Subota 17. ožujka
Ustaše su najdraža tema – banditima
Cijeli tjedan odjekivale su reakcije na izjavu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović kako su “nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine.” Naravno, javio se i lovac na naciste Efraim Zuroff, direktor Centra Simon Wiesenthal, jer su, reče, među tim Hrvatima billi i Pavelić, Kvaternik, Šakić...
Tom planetarnom tužibabi koji, za razliku od nekih čestitih Židova, nikad nije upro prstom u zločince iz vlastita naroda, u krivce za genocid nad Palestincima, Kolinda je oštro uzvratila: “Vaši opetovani pokušaji nametanja kolektivne stigme Republici Hrvatskoj, hrvatskom narodu i hrvatskom iseljeništvu, uključujući i argentinske Hrvate, krajnje su neprihvatljivi i za svaku osudu.” Židov Norman Finkelstein, u glasovitoj knjizi “Industrija holokausta”, o Zuroffovu centru Simon Wiesenthal kaže: “To je stvarno banda bezdušnih i nemoralnih propalica čije je glavno obilježje to da bi sve učinili za novac”. Ne prvi put pokazalo se da su ustaše najdraža tema – banditima.
Nedjelja 18. ožujka
V. Pusić Plenkovićeva saveznica iz zone nule
U jeku sporova o Istanbulskoj konvenciji moglo se očekivati i mišljenje Vesne Pusić. I nije izostalo. Prva hrvatska liberalka otkriva kako je u vrijeme Milanovića ratifikaciju te nastranosti zaustavila potpredsjednica Vlade Milanka Opačić: “Njezin je argument bio da ne možemo sada ratificirati Konvenciju koja nameće dodatne troškove državi.” Tako je istaknuta ljevičarka iz vrha SDP-a, od koje bi se očekivalo da se žestoko bori za ratifikaciju “rodnog identiteta”, premda poznata i kao rastrošna ministrica, pokazala mnogo više brige za Hrvatsku od propale kandidatkinje za glavnu tajnicu UN-a. Pusićka, inače sklona opanjkavanju Hrvatske i lažnom optuživanju njezinih istaknutih dužnosnika za izmišljena nedjela, prozvala je i Davora Ivu Stiera, jer se u ovom slučaju pozicionirao “ekstremno desno”. Za razliku od nje koja se pozicionirala ekstremno prema nuli – manje od jedan posto glasova birača u anketama dobiva njezina stranka Glas. Tako je, očekivano, Plenković dobio još jednog saveznika iz zone nule koji se zacijelo nada da će predsjednik Vlade uspjeti ratificirati Konvenciju u nule pretvorivši zastupnike HDZ-a u Saboru.
Ponedjeljak 19. ožujka
Na temelju čega se donose odluke u Saboru?
Na pitanje što misli o prijedlogu da se o ratifikaciji Istanbulske konvencije glasuje po savjesti, Gordan Jandroković odgovorio je da će se o tome još raspravljati unutar stranke. U hrvatskom političkom miljeu u kojem su nedostatak morala, časti i dostojanstva pravilo ta je izjava normalna. Ali za normalna čovjeka je nepojmljiva. Ako bi ikome, onda bi predsjedniku najviše hrvatske političke institucije – Hrvatskog sabora – savjest trebala biti glavni kriterij. Jer, kako se drukčije u Saboru, u kojem se odlučuje o sudbni ove zemlje, može i smije glasovati nego po savjesti, koja je i savjest birača koji su zastupnike izabrali. Može po prisili, ucjeni – ili odustani od sebe ili ćemo, dragi druže, mi novokomunjare odustati od tebe. To je nasilnička logika kroz cijelu povijest čovječanstva, logika zbog koje se ušutkivalo, proganjalo pa i ubijalo, ili lomio ljudski ponos. Logika u kojoj su vrhunci zla bili Hitler, Staljin, Tito... Imaju li Jandroković i njegovi istomišljenici imalo srama pred obiteljima, djecom, prijateljima...? Hvale li im se kako od ljudi prave moralne ništarije? Na što im miriše hrana koju za obiteljski ručak kupuju novcem koji tako zarade!?
Utorak 20. ožujka
Bilo bi im pametnije da se ugledaju u Putina...
Gledam sinoć na TV-u raspravu o Putinu, sugovornici su mu bili uglavnom skloni. Čini se da su poprilično utihnuli kritičari ruskog predsjednika. Bit će da im je začepio usta uvjerljivom pobjedom na izborima – glas mu je dalo 77 posto birača. Golema Rusija neusporediva je s malom Hvatskom, ali... Tolike birače Putin je pridobio onim čime bi ih uglavnom mogli pridobiti i hrvatski političari – izvukao je zemlju iz gospodarskog i socijalnog kaosa, iz korupcije i kriminala, iz ralja stranog kapitala, iz ponižavanja pred Zapadom, vratio joj dostojanstvo, vojnu moć i ugled svjetske velesile. Ali umjesto da slijedi njegov primjer, hrvatski se premijer Plenković, da bi se dodvorio gazdama u Bruxellesu, protiv Rusije urotio obećanjem Ukrajini kako će joj Hrvatska svojim iskustvom pomoći u mirnoj reintegraciji Krima i drugih “okupiranih područja”. Sad je cijeli Krim – 92 posto! – glasovao za Putina. Možda je Plenković sada kao premijer mogao učiniti iznimku pa mu čestitati kao predsjedniku, uostalom, po državničkoj dužnosti neusporedivo mu je sličniji od Kolinde Grabar-Kitarović. Ali tada bi izostala nagrada, pa se hrvatska nacija ne bi mogla nadati da će ga Juncker opet uštipnuti za stražnjicu.
Srijeda 21. ožujka
Frljić je za svoj svinjac izabrao pogrešne osobe
Ministrica kulture Nina Obuljen svojom pojavom i stavovima o ljudima i događajima djeluje anđeoski, dobroćudno, reklo bi se – možeš je na ranu priviti. Kad su ono u kazališnoj predstavi Olivera Frljića časni ljudi kao što su Mile Bogović, Zlatko Hasanbegović, Željka Markić, Thompson... prikazani kao svinje koje se na kraju ubija, ona im je utješno poručila – tko je “apostrofiran ili uvrijeđen, ima pravo zatražiti i dobiti zasluženu zadovoljštinu”. A samog Frljića štitila je njegovim pravom da “slobodno realizira svoj umjetnički projekt”. Kako je dobrohotna, zacijelo bi tako govorila i kad bi, na primjer, netko nju i njezinu Vladu u slobodnom umjetničkom projektu prikazao kao skupinu krmača i krmaka. Kraj tolike njezine snošljivosti vrlo je neuljudna nesnošljivost Bojana Glavaševića koji ministricu i Vladu optužuje za nepotizam jer je “ministričin brat sada na čelu HAKOM-a, ministričin suprug je također slučajno zaposlenik Ministarstva kulture, a ministričin kum je također sasvim slučajno na čelu jedne poslovne jedinice na HRT-u”. Zlobnici koji ne vole anđeosku Ninu Obuljen rekli bi da je Frljić za svoj svinjac izabrao pogrešne osobe.
Četvrtak 22. ožujka
Opet poplave, kao da su nam rijeke od jučer
Kao naivcu i laiku čini mi se da u Hrvatskoj postoje samo dva godišnja doba – doba suše i doba poplava. Sada je doba poplava koje su svakogodišnja pojava s popratnim vijestima o probijenim nasipima, poplavljenim podrumima i prizemljima, o odronima i zatvorenim cestama, o uvijek istim strahovima i jadikovkama kako se “ništa nije učinilo za zaštitu ljudi”. Kao da su nam rijeke od jučer, kao da nemamo stotine godina iskustva s njihovim ćudima. Poslije snijega i poplava doći će proljeće, i čim ono malo odmakne, u zemlji s toliko vode začut će se jauci o suši. Gotovo svi hrvatski ministri poljoprivrede – Čobanković, Pankretić, Jakovina, Tolušić – u posljednjih 20-ak godina posjetili su Izrael kako bi se upoznali s tamošnjim poljoprivrednim čudom, sa sustavima navodnjavanja zahvaljujući kojima Izrael godišnje izvozi hrane za 2,13 milijardi eura. Ali mi i dalje navodnjavamo samo 1,3 posto obradivih površina! Tako golem novac gubimo zbog šteta koje nam u poplavama donese voda i golem novac u suši zbog nedostatka vode. A i za jedno i za drugo kriva je država, odnosno vlast, koja zemlju poplavljuje samohvalama i uništava sušom svoje nesposobnosti.
Petak 23. ožujka
Hrvatska postaje strašilo za susjede
U tekstu objavljenom pod naslovom “Konačno smo na vrhu! Hrvatska najviše u EU-u daje političarima i javnom sektoru” piše: “Po nezaposlenosti i standardu smo na dnu europskih ljestvica, a pri vrhu smo ili na samom vrhu po cijeni koju plaćamo za javni sektor i osobito za zakonodavnu i izvršnu vlast ili za održavanje javnog reda i sigurnosti.” Istina, to su podaci Eurostata za 2016. godinu, ali sudeći po čestim vijestima o tome koliko država (uglavnom nepotrebno) zapošljava, danas su zacijelo statistike još gore. O toj temi podosta pišu i mediji u susjedstvu, i to uglavnom pod katastrofičnim naslovima, poput ovoga – “Propast Hrvatske, ljudi masovno beže...” Ne bez zluradosti u Srbiji se naglašava kako se od 1915. za 300.000 smanjio broj Hrvata, a 6,5 posto povećao se broj činovnika te ih je sve više dok je ljudi sve manje. Vlast se pretrže ne bi li zadovoljila političke i ideološke kriterije Europske unije (Istanbulska konvencija itd.) i njezine profitere koji golemu dobit iznose u inozemstvo, a Hrvatska među običnim svijetom postaje strašilo za susjede. U komentarima čitatelja na jednom srbijanskom portalu piše: “Hrvatska je primer šta nas očekuje ako ikad uđemo u EU”. I što očekuje Plenkovićevu Hrvatsku koja ondje ostaje.
znači i kraljica balkana je za ratifikaciju