mitovima iz (ne)slavne prošlosti. U nas političari djeluju poput gavrana koji proriče svoju prošlost. Po tome se Hrvati uklapaju u Hegelovu otrovnu tezu: „Povijest nam pokazuje da narodi i njihovi vladari nisu ništa iz nje naučili“.
Ovo pamfletiranje vise ne moze pod kozu.