Otac i kći Lisenko stvaraju nove hrvatske riječi, a naš im je jezik kao materinski

Znate li što je to krmačka, šimpanzeko, jezavac, jabukva? Igrajući se hrvatskim jezikom kao materinskim, ukrajinski je diplomat i slavist Jurij Lisenko zajedno sa svojom kćeri Darijom, dok je ona još bila djevojčica, potezom pera stvorio nove životinje i nove riječi, u zbirci pjesama za djecu “Ide svašta!”, pa je krmačka, pogađate, nastala od krmače i mačke, a ima tu i antilopantera i štakornjača, buha koje se smiju i sprdaju sa svačim “buha-buha-bu-ha-ha”.

Kakva bi to bila zbirka bez ljubavne pjesme? Ovdje je riječ o ljubavi muhe i muha. Igra koja podsjeća na Zvonimira Baloga i možda zaslužuje da uđe i u hrvatske škole, no dosad, iako je prvo izdanje izašlo 2002., a drugo prošireno 2014., nije imala većeg odjeka. Bio bi to zacijelo i dobar primjer povezivanja dvaju naroda i dviju zemalja koje su prošle vrlo sličnu sudbinu u susjedstvu s velikim bratom na istoku, u priči koja za Ukrajinu još nije završena, jer ukrajinski vojnici još ginu u ratu za koji velike sile više kao da i ne mare.

Jurij Lisenko predavao je i stilistiku na studiju novinarstva na kijevskom sveučilištu, diplomirao je ukrajinski, hrvatski i srpski jezik, a od 1998. je diplomat, na dužnosti u Beogradu i sad drugi put u Zagrebu. U Ukrajini objavljuje poeziju pod umjetničkim imenom Jurko Pozajak. Kći Darija, rođena 1992., dio djetinjstva provela je u Beogradu, dio u Zagrebu, hrvatski joj je gotovo kao materinji, kao i srpski, pa je, seleći se između tek iz rata izašlih metropola, priča i smije se, u Beogradu pozdravila s “bok”, a u Zagrebu je pitala “kaj, bre?”.

Povratak ukrajinskog

Darija Lisenko magistrirala je povijest umjetnosti u Zagrebu, pri kraju je i studij germanistike, no i dalje je i pjesnikinja koja se jučer u pjesničkom dvoboju u Zagrebu u gornjogradskom kafiću “Pod starim krovovima” ogledala s hrvatskim pjesnikom iz naraštaja njezina oca Fikretom Cacanom. Uza sve, kći je i likovna umjetnica, ilustrirala je knjigu za djecu svjetski poznatog ukrajinskog pisca Andrija Kurkova “Bajka o čupavosti” i ukrajinsko izdanje poeme Lewisa Carrolla “Lov na Snarka”. Objavila je i dvije priče u antologiji “Snovi ukrajinskih pisaca”.

Kad neki novinar dođe u Veleposlanstvo Ukrajine u Voćarskoj ulici u Zagrebu, dočekat će ga, kako to i dolikuje, ozbiljni savjetnik Lisenko i možda ni Sherlock Holmes detaljnim pregledom ne bi detektirao da se još za Sovjetskog Saveza sprdao sa svim i svačim, u pjesmama koje su se širile od usta do usta. Lisenkova pjesnička skupina “Izgubljeno pismo”, osnovana 1988. godine, uza smijeh je na ropotarnicu povijesti ispratila sovjetsku vlast. “Ako su te već strijeljali, pljuni! Zalud krvniku akcija! Proći će 30 godina pa ti slijedi rehabilitacija!”, ironizirao je Lisenko u pjesmi “Korisni savjeti”. No, Ukrajincima posljednjih godina više nije do smijeha, prerano su se ponadali da je utažena glad za teritorijem koji stoljećima muči najveću zemlju na svijetu, Rusiju. Čak su svijetom, a poklonika te teorije ima i u hrvatskim novinarskim i znanstvenim krugovima, proširili tezu kako je Ukrajina duboko i nepomirljivo podijeljena zemlja na rusofilski i zapadno orijentirani dio.

– O takvoj podjeli Ukrajine uopće nije bilo govora sve do 2004. godine. Tezu su u informacijski prostor lansirali ruski politički tehnolozi kad je u Kijevu izbila Narančasta revolucija. Tada su na predsjedničkim izborima zapad i centar glasali za Juščenka, a istok i jug za svog zemljaka Janukoviča. Ali ruska propaganda je od toga napravila priču o rascjepu na „ruskojezični istok“ i „ukrajinojezični dio“ na čelu s „nacionalističkim“ Kijevom. To je notorni falsifikat. Jer je Kijev pretežno ruskojezični kao i, recimo, Donjeck i drugi industrijski gradovi, dok sva sela na istoku govore ukrajinski. Međutim, laž su olako prihvatili mnogi strani novinari i analitičari, jer im je ta pojednostavljena shema im je omogućila da tumače sve događaje bez njihovog pravog razumijevanja. Sad se vidi da je teza o podijeljenosti Ukrajine u stvari bila informacijska operacija hibridnog rata Rusije protiv Ukrajine radi pripreme stvarnog komadanja zemlje uz pomoć vojske – kaže Lisenko.

– Ukrajina je od 17. stoljeća bila pod Rusijom, ukrajinski jezik je odmah bio marginaliziran, više puta zabranjivan, a sve do kraja carskog doba jezik je bio zabranjen. Smatrali su ga jezikom seljaka. Svi plemići, svi u državnom političkom životu govorili su ruski. Elita je od 18. stoljeća prelazila na ruski ako je htjela nešto postići, a ukrajinski su govorili sa slugama. Crta je povučena između ruskog, jezika velikog naroda, i ukrajinskog kao jezika seljaka. U nekoj mjeri to traje do danas – kazuje na odličnom hrvatskom ukrajinski diplomat. Ukrajina je kratko bila samostalna padom Ruskog Carstva 1917., dok je nije zauzela Crvena armija. Boljševici su, kaže Lisenko, dali barem prividne slobode pokorenim narodima, ali uskoro dolazi na vlast Staljin. Službeno nije zabranjen ukrajinski jezik, ali su strijeljani gotovo svi ukrajinski intelektualci, pisci, pjesnici. Procjenjuje se da je žrtava političkih represija bilo više od milijun, bila je to intelektualna elita različitih pogleda na svijet.

– Pokošena je antikomunistička i nacionalna i nacionalistička i komunistička elita Ukrajine – ističe. Sve se tako promijenilo i počela je sasvim neslužbena, ali jako agresivna rusifikacija, a u zemlju su se i doseljavali Rusi. Nakon raspada Sovjetskog Saveza situacija je nešto bolja, više se govori ukrajinski, ali ruski jezik još dominira. Zato su tvrdnje Rusije kako brani ruski jezik na Krimu i u Donbasu licemjerje. Poslije 300 godina uništavanja zaštita je u Ukrajini potrebna upravo ukrajinskom jeziku.

– Sad se ukrajinski jezik često čuje i na ulicama Kijeva, dok ga prije nije bilo. Ljudi su se sramili, govorili su materinskim jezikom samo kod kuće – kaže. Poslije ruske agresije i mnogi koji govore ruski prelaze na ukrajinski – kaže Lisenko.

Oprezno sa žargonima

Nekoga tko je predavao stilistiku, kao Lisenko, nije naodmet pitati što misli o uporabi žargona ili psovke u novinskim tekstovima, što je o tome govorio studentima.

– Zemlje koje su izašle iz komunističkog sustava patile su od birokratskog izražavanja u novinama, bio je to tzv. drveni jezik. Kad je došlo do demokracije, svi se bacili u govorni jezik, u jezik ulice, govorni jezik intelektualaca. Jezik je postao slobodniji, ali valja svaki put ocijeniti dokle u tome možeš ići. Jezik je živa stvar i svaki put, kao s kuhanjem, dodaješ svašta pa kušaš i vidiš je li fino ili nije. Intelektualci, oni kojima je namijenjen novinarski tekst, znaju procijeniti koliko im je to ukusno. Naravno, na prvim stranicama, gdje se piše o visokoj politici, možda žargonu nije mjesto, ali na zadnjoj je u redu – kaže Lisenko.

Može li se i na prvim stranicama novina koristiti ulični govor?

– Takvo što isto se može zamisliti. To bi, recimo, signaliziralo da je neki političar toliki kreten, toliki idiot da se novinar nije mogao suzdržati. Ali prije će biti da si autor uz pomoć epataže želi podignuti cijenu – kaže Lisenko.