‘Politički demon’ koji umjesto plemena želi otvoreno društvo

Čovjek bez neprijatelja je čovjek bez karaktera – izjavio je Paul Newman, glumac čuven i po građanskom aktivizmu, početkom 70-ih kad su ga cinični suradnici Richarda Nixona uvrstili na 19. mjesto liste neprijatelja toga američkog predsjednika. Uz stameni karakter javnim osobama za stjecanje moćnih protivnika ipak treba i ponešto drugo. Povijesna i suvremena iskustva, u rasponu od Seneke Mlađeg preko Strossmayera pa do Sorosa, razotkrivaju kako se osobito snažan učinak u tom pogledu postiže kombinacijom svojstava i resursa kojima raspolažu pojedini kapitalci. A poglavito sinergijom sljedećih elemenata: gorljive vezanosti za upečatljive ideje kojima se tumači socijalni svijet i iznosi poželjna koncepcija stanja u njemu, velikoga bogatstva i gorljivoga djelovanja na promjeni društva.

Da je tomu tako, zorno pokazuje primjer posljednjega od trojice navedenih: američki bogataš i filantrop židovsko-mađarskih korijena prikupio je u drugoj polovini svoga života (87 mu je godina) neprispodobivu kolekciju političkih i drugih aktera koji njemu i njegovim pobornicima žele najgore.

Totalitarne mreže

Prije tjedan dana konzervativno usmjereni Daily Telegraph optužio je Georgea Sorosa da je tvorac „tajnoga plana“ kojim se nastoji omesti Brexit. Američki financijer, naime, davanjem 400 tisuća funti i na druge načine (okupljanje dodatnih donatora i slično) pomaže kampanji „Best for Britain“ koja je usmjerena na motiviranje Britanaca za ostanak te zemlje u Europskoj uniji. Da Sorosa već dulje vrijeme kao svoga najvećega neprijatelja doživljavaju mađarski premijer Viktor Orban (koji je, zanimljivo, kao student na Oxfordu bio stipendist Zaklade Otvoreno društvo), vodeći ljudi vladajuće stranke Fidesz i ostali mađarski desničari, pokazuje uz ostale konflikte recentna zabrana djelovanja uglednoga CEU (Srednjoeuropskoga sveučilišta) u Budimpešti. Kao prvorazrednoga neprijatelja Sorosa doživljavaju i mnogi drugi desno orijentirani političari u svijetu, naročito intenzivno oni na jugu, srednjem dijelu i istoku Staroga kontinenta. Tako je Nikola Gruevski kao makedonski premijer zahtijevao da se „desorosizira društvo“, a Jarosław Kaczyński , najmoćniji političar u današnjoj Poljskoj, uz ostalo je dramatično upozorio kako nevladine skupine koje financira Soros žele stvoriti „društvo bez identiteta“.

Sukobi između toga multimilijardera i najistaknutijega političara u SAD-u u drugoj polovini ovoga desetljeća pucnjave su pak za povijesno pamćenje. Tako su žestoki da je Donald Trump, također bogat kao Krez iako ima nešto manje dolara od svoga protivnika, nemilice napadao Sorosa u predizbornim spotovima i ostalim istupima. Stari George u to se vrijeme, uz ostalo i izdašnim uplaćivanjem u proračun kampanje Hillary Clinton, izravno suprotstavljao populistu Trumpu. Obračun tih titana nastavio se i nakon predsjedničkih izbora pa je, uz ostalo, na Svjetskom ekonomskom forumu 26. siječnja ove godine Soros aktualnu američku vladu nazvao „opasnošću za svijet“ i gušiteljem ljudskih prava. Na skupu u Davosu kritizirao je i Vladimira Putina i njegovu „mafijašku državu“ te sjevernokorejskoga diktatora Kim Jong-una. Ali i Facebook i Google, za koje je ustvrdio da su „sve moćniji monopolisti“ koji zbog iskušenja da stvore „totalitarne mreže“ treba podvrgnuti strogim regulacijama usmjerenima na održavanje konkurencije, inovacije i univerzalnoga pristupa informacijama. S druge strane, žestoki napadi različitih protivnika na Sorosa tako su brojni i učestali da bi se mogli pobrojiti u jako debeloj publikaciji.

I neki naši politički akteri su dali, a pojedini i još uvijek daju znatne priloge antisorosevskoj histeriji. Sredinom i u drugoj polovini 90-ih, kad je aktivnost Instituta Otvoreno društvo u Hrvatskoj bila najintenzivnija, najžešće kritike Sorosu i toj zakladi upućivao je predsjednik Republike. Javnost je slabije upoznata s atmosferom i pričom za vrijeme njihova jedinog susreta (američki filantrop kasnije je priznao, čuo sam i svojim ušima, kako mu je to bio „najneugodniji razgovor u životu“), ali su nadaleko razglašene za tu problematiku vezane opaske koje je Franjo Tuđman dao pred mikrofonima i kamerama. Ponajprije one u govoru održanom po povratku s prvoga liječenja u SAD u Zračnoj luci Pleso 23. studenoga 1996. godine:

Obilježeno neistinama

„Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim nego i zelenim i žutim vragovima... Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.“

Taj dio govora bio je ne samo obilježen neistinama (Soros zasigurno nije protivnik hrvatske slobode i samostalnosti: u privatnim razgovorima i javnim istupima često je izražavao svoje simpatije za Lijepu Našu) nego i prijeteći spram ljudi koji su bili izravno angažirani u Institutu Otvoreno društvo i aktivista organizacija koje su od te zaklade dobivale financijska sredstva. I osobno sam zbog takvih istupa imao neugodnosti: iako sam od 1997. do 2004. za djelovanje kao član Upravnoga odbora toga instituta i druge aktivnosti primao tek mali honorar, dostatan uglavnom tek za pokrivanje osobnih troškova vezanih za dolaske iz Splita u Zagreb, često sam morao poznatima i nepoznatima objašnjavati financijsku osnovu toga angažmana.

Okolnost da jedan od najuspješnijih burzovnih mešetara na svijetu u posljednjih nekoliko desetljeća (početkom prošle godine prema Forbes Magazineu bio je 19. najbogatija osoba na svijetu, s imetkom od osam milijardi američkih dolara, pri čemu treba uzeti u obzir da je dosad u filantropske aktivnosti uložio čak oko 18 milijardi) piše teorijske studije i putem mreže zaklada pokušava utjecati na osjetne društvene promjene već dugo vremena izaziva čuđenje neupućenih i oštre napade njegovih neistomišljenika. I jedni i drugi trpe od neznanja, toga problema nad problemima većega dijela navodne elite u Hrvatskoj: svjetonazor toga milijardera i socijalnoga dobrotvora zapravo usuglašen. Oformljen je na temelju dosljedno liberalnoga i demokratskoga koncepta otvorenoga društva kojega je sredinom stoljeća kreirao filozof Karl Raimund Popper, Sorosov profesor s London School of Economics.

Ukratko, taj se koncept, sustavno obrazložen u studiji „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“, zasniva na kritici historicizma i za to vezanoga zatvorenoga (naziva ga i „plemenskim“) društva. Popper idejno dekonstruira totalitarne ideologije i pripadajuće režime koji su svoje „istine“, ustvari dogme, nastojali provoditi silom. Za razliku od različitih filozofskih i političkih „učitelja čovječanstva“ Popper smatra kako u otvorenom društvu nitko nema pravo na istinu i da svi oblici znanja i politike trebaju biti otvoreno kritizirani.

Prsti u kanti pekmeza

Polazeći od spoznaje svoga bivšeg profesora da ne postoji savršeno znanje i za to vezana formula objašnjavanja društva, Soros je u svom djelovanju inaugurirao principe refleksivnosti i pogrešivosti. Praktičnom provedbom tih principa osigurao je dobro poznavanje promjena na financijskom tržištu te brzo reagiranje na te promjene koje je uključivalo efikasno reagiranje na pogreške. Iste principe i ideje zajedno sa svojim suradnicima najviše je primijenio u djelovanju Zaklade Otvoreno društvo koja je osnovana (prva u Mađarskoj već 1984. godine) u doba raspada komunističkoga sustava u srednjoj i istočnoj Europi.

U intervjuu magazinu Globus (1. lipnja 2012.) George Soros istaknuo je svoju opredijeljenost za otvoreno, tj. kritičko i nedogmatsko društvo kao osnovni motiv za osnivanje Zaklade i okolnosti u kojima se to zbilo. Uz ostalo je rekao sljedeće: „Prolazio sam kroz krizu srednjih godina i pitao se zašto se iscrpljujem zarađujući novac. I onda sam osnovao Zakladu shvativši na koji ga način želim potrošiti. Nakon razmišljanja odlučio sam da je ono za što zaista marim i do čega mi je istinski stalo taj pomalo apstraktni koncept otvorenoga društva. Tada sam definirao ciljeve Zaklade, da otvorimo zatvorena društva, da otvorena društva postanu bolja i da njeguju kritički način razmišljanja.“

Ubrzo je ustanovio da se provedba tranzicije iz zatvorenih bivših komunističkih društava u otvorena mora odvijati uz financijsku i drugu pomoć izvana, ali i to da vodstva zaklada u svakoj od zemalja trebaju biti autonomna u odlučivanju o dodjeli sredstava budući da najbolje poznaju situaciju u svojoj zemlji.

Napose je zanimljivo steći uvid u to kakve je projekte George Soros, slijedom prosudbi svojih suradnika kod nas, financirao u Hrvatskoj (slični su bili i u drugim postkomunističkim zemljama). U dugom razdoblju kad sam bio član Upravnoga odbora Instituta donosili smo odluke o davanju sredstava za sljedeće: obrazovanje mladih, naročito u engleskom jeziku i korištenju interneta; opremanje škola kompjutorima i drugom opremom; debatne klubove mladih; studentske informacijske centre; financiranje odlaska znanstvenika na studijska putovanja i konferencije u inozemstvu; poticanje maloga poduzetništva; programe jačanja javnoga zdravstva i posebno ublažavanja štete od ovisnosti o drogi; razvoj civilnoga društva i njegovih organizacija; različite oblike potpore Romima kao posebno ugroženoj etničkoj manjini; poticanje djelovanja nezavisnih medija; projekt reforme javne uprave (koji je neuspio, zbog toga što Račanova Vlada nije ispunila svoje obaveze iz sporazuma sa Sorosom) i stimuliranja alternativne i druge kulture (Antun Vujić kao ministar kulture tu je ostvario dobar učinak); stimuliranje vrijednih projekata u filmskoj, kazališnoj i drugoj umjetnosti i kulturi…

Od 1992. do 2006. (od posljednje godine Zaklada je prisutna kod nas razmjerno slabim intenzitetom) Institut Otvoreno društvo Hrvatska dao je 55 milijuna dolara u navedene i druge projekte, što su najveća sredstva koja je naša zemlja u povijesti primila od neke međunarodne zaklade. Pri donošenju odluka i trošenju tih sredstava bilo je i propusta, moguće je da su se neki pojedinci – lovaca u mutnom ima uvijek i svugdje – zavukli prste u tu veliku „kantu pekmeza“, ali grešaka i posebno zlouporaba u tome je bilo puno manje nego valjanih odluka te poštenoga i transparentnoga upravljanja. Slijedom navedenih i drugih aktivnosti u to je teško vrijeme ostvaren znatan doprinos obrani i razvoju urbane i demokratske kulture kod nas.

Nisu svi komunisti

Prigovore kako su Institut Otvoreno društvo u Hrvatskoj isključivo vodili bivši komunistički kadrovi koji su antihrvatski opredijeljeni pobijaju uz ostale argumente imena i prezimena istaknutih osoba koje su kao predsjednici Upravnoga odbora i izvršni direktori djelovali u toj zakladi od 1993. do 2006. godine od kojih neke, na žalost, više nisu među živima: Andrea Feldman, Ivo Banac, Karmen Bašić, Josip Kregar, Jakša Kušan, Ivan Prpić, Žarko Puhovski, Tomislav Reškovec, Slavica Singer, Miko Tripalo… Među tim i drugim vodećim ljudima Instituta, dakle, bilo je bivših komunista, ali i osvjedočenih disidenata, liberala, ranijih političkih emigranata i ostalih istaknutih intelektualaca i patriota, onih koji vezanost za domovinu shvaćaju bitno drugačije od ostrašćenih nacionalista.

Zbog kojih osnovnih razloga „najbogatiji od svih idealista i najveći idealist među bogatašima“ (tako je Sorosa okarakterizirala odvjetnica i sadašnja sutkinja Ustavnoga suda Lovorka Kušan u tekstu objavljenom u vrijednom tematu o bilanci Instituta Otvoreno društvo Hrvatska u časopisu „Gordogan“, br. 11-14 iz 2007.) ima tako mnogo neprijatelja? Pa najviše baš zbog svojih ideja koje nude demokratsku alternativu ne samo totalitarnim nego i formalno, naizgled demokratskim, a u suštini autoritarnim obrascima političkoga upravljanja i uređenja zajednice; nečuvenih iznosa novca koje već dugo vremena ulaže u otvaranje društava u mnogim zemljama svijeta; zbog beskompromisnoga komuniciranja i djelovanja usmjerenoga ostvarenju takvih ciljeva. George Soros možda i jest politički demon, kakvim ga dominantno shvaćaju žestoki desničari kao njegovi zakleti neprijatelji, ali nedvojbeno ima čvrst karakter.