Nije prošla još ni godina dana otkad sam pisao o odličnom romanu vodeće ruske spisateljice Ljudmile Ulicke “Zeleni šator”, a nedavno je Fraktura objavila još jedno njezino važno djelo, roman “Jakovljeve ljestve”. Roman je s ruskoga preveo Igor Buljan, a uredio Roman Simić.
Riječ je o relativno novijem romanu koji se u originalu pojavio tek prije tri godine, pa je njegov ekspresni hrvatski prijevod i svojevrsni izdavački i prevoditeljski pothvat koji zavređuje svaku pohvalu. A pohvalu zavređuje, ako je to uopće potrebno i napisati, i ovaj obiteljski roman o, uvjetno rečeno, obitelji Osecki čije je novije genealoško stablo objavljeno na kraju romana debljeg od 550 stranica.
Stranicu prije tog stabla koje je u različitim smjerovima razgranala razbarušena i nimalo empatična ruska i svjetska povijest 20. stoljeća autorica je ipak zapisala i zanimljivu opasku: u ovoj priči iskorišteni su fragmenti pisama iz obiteljskog arhiva i izvaci iz dosjea Jakova Ulickog (Arhiv KGB-a N2160) i tako usmjerila pažnju čitatelja i na vlastitu autobiografiju, ali i na osobno genealoško stablo o kojem mi iz Hrvatske gotovo da ne znamo ništa. Ali, ne treba se time previše opterećivati iako i ta intimistička činjenica ovom romanu mudre i lucidne Ljudmile Ulicke i te kako daje na dodatnoj atraktivnosti.
No, u prvom planu “Jakovljevih ljestava” je ljudska osoba u njenu totalu, fizičkom i psihičkom te lijepo, pa čak i magično lijepo, gotovo opsesivno pripovijedanje u kojem je autorica bez žuči ispričala rusko-sovjetsku povijest 20., ali i početka 21. stoljeća. No, ovo nije nii roman o umirućoj carskoj Rusiji ni o krvavoj Oktobarskoj revoluciji, baš kao ni roman o Prvom i Drugom svjetskom ili pak Afganistanskom ratu ili Staljinovoj, Putinovoj i Jeljcinovoj Rusiji. Nikako. Ovo je prije svega roman o plemenitoj Nori Oseckoj i njezinu neprilagođenom sinu Juriku i njihovim precima te ruskim, židovskim, ukrajinskim, američkim i gruzijskim obiteljskim i ljubavnim vezama, ali i roman o snopu starih, poprilično strastvenih i prilično tragičnih pisama koje je Nora našla nakon smrti tajnovite bake Marusje na dnu škrinjice od ivovine u skučenom moskovskom stanu.
Cijele “Jakovljeve ljestve” zapravo nam govore o vlastitim povijestima koje leže vrlo često sakrivene po obiteljskim ladicama, tavanima, podrumima i albumima, a koje jako puno mogu ispričati i o našem identitetu i karakteru jer nas, priznajemo li mi to ili ne, ipak određuju.
Nije Nora, talentirana kazališna scenografkinja bez stalnog zaposlenja, s introvertiranim suprugom Viktorom i nepouzdanim ljubavnikom Tengizom, imala vremena za otkrivanje obiteljskih tajni, od kojih su neke baš i rijetko grozomorne, ali i tipične za život u komunističkom SSSR-u gdje su i najbliži članovi obitelji špijunirali jedni druge. Ali je pisma ipak pročitala i tako omogućila protok romana kroz stotinjak godina prepunih ljubavnih strasti, tragičnih obiteljskih i osobnih brodoloma, hapšenja i lažnih optužbi, umjetničkih zanosa i filozofskih dilema.
Dnevnički zapisi u glazbu zaljubljenoga Jakova Oseckog i dopisivanje s pravdoljubivom Marusjom rođenom Kerns tek su jedno od čvršćih fabularnih uporišta ovog razvedenog i ispresijecanog romana koji počinje još u vrijeme kada je bio živ Lav Nikolajevič Tolstoj, a završava u Rusiji 2011. godine kada obitelj može slobodno prekapati po podebljim kagebeovskim dosjeima svojih članova, doduše bez fotografiranja i fotokopiranja.
U ovom povijesnom i ljudskom otmjenom herbariju u kojem autorica ni u jednom trenutku ne gubi uzde ispisana je povijest jednog turbulentnog vremena u kojem je očito bilo premalo anđela, a previše demona, ali su ljudi tome usprkos ipak živjeli i preživjeli, ljubovali i zbog ljubavi patili, ženili se i razvodili, dobivali djecu...
Ljudmila Ulicka napisala je rasni slavenski roman sazdan na čvrstim temeljima ruske tradicionalne kulture koja je apsolutno bila ravnopravna onoj zapadnoeuropskoj, ali je ponovno pokazala i svoju suverenu pripovjedačku nadmoć koja je prirodno vodi prema Nobelovoj nagradi za književnost.