'Partiju je 80-ih brinulo što su djeca u ‘crvenom Splitu’ postajala izrazito religiozna'

Užitak je bio čitati najnoviju knjigu povjesničara Nikice Barića „Split 1980-ih“, koju je ove godine izdao Hrvatski institut za povijest i koja po svemu zaslužuje epitet ne samo vrhunskoga istraživačkog rada, nego i historiografskoga hita u kojemu će uživati svi ljubitelji suvremene hrvatske povijesti. Što je to rođenoga Zagrepčanina potaknulo da piše o Splitu u desetljeću koje je počelo smrću Josipa Broza Tita, a završilo silaskom komunista s vlasti?

– Moji su roditelji iz Dalmacije, možda me i zato zanimaju teme iz dalmatinske povijesti – kaže Barić. – No za ovu sam se temu odlučio kad sam vidio kako neka splitska novinarska pera interpretiraju povijest svoga grada. Ističu da je Split u komunističkoj Jugoslaviji bio uspješan grad u kojem su svi željeli živjeti, središte impozantnih tvornica, grad sa zadivljujućim arhitektonskim rješenjima... Tome suprotstavljaju sliku Splita iz 1990-ih (pa i do danas), kada je, kažu, taj grad doživio degradaciju. Zato sam htio istražiti stanje u Splitu u posljednjem desetljeću komunističke vlasti i natuknuti, iako bi za to bila potrebna daljnja istraživanja, da su određeni problemi Splita nakon osamostaljenja Hrvatske posljedica onoga što se vuklo iz komunističkoga razdoblja. Svakako, Split je imao svojih posebnosti, ali pričom o njemu htio sam reći i nešto o Hrvatskoj i Jugoslaviji u tom razdoblju.

Kakvo je bilo stanje u splitskoj privredi? Iznenadio me podatak prema kojemu je Dalmacija u razvitku zaostajala za prosjekom SR Hrvatske i Jugoslavije te da su 1980. gubici splitske privrede dosegnuli čak trećinu ukupnih gubitaka privrede u SR Hrvatskoj.

Tijekom 1985. splitski partijski komitet izradio je analizu splitskoga gospodarstva i zaključio da je Split od sredine 1950-ih do 1970. ostvario znatan razvoj. No već od početka 1970-ih nastupio je zastoj, gospodarstvo se razvijalo „stihijski“, bez dugoročnih rješenja. Smatralo se da bi budući razvoj Splita trebalo temeljiti na suvremenoj metaloprerađivačkoj industriji, na prometu, poljoprivredi i turizmu, a da bi trebalo smanjivati udio ili pak gasiti tradicionalne grane splitskoga gospodarstva, poput kemijske industrije i građevinarstva. Dakle, sredinom 1980-ih rukovodeći kadrovi Splita bili su svjesni da njegova gospodarska struktura dijelom priječi daljnji razvoj grada. Ta je industrija bila zastarjela, neefikasna, glomazna, „prljava“. No kad su ti problemi uočeni, nije bilo sredstava za poboljšanje stanja.

Tko su bili najveći gubitaši? Kako su pokrivali gubitke, je li koje poduzeće završilo u stečaju?

Jugovinil je poslovao s velikim gubicima. Jedan stručnjak Splitske banke izjavio je da bi bila „manja šteta“ da se Jugovinil zatvori i njegovim radnicima isplaćuju plaće, nego da nastavi raditi i gomilati gubitke. Gubitaka je bilo i u Dalmacijacementu, u građevinskim radnim organizacijama, Dalmastroju. Još početkom 1980-ih gubici su se pokrivali, po načelu „solidarnosti“, iz zajedničkih rezervi. Kako se kriza produbljivala, uvedene su odredbe o likvidaciji gubitaša, no s likvidacijom se, kao i u cijeloj Jugoslaviji, oklijevalo jer otvaralo se pitanje što učiniti s radnicima ugašenih kolektiva, kojima se nisu mogla naći nova radna mjesta. Takvo je stanje bilo u trenutku kad je Savez komunista Jugoslavije 1988. započeo reformu koja je trebala ukinuti socijalističko samoupravljanje, inače ponos te iste Partije, te prijeći na tržišno gospodarstvo.

Prema podacima koje navodite, Split je opterećivala visoka nezaposlenost. Koliko je ljudi bilo nezaposleno i zašto nisu uspijevali naći posao? Koje su bile posljedice nezaposlenosti?

Split je od 1960-ih doživljavao velik porast stanovništva koji se znatnim dijelom temeljio na mehaničkom priljevu ljudi na splitsko područje. Razumljivo, otvaralo se i pitanje njihova zapošljavanja. Sredinom 1982. godine 9 posto svih nezaposlenih u Hrvatskoj otpadalo je na Split. Oni koji su bili zaposleni u društvenom sektoru imali su sigurnost radnoga mjesta i teško su mogli dobiti otkaz. No mladima koji su završili školovanje bilo je teško naći prvo radno mjesto. Sistem je pokrenuo niz mjera kako bi se otvorilo što više novih radnih mjesta, no nezaposlenost je tijekom 1980-ih ipak ostala visoka. A onda, krajem tog desetljeća, kad su jugoslavenski komunisti, kako sam spomenuo, odlučili uvesti tržišno gospodarstvo, otvorilo se pitanje tehnološkog viška zaposlenih u jugoslavenskoj, pa i u splitskoj privredi. Bila je riječ o tisućama nepotrebnih, neproduktivnih radnika.

Kakav je bio standard Splićana, je li bio bolji ili lošiji u usporedbi s prethodnim godinama?

Početkom 1980-ih Jugoslavija se suočila s gospodarskom krizom. Prve godine toga desetljeća i u Splitu su obilježene nestašicama robe široke potrošnje, ulja, kave, deterdženta. Za Split je bila specifična i nestašica mlijeka, a bilo je i redukcija električne energije. Nestašice same po sebi nisu bile tragične, ali utjecale su na raspoloženje ljudi, suočavale ih s krizom i shvaćanjem da blagostanje iz 1970-ih nije imalo zdrave temelje, nego da je posljedica stranih kredita. Do sredine 1980-ih više nije bilo nestašica, ali je tada, zbog inflacije i pada realnih plaća, standard znatnog dijela građana bio znatno ugroženiji.

Kako se manifestiralo to neraspoloženje građana?

Bili su zabrinuti, no iako plaća nije bila visoka i nije bilo poticaja za dobre radnike, radno mjesto bilo im je sigurno i općenito se nije radilo puno. Već tijekom 1970-ih postojali su golemi gubici radnog vremena zbog različitih izostanaka s posla, fiktivnih bolovanja ili zato što radnici na radnome mjestu nisu radili, ali su se zato bavili poslovima na crno (faturete) ili su obrađivali okućnice. Bila je raširena i krađa alata, sirovina i proizvoda. Prema načelima socijalističkoga samoupravljanja, odnosno udruženoga rada, radnici su trebali biti visoko motivirani za kvalitetan rad jer „dohodak pripada onima koji ga ostvaruju“, no stvarnost je bila drukčija. Primjerice, 1983. u Jugoplastici se zaključivalo da se „tetoši“ eksploatacija „radnika od strane neradnika“, a 1988. u Gradskom komitetu SKH primijetili su da je biti dobar radnik „opasno“.

U kakvom je položaju bila splitska omladina 1980-ih?

Kako su govorili komunisti, pitanje omladine pitanje je budućnosti socijalističkoga samoupravljanja. No bilo je puno problema. Tadašnje usmjereno obrazovanje trebalo je školovati mlade za potrebe udruženoga rada, ali mnogi se nisu željeli školovati za poslove u industriji, nego za „uredske poslove“, a budući da je s takvim školovanjem bilo teško naći radno mjesto, povećavala se nezaposlenost. S druge strane, mladi radnici u tvornicama nisu bili zadovoljni jer, primjerice, ako su imali obitelj, vrlo su teško mogli računati na to da će dobiti društveni stan na koji se moralo čekati ne godinama, nego desetljećima. Zato je bilo slučajeva da se baš mladi radnici s obiteljima bespravno useljavaju u društvene stanove.

U knjizi spominjete i sociološko istraživanje među srednjoškolcima. Što je ono pokazalo?

Riječ je o istraživanju provedenom pod vodstvom sociologa Borisa Vuškovića 1984. U odnosu na prethodna, to je istraživanje pokazalo porast religioznosti među mladima. Primjerice, djeca radnika, dakle radničke klase koja je trebala biti temelj sistema, bila su izrazito religiozna. Istraživanje je pokazalo i da splitski srednjoškolci nemaju povjerenja u sistem i njegove vrijednosti, da nisu skloni učlanjivanju u Savez komunista. Općenito, bilo je vidljivo da se među splitskim mladima stvara skupina vrlo religioznih i istovremeno skeptičnih, pa i neprijateljski raspoloženih prema sistemu. Dakle, vrijednosti sistema među mladima su blijedjele.

S obzirom na to da se Split poslije Drugoga svjetskog rata suočio s naglim i velikim priljevom stanovništva, osobito iz Dalmatinske zagore i susjedne BiH, kako se taj sudar različitih mentaliteta odrazio na život u gradu?

Golemo „slijevanje“ ljudi iz zaleđa u Split dogodilo se jednim dijelom i zato što se komunisti nisu brinuli za selo, pa su seljaci svoju egzistenciju težili naći u gradovima. No do početka 1980-ih ta je ljudska „poplava“ zapravo „gušila“ Split, od nezaposlenosti i manjka stambenog prostora (raširena bespravna gradnja) do niza komunalnih problema. Tada se predlagala dislokacija industrijskih pogona i stvaranje „žarišta razvoja“ u zaleđu kako bi se smanjio pritisak na Split, no te planove nije bilo lako provesti.

Novinara i književnika Miljenka Smoju izdvajate kao Splićanina nesklonog novim sugrađanima. Što je pisao o doseljenicima?

Kada su se, krajem 1984. i tijekom 1985., zaredali hrvatski nacionalistički ispadi u kojima su sudjelovali splitski omladinci, Smoje je, iako je tvrdio da ne želi generalizirati, odgovornost za te incidente vidio u „kleronacionalistima“ koji su se doselili u grad. I prije toga isticao je da je Split uvijek bio „čist grad“, ali se u međuvremenu u njemu nakupilo dosta „nacionalističkog smeća i šporkice svake vrste“.

Narodni heroj Ante Jurjević Baja umnogome se slagao sa Smojom. Smatrao je da pravi Splićanin mora biti pošten, radišan, rodoljuban, da mora navijati za Hajduk te da mu se mora znati „kolino“, odnosno podrijetlo. Je li bilo reakcija na takve, u osnovi šovinističke stavove?

Jurjević Baja bio je tih godina siva eminencija Splita, no nakon te izjave o „kolinu“ Nedjeljna Dalmacija objavila je članak u kojem ga je ismijala. U društvu u kojem se inzistiralo na bratstvu i jedinstvu bilo je nekorektno nekoga prosuđivati na temelju njegova podrijetla. Mlađi partijski kadrovi – Drago Dimitrović, Celestin Sardelić, Marin Jurjević – doista su kritizirali podvajanja po crti „fetivi“ Splićani nasuprot „Vlaja“.

Što pokazuju podaci, je li Smoje bio u pravu kad je smatrao da su doseljenici izvor kleronacionalističkih ispada ili je riječ o predrasudama?

Smoji je smetala ta navala novih ljudi, koji, prema njegovu mišljenju, nisu bili „prilagođeni“ i nisu voljeli Split onako kako je on to smatrao potrebnim, a smatrao ih je i politički sumnjivima. No puno je važnija bila ta „strategija“ razvoja Splita u komunizmu – industrija je bila gusto grupirana u gradu i oko njega, a zaleđe je zapušteno, ljudi iz zaleđa naviru kao radna snaga u Split i onda na kraju nastaje lom. Sistem tu masu ne uspijeva „preraditi“ u radničku klasu po svojoj mjeri, ne može kvalitetno riješiti njihovo stambeno pitanje i onda izbijaju sukobi zbog raznih aspekata života u gradu, mnogi su nezadovoljni. A oni koji dolaze iz zaleđa kudikamo su tradicionalniji, oni su 1990. velikim dijelom glasali za HDZ.

Smoje je bio uvjeren i da doseljenici narušavaju ugled Splita kao „crvenoga grada“. Je li Split uistinu bio „crven“ odnosno Mala Moskva, kako su ga neki zvali? Kojim se argumentima dokazivala ta teza?

Prije Drugoga svjetskog rata u Splitu je djelovala Komunistička partija, ali je u gradu dominirao HSS. Bilo je u Splitu i ustaša i onih koji su bili vjerni jugoslavenskoj monarhiji, no odlaskom Splićana u partizane u Drugome svjetskom ratu i konačnim komunističkim revolucionarnim preuzimanjem vlasti, splitski „kontrarevolucionari“ svih boja jednostavno su pometeni, neki i pod zemlju, te više ništa nije stajalo na putu tome da se kaže da je Split „crven“ i točka.

Prema podacima koje ste iznijeli, Smoje je bio i izraziti protivnik hrvatskoga nacionalizma, kritičar Slovenije i njezina „separatizma“ od Jugoslavije, a Miloševićevu antibirokratsku revoluciju smatrao je glasom naroda u borbi za Jugoslaviju...

To je bilo tako. U knjizi sam Smojine stavove suprotstavio stavovima splitskog novinara Josipa Jovića. Smoje je bjesnio na Slovence i njihov „separatizam“, a Jović je smatrao da se treba ugledati na Sloveniju kao na najrazvijeniju jugoslavensku republiku. Smoje je smatrao da treba energično skršiti albansku kontrarevoluciju na Kosovu, a Jović je upozoravao da se stanje tamo neće popraviti ako se ne vodi računa o Albancima. Dok se Smoje zgražao nad hrvatskim nacionalizmom, Jovića su neki beogradski krugovi uspoređivali s kardinalom Franjom Kuharićem, a predsjednik splitske boračke organizacije, SUBNOR-a, proglasio ga je „advokatom“ hrvatskih nacionalista. Bile su to, dakle, zanimljive suprotnosti unutar istog okvira. Zapravo je Državna sigurnost 1988. ocijenila da Jović piše s intonacijom hrvatskoga nacionalizma. Razumljivo, to se Smoji nije moglo prigovoriti.

Kakav je u to vrijeme bio odnos prema splitskoj kulturnoj baštini?

Gospodarska kriza i nedostatak novca samo su istaknuli propadanje kulturne baštine. Stanje u povijesnoj jezgri, Dioklecijanovoj palači, bilo je vrlo loše, kulturno-umjetnički spomenici izloženi devastaciji, objekti zapušteni, ruševni. Izrađen je „Integralni plan povijesne jezgre Splita“, ali do kraja 1980-ih taj plan nije proveden.

U novije vrijeme dio Splićana ustao je protiv devastacije Marjana i njegove park-šume. Prstom su upirali osobito u Željka Keruma. U kakvom je stanju bio Marjan 1980-ih?

Karlo Grenc, entuzijast zaštite splitske baštine, snimio je 1988. stanje na Marjanu i prikazao ga tadašnjim i bivšim čelnicima splitske općine. Vidjevši devastaciju Marjana, ti su se čelnici čudili kako je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije splitski načelnik dr. Jakša Račić mogao urediti Marjan, a do kraja 1980-ih bio je tako zapušten.

Istraživali ste i uređivačku politiku splitskih medija, osobito Slobodne Dalmacije i Nedjeljne Dalmacije. Što ste zaključili? Je li bilo članaka u kojima se kritizirala politika Saveza komunista?

Spomenuti listovi, kao i glasila Brodosplita i Jugoplastike, bili su važan izvor za moju knjigu. Bilo je to drugo vrijeme: nije bilo interneta, društvenih mreža, postojale su samo velike plahte novinskih tekstova... Razumljivo, u tadašnjem sistemu, iako su tekstovi mogli biti i kritični, izdanja Slobodne Dalmacije bila su uglavnom „na liniji“ i nisu dovodila u pitanje temelje sistema. Uostalom, za Savez komunista Hrvatske bilo je to vrijeme politike „jugoslavenske sinteze“, pa je, primjerice, kolumnist Nedjeljne Dalmacije bio beogradski novinar Aleksandar Tijanić. Druga je stvar bila s humorističnim časopisom Berekinom, a krajem 1980-ih i s glasilom splitske omladinske organizacije, Omladinskom iskrom, čiji je urednik bio Zvonimir Krstulović. Oni su iskakali i pravili probleme sistemu.

Kako objašnjavate podatak da je HDZ na prvim višestranačkim izborima osvojio vlast u splitskim općinama? Zašto „crveni“ Split nije glasao za komuniste?

Zapravo je HDZ 1990. ostvario potpunu pobjedu u općinama Solin i Kaštela, ali ne i u općini Split, gdje su komunisti osvojili dio mandata za Sabor. Vlast u splitskoj općini preuzeo je HDZ, ali, opet, dio mjesta u općinskoj skupštini osvojili su i komunisti. Neki su novinari tada pisali da izborni rezultati pokazuju podijeljenost Splita na „crveni“ i onaj „drugi“, odnosno neki su se komunisti žalili da je HDZ pobijedio jer su za njega glasali Splićani „bez kolina“.

Što je vaše istraživanje pokazalo: je li Split u socijalizmu doista bio uspješan grad u kojem su svi željeli živjeti?

Nesumnjivo, privlačio je ljude koji su u njemu željeli živjeti i naći egzistenciju. No kriza u Jugoslaviji 1980-ih dodatno je naglasila probleme dotadašnjeg razvoja Splita, odnosno kako su zaključivali i splitski komunisti, njihov je grad doživio „metropolizaciju“ koja je karakterističnija za „nerazvijena nego razvijena područja“. Kao što sam opisao, tada su čelnici Splita shvatili da su mnoge stvari loše, od strukture gospodarstva do zagušenosti grada stanovništvom i brojnih komunalnih i infrastrukturnih problema. No od registriranja problema do njihova rješavanja bio je velik korak; dogodio se zatim slom komunizma i raspad države, pa je Split s tim problemima uplovio u devedesete.