Đurđica Stuhlreiter do romana “Bapske priče” objavila je osam knjiga, i to mahom za djecu i mlade. Roman “Juma” iz 2007. godine osvojio je nagradu “Mato Lovrak”, dok je roman “Gašpar i prijatelji” objavljen prije dvije godine osvojio nagradu “Anto Gardaš”. Objavljivala je Đurđica Stuhlreiter i pjesme i kratke priče, a ovih joj je dana ugledni i izbirljivi Disput u biblioteci Žive slike objavio roman za odrasle “Bapske priče” koji je svakako otvaranje novog poglavlja u dosadašnjoj literarnoj karijeri autorice čija je prva knjiga bila slikovnica “Kišna kap”. A kakve su, zapravo, “Bapske priče” i jesu li vrijedne čitanja?
Riječ je o iznimno direktnoj i provokativnoj knjizi u kojoj se zrcale brojne kontroverze današnjeg hrvatskog, ali i ne samo hrvatskog društva nego i čitave nepodnošljivo samodopadne zapadne civilizacije. Naravno, unaprijed treba istaći da Đurđica Stuhlreiter, koja je profesionalno usko vezana uz rad s djecom u svojim “Bapskim pričama” ne provocira samo radi provokacije niti zbog privlačenja pažnje na sebe, nego zbog ukazivanja na društvene probleme od kojih i država, ali i civilni sektor, a onda i obitelji i pojedinci uporno okreću glavu. Obitelj i posljedice koje disfunkcionalna obitelj može ostaviti na dječjoj psihi središnja su tema ovog romana u kojem autorica koristi i teško literarno oruđe kako bi probleme ogolila do kraja, bez uljepšavanja i brzopoteznih krpanja rupa koje su istini za volju, nastajale stoljećima.
Treba upozoriti da će mnogim čitateljima ovaj roman biti odiozan zbog plastičnih iako ne tako čestih opisa seksualnog nasilja nad ženama koje nikada nije samo fizičko nego je i te kako i psihičko. Možda će se uznemiriti i društva za zaštitu životinja, zbog uloge koju u familijarnom kvaziseksualnom mrcvarenju imaju (ili pak nemaju) i nedužni kućni ljubimci koji i životom plaćaju nametnute im uloge. Sigurno će biti i pitanja u stilu koliko su ove ‘bapske’ priče doista bapske, a koliko ipak moguć i realističan prikaz mogućih iščašenih ljudskih odnosa kod pojedinaca koji se ne mogu oduprijeti svojim demonima. Istina, i letimičan pogled u hrvatsku svakidašnju crnu kroniku dokazuje da “Bapske priče” Đurđice Stuhlreiter nisu uopće daleko od zbilje u kojoj u potaji možda živi i netko od naših susjeda, znanaca ili usputnika. U tehničkom smislu, roman je podijeljen na tri odijeljena dijela u kojima čitatelj prati sudbinu triju žena iz iste srednjostrujaške obitelji. Prva je među njima blagajnica Ljerka koja godinama samozatajno i na rubu neke tupe obamrlosti trpi žestoko nasilje goropadnog i očito krajnje sadističkog supruga koji svoju žrtvu nikako ne želi ispustiti iz ruku uživajući u njenom iscrpljivanju i ponižavanju. Ali i neobjašnjiva ženska pasivnost ima svoje granice... U generacijskoj sredini je lik histerične mrziteljice svega uhodanog i utabanog, ‘dobrog’ i ‘plemenitog’ i to Ljerkine kćeri Ljubice, k tome i nastavnice koja otvoreno mrzi djecu i njihovo mukotrpno formiranje i odrastanje tijekom kojeg pokorno ponavljaju greške odraslih.
A na kraju obiteljskog mučnog trokuta je prkosno neprilagođena tinejdžerica Ljiljana, markirantica i šmirantica koju majka Ljiljana, suvremenim rječnikom govoreći, jednostavno ‘ne doživljava’. I Ljubičini i Ljiljanini problemi izviru iz problema u kojima grca Ljerkina obitelj, a iz kojih Ljerka ne zna ili ne može izaći. Njen brak s robusnim suprugom koji sustavno gazi i ismijava sve njene ljudske i ženske potrebe pretvara je u zatvorenicu nekog čudnog postsocijalističkog patrijarhata u kojem se od žene očekuje sve, a od muškaraca baš ništa. Ljerka ljubomorno čuva svoju obiteljsku iluziju pa u kuću prihvaća i muževa izvanbračnog sina iako ima i dvoje vlastite djece koje teškom mukom prehranjuje. Pri tome ima i svoje tajne koje nam autorica i ne otkriva potpuno nego tek kroz krhke nagovještaje dječjih uspomena koje uvijek i ne moraju biti točne i istinite. Upravo se u Ljerki nalazi ishodište ove tužne literarne priče koja će zasigurno dobiti svoje pobornike, ali i osporavatelje jer ljutom travom hrabro ide na ljutu ranu, što se u ovom društvu ne oprašta lako.
