Sastojci nisu komplicirani – meko pšenično brašno, blitva, crveni luk, češnjak, sol i ulje, ali ako netko želi kupiti pravi poljički soparnik, morat će izdvojiti i do 300 kuna, ovisno o promjeru tog specijaliteta iz Dalmacije. Može se, naravno, naručiti i na fete, poput komada pizze, ali ne u obliku trokuta, nego romboida. Zovu ga još i poljički zeljanik ili poljički uljanik.
Službeno, ako govorimo o zaštićenom soparniku, okrugla je oblika, promjera od 90 do 110 centimetara, svijetložute do svijetlozelene boje, mjestimice nagorjele i popucale kore, a miris pečenog tijesta vuče na drvo izgorjelo na otvorenoj vatri te na češnjak. Među proizvođačima je i OPG Miličević iz okolice Omiša, gdje ga pripremaju desetljećima.
– Cijena je 300 kuna i ima 65 feta, što znači da jedna feta ispadne oko pet kuna. Koliko je to nekome puno ili malo, ne znam – kaže Nikola Miličević.
Riječ je o posnom jelu koje se pripremalo na području Poljičke republike (Knežija i Župa). Na razini EU zaštićen je 2016., a još prije je uvršten na listu nematerijalnih kulturnih dobara RH. U tradicionalnom načinu proizvodnje soparnik se peče na otvorenom ognjištu kominu, a vatra se loži drvima od vinove loze ili drva bjelogorice. Priprema se na okruglim pločama sinijama. Prema predaji, nastao je – sam od sebe.
Domaćice su, naime, u kućama uvijek imale brašno, a u vrijeme sezone i blitvu. Ostalo je negdje zapisano da je poljički soparnik volio i Napoleon Bonaparte. Obično se pripremao na Badnjak, u vrijeme korizme i na Veliki petak pred Uskrs. Pekao se i za vrijeme poljoprivrednih radova, za težake na polju.