Nedavno sam jednog slikara nehotice uvrijedila nazvavši ga zrelim umjetnikom. Taj epitet ga, kazao je, ne čini sretnim jer ima osjećaj da će otpasti ili da će ga netko pojesti dok još nije kasno. Baš suprotno, legendi Zagrebačke škole animiranog filma Nedeljku Dragiću u njegovoj 82. godini zrelost laska jer je živ, a likovno je dao svoje pa posljednje četiri godine više ne crta. Nakon 28 godina života u Njemačkoj, vratio se u Zagreb. Gradu u kojem je ostvario karijeru silno se veseli, a dojam povratka ne muti mu ni ljuta jezična instrukcija zaposlenice na šalteru koja više ne zna što je “lična karta”. Dala mu je tek još jednu ideju za sarkastični aforizam koje piše svakodnevno. Oduvijek slobodnjak, član Partije bez dana stalnog zaposlenja, ilustrator bez čije karikature dnevno 60-ih i 70-ih nisu izašle ni jedne novine u zemlji, umalo dobitnik Oscara, za kojeg je 1972. bio nominiran njegov animirani film “Tup – tup”. Tata Zagija, čovjek koji je odbio posao Hanni i Barberi kratkim obrazloženjem kojim je o sebi rekao sve: “Svog direktora svaki dan mogu poslati u materinu, a da to napravim ovdje u Americi, zauvijek bih ostao na ulici.”
Sve se samo drugačije zove
– Čovjek najviše nauči u kontaktu sa što većim brojem ljudi. Nema druge. Patriotizam je pak opasna stvar ako se zloupotrijebi, to može biti čak prvi korak prema zločinu. Zato pozdravljam odlazak mladih iz zemlje. Kad bi me pustili da govorim, svima bih im rekao da zbrišu i da uče. Ma silom bih ih tjerao. Preko ferija svi marš van raditi i vratiti se natrag. Pa onda i tamo mogu biti patrioti. Ja sam najviše naučio od uličara. Znao sam se družiti sa švercerima karata, sa slavnim Vimpijem koji je ostao legenda, a u školi ništa, tamo sam totalno zabušavao. S odličnim sam prolazio do pubertetskih dana i potom je sve otišlo k vragu. I za jezike sam truba. Evo, 28 sam godina bio u Njemačkoj, a njemački jezik slabo govorim. Sporazumijevam se, ali i s tim primitivnim znanjem na njemu uspijevam ispričati najteže viceve jer mi mašta dobro radi pa se njome podbočim jer i danas sam ostao silno znatiželjan čovjek – govori nam u omiljenom kafiću u zagrebačkom Sigetu pokazujući srednji prst desne ruke na kojem mu se kvrga od olovke smanjuje kako je prestao s crtanjem.
– Prestao sam sa smrću svojeg sina. Ali pišem aforizme, zovem ih nenacrtane karikature. Napišem ih i po 50 dnevno, neki su duhoviti, neki malo manje, neki crni, ali sprdam se i sa sobom i sa svime što me okružuje. Mogu vam reći da je vrijeme u kojem živimo idealno za humor kao nikada do sada. Čak i u Njemačkoj. I još nešto. Koliko god su u Njemačkoj razvijene slobode i demokracija, oni su ipak ukalupljeni. Naprosto nema velike razlike između demokracije i sistema. Mislim da je komunizam bio diktatorski sistem zato što je Zapad bio toliko uspaničen od njega. Da je Zapad bio human, pustili bi da se komunizam razvija da vide hoće li uspjeti kao sistem da se ljudi nekako izjednače. Ali ne, oni su od prvog dana nemilosrdno hladnoratovski intervenirali pa je i tu, kao i u svemu u čemu se pretjera, nastupilo pravilo da se sve vraća. Naravno, to je moja teorija – kaže Dragić, koji inače ne cijeni povijest jer mu često predstavlja opterećenje, ali paradoksalno, uvijek ju je volio čitati jer je poput krimića.
– Na svašta tu naletiš jer vrijeme i zločince pretvori u heroje pa mi se tako čini da je i ovo što u politici sada radi Amerika već radio Aleksandar Veliki. On je helenizirao svijet baš kao što ga Amerikanci žele globalizirati. Sve je slično, samo se drugačije zove – veli. Podrijetlom je iz Paklenice kod Novske, ime mu je nadjenula baba, a na pola puta između Sarajeva i Zagreba kalkulantski je izabrao studirati pravo u Zagrebu jer tamo je bio animirani film i najrazvijenija karikatura, a on sanjario da će postati slavni karikaturist. U München je pak otišao početkom 90-ih. Iskreno, priznaje, bježao je od još jednog rata jer onaj raniji, Drugi svjetski, odnio mu je velik dio obitelji koja je stradala u Jasenovcu.
Jugoslavija kao EU
– Hoće li ovdje opet biti rata? Sve je moguće, Balkan je nepredvidiv. Čak mi se čini da je i Europa, koliko god se činila jaka, u problemu. Jugoslavija je bila isti mali eksperiment kao što je to Europa danas. U ono doba bilo je manje demokracije jer su komunisti sve čvrsto držali pod rukom, ali i to je bilo relativno. Crtao sam tada karikature i u Njemačkoj i u bivšoj državi, i reklamne filmove po narudžbama i tamo i ovdje, i uvjeravam vas da sam više umjetničke slobode imao kod nas nego tamo. Kažu mi da sam nacrtao najgori crni film crnog vala, riječ je o „Idu dani“ iz 1969., a napravio sam ga potpuno slobodno i zbog njega nikad nisam imao problema. U Hollywoodu mi nisu vjerovali kad sam im to govorio, a ja sam im govorio istinu. I mogao bih sada o takvim primjerima do sutra i svaki bi nam dokazao da je sve relativno. Osim toga, u Njemačkoj je nivo ukusa uvijek bio mnogo niži nego što je bio kod nas. U Zagrebu je tada radila prva liga europske karikature. U njemačkim novinama i danas izlazi karikatura, ali to je i dalje kao neki soc-humor tipa Merkelica s poljskim predsjednikom gradi neki most – kaže Dragić.
Njegove novinske karikature u bivšoj državi bile su refleksije članaka, njih i po 15 u jednom broju jer karikatura je tada u Vjesniku u srijedu bila važna koliko i fotografija. Ostavio je trag i u Večernjem listu, u kojem je pak izlazila svojevrsna karikatura njegova stripa “Tupko”.
– Kad sam se 1964. vratio iz vojske, toliko sam radio da mi se činilo da bih lakše honorar zaradio u rudniku. I nije tu bilo slanja računalom kao danas. Morao sam sjesti u auto pa s Borongaja svaki dan nositi crteže u redakciju. Tako je i te 1969. u vrtlogu humora koji je vladao redakcijom nastao prvi Tupko. Davor Šošić tada je bio glavni urednik. Uglavnom, u redakciji u neboderu Danijel Jelinić mjesecima me nagovarao da nešto nacrtam, a bio je simpatičan i nisam ga mogao odbiti. I jednog dana da mu podvalim, uzmem papir, nacrtam četiri okvira, napišem Tupko pa okolo zacrnim. Iz ruke sam nacrtao namjerno šlampavo neku figuru koja kaže: “Idem ja u podrum po drva.” U drugom okviru je nacrtan dopola, u trećem mu viri još malo kose i u četvrtom ga uopće nema. Bio je to apsurdni strip, antilogika. I donesem mu to na stol, on gleda pa ne vjeruje i pita se jesam li lud. I kaže mi da ga ne zezam, da mu dam nešto duhovito. Ja velim: “Pa to ti je duhovito” i tu se on malo zamisli i kaže: “Duhovito je.” Stajao sam iza tog Tupka, objavili smo ga i krenulo je. Nešto što je nastalo iz čiste slučajnosti poslije je osvojilo i Grand Prix na svjetskom festivalu stripa u Montrealu. Reakcije na njega bile su svakojake, ali svi su o tome pričali. Izašlo je oko 256 redova, a onda je već i meni dojadio i “ubio sam ga” jer uvijek volim rušiti sheme. To je ujedno ključ mojeg uspjeha u filmu. Sve sam radio protiv pravila – prisjeća se Dragić.
Godine 1985., u vrijeme potražnje za autorom maskote buduće zagrebačke Univerzijade, Dragić je bio najzaposleniji ilustrator u zemlji, nakon Maurovića, koji je bio sličnog kapaciteta. Radio je i po 16 poslova paralelno. Da se prihvati oslikavanja plave sljemenske vjeverice Zagija, koja će ostati simbol metropole do danas, nagovorio ga je Josip Vrhovec, bivši urednik Vjesnika u srijedu, u to vrijeme predsjednik nekog odbora Univerzijade. Rok je već bio skraćen, ali stvar mu je olakšalo to što su već izabrali životinju i ime maskote.
– Uvijek sam volio jasne zadatke. Umjetnici pjevaju da nemaju slobode iako ovo što ja radim ne smatram umjetnošću, a ja sam volio zadatak koji sam doživljavao kao provokaciju. Bacio sam se na tu vjevericu i razradio ju za manje od mjesec dana. Skice sam donio u Vukovarsku, posložio po stolicama te velike formate, došla je i televizija to popratiti i odmah je sve bilo prihvaćeno. Doduše, Vrhovec je pitao zašto Zagi nema hrvatsku zastavu na šestinskom šeširu? Uvjerio sam ga da je bolja opcija vrpca u olimpijskim bojama, od kojih se, kada Zagi nakrene šeširić, vidi još samo žuta jer ćemo tako kao domaćini Univerzijade izbjeći potencijalne probleme. I ta ideja je na kraju prihvaćena iako sam noću nakon toga znao primiti koji telefonski poziv uz psovanje majke jer na Zagiju nema zastave. Mirno bih to saslušao jer uvijek je bilo onih koji su imali nešto protiv – kaže.
Zagijev lik proračunano je napravio pristupačnim i dopadljivim, nalik Disneyevim junacima. Shvatio je što je marketing i bio je dobar. Osim toga, radeći Zagija, nosio je iskustvo s Olimpijade u Sarajevu 1984. i maskote Vučka.
– Slovenski autor Trobec napravio je Vučka oštrih linija, stiliziranog i statičnog. Svidio mi se iako sam volio slobodniju liniju. Mene su pak iz Sarajeva zvali da prihvatim posao razrade Vučka u raznim sportovima. Čekali su me do zadnjeg momenta i odgađali posao dok nisam pristao. Vremena nije bilo mnogo, a kako sam tada radio u Školskoj knjizi, s tamošnjim kolegom grafičkim urednikom prihvatio sam se tog posla. Ja sam crtao, on je bojio i znali smo u jednoj noći napraviti 12 razglednica u boji koje su se otiskivale u Karlovcu. Napravio sam i oko sto stripova o Vučku i 30-ak filmova u trajanju od nekoliko sekundi za pauze TV emitiranja, za što sam raspisao 100 knjiga snimanja. Radili smo kao tvornica koja štanca šarafe. I ta sarajevska priča ide do Kemala Montena – govori pa nastavlja:
Monteno se oduševio
– Kad smo došli u Sarajevo predstaviti filmove i dogovoriti detalje ugovora, dali su mi slobodne ruke da odaberem i TV špicu. I palo mi je na pamet da je napravim tako da znak Olimpijade Vučko probija glavom i u prizvuku sevdaha zapjeva: ‘Sarajevooooo!’ I sjedimo kod Davorina Popovića u lokalu, a sjedio je tamo i Kemal Monteno, i padne mi na pamet da njega zamolim da to uglazbi i u jednoj riječi gradu da štih. Oduševio se i pristao. Vratio sam se u Zagreb i, dok sam ozvučavao druge filmove, stigne mi od njega deset verzija. Izabrao sam jednu i svi su se oduševili. Istovremeno od TV Sarajeva dolazi narudžba da hitno pošaljemo kopije koje imamo jer ih Eurovizija traži za razmjenu i distribuciju drugim zemljama. Uspio sam poslati i tu verziju sa Sarajevom, no javili su mi da to ne može proći jer je “previše muslimansko”, a oni imaju tri naroda i tražili su da špicu snimimo ponovno. Bio sam očajan. Branio sam ideju i tvrdio da sam uvjeren da u Zagorju nitko nema pojma što je tursko ili što je islamsko jer svima nam je to sarajevsko. Rekao sam da sam spreman doći na sarajevsku televiziju pa neka me javno telefonski napada cijela Bosna dok im objašnjavam da to nema veze ni s čim. Bio sam siguran da je to dobro. Na kraju sam morao napraviti i drugu verziju. E sad, jesu li ipak poslane obje verzije, ne znam, ne sjećam se... No ta sporna špica nekako je završila u europskoj razmjeni i Politika je donijela članke o tome kako je Vučko upalio u Njemačkoj, koja je na svojoj televiziji koristila tu “Sarajevoooo” špicu. Bio je takav hit da su na trgu u Mainzu tisuću djece imali natjecanje tko će bolje otpjevati to Sarajevo, a nagrada je bila plišani Vučko – prisjeća se Dragić. Kad danas sretne nekog mladog i kažu mu da je on nacrtao Zagija, svi ga znaju. Dakle, uspjelo je, kaže.
– To mi je bio i cilj jer svoju umjetnost sam prodavao preko filmova i karikatura, a kod Zagija i sličnih poslova radio sam kompromise, ali ne bezobrazno jer, što god radite s primisli da ćete nešto nekome podvaliti, to neće proći. Sve morate raditi sa srcem. Pa i ako publika ne razumije ono što ste napravili, u što ste uložili silnu energiju, neće vas izviždati – smatra i tvrdi da kod optičkih stvari nema prijevare. Lakše je, kaže, varati u literaturi iako mu je tu teoriju već u ovom razgovoru ruši sjećanje na Branka Ćopića (zanimalo je li za njegove odsutnosti iz zemlje izbačen iz hrvatske lektire).
Bio sam iskreni komunist
– Nedavno sam pronašao njegovu knjigu „Mala moja iz Bosanske Krupe“, ima samo 12 pjesama, a odnose se na njegovu mladost kad je iz Hašana otišao u Bosansku Krupu pa u Bihać u gimnaziju. Čitajući to, pomislio sam kako Nobelovu nagradu nikada ne bih dao Bobu Dylanu, već Ćopiću. To kako on pita mamu je li se otelila krava, odmah mami suze. Tu je toliko osamljenosti koju netko ne može dočarati na tisuću stranica, a on je uspio u tek 12 pjesama. To je štivo koje razvija dječju maštu i utječe na emocije – kaže pa na koji put neizbježno kliše-pitanje bi li, da je moguće išta u životu odigrao drugačije, odgovara:
– Ne bih. Kod mene je sve uvijek bilo obrnuto. Bio sam iskreni komunist i sve što je pozitivno naučio sam od komunista jer sam u to vjerovao. To je vrijeme u kojem sam se kao osoba formirao. Davne 1948. novine sam počeo čitati zbog rezolucije Informbiroa. Imao sam 12 godina i, čim sam pročitao da je Tito reagirao, iz ruske čitanke istrgnuo sam Staljinovu sliku. Razred se ukenjao, pa i profesorica, a ja sam bio ponosan u suprotstavljanju ruskoj sili. Istovremeno, volim rusku literaturu i više sam produkt Istoka nego Zapada, što se mojih umjetničkih svjetonazora tiče. Ne žalim ni što se nisam okušao u digitalnoj animaciji. Shvatio sam da je važan duh, a elektronika je omogućila i polutalentima da rade. Doduše, kupio sam računalo i počeo 24 sata crtati i brisati i shvatio da sam nadrapao ako nastavim jer tu je previše mogućnosti. Zato sam ga darovao poznaniku. Odlučio sam nastaviti raditi rukom. Važno je što imate u glavi. Kao što se jogurt najprije prodavao u staklenci, a poslije u plastici, tako je i s filmom, ništa nije napredovalo u dramaturgiji, glazbenoj obradi, načinu pričanja priče... sve je isto kao što je to radio Disney. Više sam očekivao od tog napretka – zaključuje Dragić.
Za ovog bar znamo gdje je bio 1991. Iskreni komunist, “Minken bojna”, rezimski umjetnik, slika i prilika komunizma... I sad nakon povratka u omrzenu i fasistoidnu Hrvatsku eto nam soli pamet... VL na putevima revolucije...