Argentinski pisac sa španjolskom adresom Andrés Neuman nije nepoznato ime hrvatskim čitateljima. Prije dvije godine zagrebački Hena com objavio je njegov roman “Razgovori nasamo”, a Neuman je bio i gost Festivala europske kratke priče. Ovih dana isti je izdavač, i to također u prijevodu Tamare Horvat Kanjere, objavio i Neumanovu do sada najzapaženiju knjigu, opsežni roman “Putnik stoljeća”.
Riječ je o romanu koji je imao odličan odjek ne samo u zemljama latinoameričkog kruga nego i u Europi te je Neumanu širom otvorio vrata svjetskih izdavačkih kuća. Razloga za to ima više nego dovoljno. Neuman je napisao oštroumnu prozu iznimno gustog literarnog tkanja u kojoj iznimno klasični način pripovijedanja nije ugušio njenu provokativnost, pa čak i suvremenost. “Putnik stoljeća” nesvodiv je na samo jedan žanr. Roman je prepun teoretskih pasusa u kojima se promišlja i polemizira o društvenim, ali i umjetničkim i literarnim pitanjima, da bi se onda u tren, gotovo bez interpunkcija i bilo kakvog predaha, težište knjige prebacilo u intimnu sferu u kojoj se na “gradelama” strasti peku erotski porivi dva glavna lika ove duboko emotivne knjige. Neuman je svoj roman smjestio u nepostojeći i ne preveliki njemački grad Wandernburg koji se nalazi negdje između Berlina i Dessaua, i to u vrijeme nakon što je Napoleon prohujao europskom poviješću ostavljajući iza sebe brojne dileme, ali i budeći nadu u brojnih ljepoduha koji su se već tada klatarili Europom kao u osnovi jedinstvenim političkim i kulturnim prostorom.
U taj grad jedne noći stiže tajanstveni Hans, čovjek koji voli frigijske kape i za kojeg iz prve ne znamo od čega (i zašto) živi. Umjesto da u Wandernburgu samo prenoći i pobjegne dalje od njegove neizdržive malograđanske ustajalosti, uskogrudnosti i tromosti, naš Hans ostaje u tom gradu puna četiri godišnja doba. Pisac nam vrlo polako, stavljajući vrlo često i našu strpljivost na teške kušnje, otkriva vrlo šture podatke o Hansu koji vrlo sporo, ali nezadrživo u Wandernburgu stječe nove, vrlo neobične i razbarušene prijatelje, ali i osvaja srce (a bogme i tijelo) emancipirane i tankoćutne gospođice Sophie Gottlieb, osiromašene, ali privlačne udavače kojoj je otac našao bogatog, oholog i k tome još zaljubljenog zaručnika Rudija iz lokalnih trgovačkih krugova koji imaju snagu i moć patricija. Djevojkama atraktivni Hans koji ima eruditsko obrazovanje, ali i mladenačku drskost koja ne priznaje autoritete niti ustaljeni red stvari, lako se uključuje u dokoličarske salone koji se petkom održavaju u kući Gottlieb, otkrivajući, ponekad čak i nehotice i najskrivenije tajne pomalo čudnovatog Wandernburga, grada kakvi u velikoj Njemačkoj zacijelo postoje i dandanas.
Vjeran svojoj ćudi i svojoj emotivnosti, Hans u Wandernburgu dobiva i prijatelje koji su, objektivno gledajući, ispod njegovog ranga (on je, ispostavlja se, književni prevoditelj i urednik koji živi od rada za izdavačku kuću Brockhaus), a među njima posebno mjesto pripada siromašnom verglašu koji živi u pećini izvan grada u zajednici s malim psićem... Portretirajući Njemačku i Europu prve polovice 19. stoljeća, kada se u književnosti tek javlja mladi Heinrich Heine, Neuman zapravo piše o današnjici i današnjim problemima društva. Unatoč industrijalizaciji (koja se u “Putniku stoljeća” tek nazire), nismo se odmakli dalje od ljudi koji žive u Neumanovu namjerno izmaštanom Wandernburgu. I to ni u pogledu položaja žena i njihove emancipacije, ni u pogledu borbe između principa religije i znanosti, ni u pogledu gledanja na profit kao jedini motor društvenog razvoja kojem se svi pojedinci neizostavno moraju povinovati. Sva ta pitanja u dirljivom romanu rijetko visoka stila vrlo lucidno načinje Neuman, ubacujući u njega i jednu usputnu kriminalističku priču koja raskrinkava ono neobjašnjeno zlo u čovjeku kojem na put nije stala nijedna religija i nijedna znanstveno potvrđena istina. Čovjek je istinski neobjašnjiv, ali i istinski slobodan, čak i onda kada čini zlo, poručuje u “Putniku stoljeća” pisac koji svakom svojom rečenicom stoji na strani dobrote i ljudskosti.
