Norveški majstor Knausgård univerzalni esejizam miješa s konkretnim životnim pričama

Karl Ove Knausgård, knjiga Jesen
12.11.2018. u 15:20

Bavi se Knausgård i krajnje filozofskim pitanjima pa istražuje primjerice ljudska usta i njihovu svemoguću simboličnost, kao i čudnovatost ljudskih očiju, baš kao što jako puno prostora posvećuje prirodnim fenomenima u koje je uronjen već i samim životom u seoskom okružju i to u rasponu od svemoćnog pokretačkog sunca pa do ptica grabljivica i jazavaca

Norveška međunarodna spisateljska zvijezda Karl Ove Knausgård svijet je osvojio heksalogijom “Moja borba”, a nakon tog doslovno knjiškog brda objavio je i kvadrilogiju “Enciklopedija godišnjih doba”. Knausgårdov hrvatski izdavač Oceanmore nedavno je objavio knjigu “Jesen” koju je na hrvatski s norveškog preveo Munib Delalić. I u “Jeseni”, baš i kao u “Mojoj borbi”, Knausgård se minuciozno i koncentrirano bavi autobiografijom, s time što je u ove izrazito esejističke zapise ubacio i povodljivi podnaslov “Pismo nerođenoj kćeri”.

I doista, Knausgård nam u konciznoj “Jeseni” opisuje vrijeme kada njegova sada već bivša supruga (i švedska pjesnikinja) Linda Boström Knausgård očekuje četvrto dijete, a njega življenje u mekoj provinciji i umirujućem ladanjskom kraju itekako podsjeća na vlastito djetinjstvo i period odrastanja. Tako univerzalan i u osnovi neobavezan esejizam Knausgård iznimno spretno i nadahnuto, bez dramatičnih rezova i jezičnih eksperimentiranja, kombinira s konkretnim svakodnevnim problemima koje ima norveška mlada prosječno situirana obitelj s troje djece i četvrtim, valjda pomalo i neočekivanim, na putu. Stoga u “Jeseni” ima mjesta i za ispovjedne, krajnje iskrene i zapravo razoružavajuće priče o tinejdžerskom mokrenju u krevet malog Knausgårda (dokaz da autor doista ne štedi sebe kada nemilosrdno piše o obiteljskoj intimi) ali i o surovom i nepotrebnom ubijanju (tj. kamenovanju) riđovke koje je zbunjenom mališanu upriličio njegov neprikosnoveni otac. “Jesen” je zbog toga i važna i poprilično rijetka knjiga o odgoju djece koja ponekad i cijeloga života preispituju neke nagle i iznenađujuće, a svakako nehumane i svirepe roditeljske odluke, postupke i rečenice ne nalazeći nikada izlaz iz tog košmara.

Bavi se Knausgård i krajnje filozofskim pitanjima pa istražuje primjerice ljudska usta i njihovu svemoguću simboličnost, kao i čudnovatost ljudskih očiju, baš kao što jako puno prostora posvećuje prirodnim fenomenima u koje je uronjen već i samim životom u seoskom okružju i to u rasponu od svemoćnog pokretačkog sunca pa do ptica grabljivica i jazavaca. No ne bježi Knausgård ni od općih društvenih tema pa blistavo, u svega par majstorskih poteza portretira dramatičnu propast norveškog grada slavne pomorske prošlosti Arendala, u čijoj je blizini uostalom i odrastao, kao što otvoreno i bez ikakvih natruha politizacije piše o propadanju norveškog sela i stalnim i masovnim migracijama norveškog stanovništva u gradove. Knausgård je po potrebi i direktno erotičan (primjerice u tekstu Stidne usne) i nevjerojatno nježan (i to u tekstu Dojenče), ali i iznenađujuće konzervativan kada piše o slijepoj vjernosti svojoj ženi.

Poput nekog mudrog starca Knausgård piše o fenomenima iz običnog života uzdižući ih na pijedestal vječnosti i iznimnosti, ali bez malograđanske patetike i ikakvog pretjerivanja. No pritom vrlo spretno promovira svoje vlastite životne pozicije i stavove, pa čitatelji u “Jeseni” mogu saznati koja mu je najdraža knjiga (nećemo to otkriti) ili što misli o Van Goghu kao slikaru ili o bubnjevima. No bavi se Knausgård i propitivanjem tehnološkog napretka i to u svima bliskoj temi telefona i uloge telefoniranja i komuniciranja u današnjici, ali i prošlosti, kao što mudro, ali i uzvišeno piše i o običnim lokvicama benzina koje nalazimo po svim mogućim cestama, a da često to uopće ne osvijestimo.

Mnoge izrazito mudre rečenice skrivene su u ovim Knausgårdovim, pomalo i melankoličnim zapisima o skandinavskoj jeseni i podosta spokojnim norveškim obiteljima koje se svim civilizacijskim dometima usprkos bore s običnim ušima, žabama koje gaze automobilski kotači, neuništivim plastičnim vrećicama ili muhama koje mogu preživjeti u svim uvjetima. Knausgårdu se mora priznati da je pravi fenomen suvremene književnosti, jer je u početku njegovim agentima bilo prilično teško prodati prava na njegove knjige. Pitali su se tko će to čitati Norvežanina koji ne piše krimiće, nego piše o sebi. Ali čitatelji su zdušno i masovno progutali lucidnu i probavljivu norvešku udicu.     

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije