Maturantica slavonskobrodske Glazbene škole, vrsna pijanistica Ana Ereš ispričala je priču o povijesnom klaviru bečkoga graditelja Josepha Wopaternija. Za svoj istraživački rad osvojila je prvu nagradu na državnom natjecanju iz povijesti. Taj zanemaren, ali itekako vrijedan instrument otkrila je posve slučajno. Kada je prije tri godine dobila priliku svirati na ovom klaviru, uočila je da je u lošem stanju i da ga treba restaurirati. Zahvaljujući njoj, došlo je vrijeme da i šira javnost dozna nešto više o ovome jedinstvenom baštinskom predmetu koji tek čeka da zasja u pravome svjetlu.
Malo dostupnih podataka
– Ideja za priču rodila se 2016. godine, kada sam prvi put svirala na tom klaviru. Zanimalo me je što bi trebalo učiniti da ga se dovede u prihvatljivo stanje za izvođenje. Tako sam odlučila krenuti u istraživanje. Svaki klavir je drukčiji, treba probati svirati na svakom instrumentu. Dobar je osjećaj sjesti za jedan takav povijesni instrument, ali malo je teško svirati na njemu zato što je riječ o bečkoj mehanici. Razlikuje se od današnjih i puno ga je teže svirati u odnosu na uobičajene klavire engleske mehanike – kaže Ana.
Mladu Brođanku privukla je spoznaja da u njezinu gradu postoji stari, relativno dobro očuvan klavir iz 19. stoljeća s kakvim se nikada nije susrela. Puno toga je otkrila, no još su mnoga pitanja ostala neodgovorena. Pisanih tragova o glazbalu vrlo je malo, a ni o graditelju klavira Josephu Wopaterniju ne zna se mnogo više.
Budući da ga neki od najvažnijih izvora za istraživanje graditelja instrumenata s tipkama uopće ne spominju, o Wopaternijevu je životu i radu dostupno vrlo malo pouzdanih podataka. Informacije o njemu Ana je skupila koristeći se internetskim bazama na koje ju je uputila muzikologinja Vilena Vrbanić, koja se u sklopu svog doktorata bavi istraživanjem povijesnih instrumenata u hrvatskim muzejima. Dostupni podaci govore da je graditelj slavonskobrodskog povijesnog klavira upravo Joseph Wopaterni mlađi, bečki majstor koji je, poput mnogih pripadnika graditeljskih obitelji, osnovna znanja o gradnji klavira naučio od oca, a potom nastavio samostalno razvijati karijeru.
– Prema procjeni, klavir je izgrađen između 1874. i 1885. godine. Dojmilo me se što je klavir u Slavonski Brod došao iz Beča, no još uvijek se ne zna kako i kada je došao niti u čijem je vlasništvu bio dotad. Mislim da bi netko trebao nastaviti moje istraživanje i doznati te informacije – nastavlja Ana.
Ovaj primjerak klavira vrlo je vrijedan za hrvatsku kulturnu baštinu. On svjedoči o prisutnosti “malog”, ali cijenjenog bečkoga graditelja na hrvatskim prostorima te o glazbeno-kulturnom životu bogatoga građanskog sloja s kraja 19. i iz prve polovice 20. stoljeća u Slavonskom Brodu. Restauracijom klavira otvorio bi se potencijalno novi koncertni prostor, čime bi bio omogućen razvoj novih kulturnih događaja.
– To je jedan od, koliko je nama zasad poznato, rijetkih primjeraka klavira ovoga graditelja u Hrvatskoj. Kakav je širi kontekst ne znamo, budući da se nismo time bavili. Mi smo se usredotočili na one informacije do kojih smo mogli doći - kaže profesorica povijesti glazbe Mirta Špoljarić, Anina mentorica.
Dostupni podaci govore da se s Wopaternijevim klavirima dosad nismo susretali u Hrvatskoj, barem ne u muzejima, a prostor za eventualna nova saznanja postoji u privatnim zbirkama. Ovaj izuzetno vrijedan primjerak glazbenog instrumenta danas se krije u Slavonskom Brodu, i to u povijesnoj palači Radosavljević/Golubić iz 19. stoljeća. Povijesni klavir u obitelji Golubić već je 60 godina.
Nisu znali da posjeduju blago
– Kupljen je mom suprugu kad je bio dijete, on ga je svirao dosta dugo. Kad je odrastao otišao je u Zagreb, a instrument nije imao tko svirati i moja svekrva ga je prodala gospođi čija kći također nije htjela svirati i onda sam ga ja ponovno kupila. Sada je tu 30 godina, a svirala ga je naša kći i kasnije unučice – kaže Ankica Golubić, vlasnica klavira.
U obitelji Golubić nisu ni slutili da čuvaju vrijedno kulturno blago. Klavir se povremeno znao začuti kada su na večere dolazili gosti, pa su, među ostalim, i zasvirali u ugodnom društvu. Nadaju se da će se glazbalo popraviti i da će se na njemu ponovno svirati, jer to trenutačno nije moguće. Nagriženo zubom vremena, zahtijeva kompletnu restauraciju, što iziskuje mnogo vremena i novca.
– Unatoč oskudnim povijesnim izvorima, ipak sam dobila zanimljive informacije iz kojih proizlazi da je riječ o jedinstvenom primjerku klavira toga bečkog graditelja u Hrvatskoj. Nažalost, u lošem je stanju i potrebna mu je kompletna restauracija – zaključila je Ana, koja obrazovanje planira nastaviti na jednoj od glazbenih akademija u Hrvatskoj.
I ja imam stari klavir Lambert Kreuter