Premda ga svako malo obore, Nazorov kip na Tuškancu stoji i hoda pod časnom zvijezdom

Pri vrhu jedne lijepe i tihe zagrebačke ulice, u sjeni vila koje su nekad naseljavala židovska i srpska gospoda, mršav kao grana, s partizanskom kapom na glavi, i licem ostarjela Don Quijotea, korača brončani Nazor predvodeći onu Hrvatsku koja je 9. svibnja 1945. pobijedila fašizam pobjeđujući jednu drugu Hrvatsku, onu od koje je Vladimiru Nazoru miliji bio pakao.

Ovako je lijepo i točno Miljenko Jergović opisao i samog Vladimira Nazora, i tri i pol metra visoku skulpturu koja velikog hrvatskog književnika i pjesnika predstavlja u parku Tuškanac. Navedenom rečenicom Jergović završava kolumnu objavljenu u svibnju 2015. pod naslovom “Vladimir Nazor: prvi hrvatski predsjednik”. Treba podsjećati na činjenice koje se brišu i sustavno ne spominju da bi se zaboravile. Tako i Jergović nabraja i podsjeća na Nazorove političke funkcije koje opravdavaju naslov kolumne: predsjednik Narodne Republike Hrvatske, predsjednik ZAVNOH-a, predsjednik Predsjedništva Narodnog sabora Hrvatske, predsjednik Prezidijuma Sabora NRH. Ujedno upozorava na pokušaje presađivanja ustaške laži o Nazoru u današnje vrijeme, one laži kojom je Pavelićev režim bijeg uglednog, poštovanog i cijenjenog književnika, pjesnika i hrvatskog rodoljuba u partizane oglasio i objasnio kao – otmicu.

Podsjeća Jergović i na dvije važne i uspjele pjesme koje je Nazor napisao u partizanima. Jedna je “Majka pravoslavna”, napisana, prema bilješci samog Nazora, “u popaljenom srpskom selu kod Vrginmosta, januara 1943.”, a druga je “Hrvatski jezik”. Ova druga se danas još ponekad možda i recitira, ona prva baš i ne. Što ga je potaknulo na odlazak u partizane, Nazora je u proljeće 1944. u Topuskom pitao i britanski izaslanik među partizanima Randolph Churchill. Šime Šimatović, koji je bio prisutan na tom razgovoru, ovako mi je, u jednom od naših zadnjih susreta, prepričao Nazorov odgovor: “Nazor mu je odgovorio da je bio jako zadovoljan uspostavom NDH, ali je nakon kratkog vremena bio užasno razočaran. U njegovu susjedstvu živjela je jedna židovska obitelj koju su odveli. Ostao je njihov pas, koji je svaku noć zavijao. Onda su došli i po psa. Tada je Nazor nastavio zavijati na svom balkonu umjesto njega. Tih je dana susretao Augustinčića, koji je pokušao u partizane odvesti Krležu, ali mu to nije uspjelo, pa je Nazoru rekao: ‘Čeka te narod.’ Nakon što je to čuo, kao i to da će s njim u partizane ići Ivan Goran Kovačić, Nazor se odmah spakirao.”

Sliku već ostarjelog Nazora, kako sa svog balkona zavija u zagrebačku i endehašku noć umjesto odvedenog židovskog psa, nikada neću zaboraviti i nakon nje meni drugo objašnjenje ne treba zašto je Nazor, kojem se ne bi dogodilo ništa da je ostao u Zagrebu, sljedeće tri godine i dvije teške zime svoje stare kosti radije vukao po šumama i gorama.

Vladimir Nazor rođen je 30. svibnja u Postirama na Braču. Njegova dalmatinska otočka kolijevka opjevana je u brojnim njegovim pjesmama i pričama. U Postirama su i ove godine održani Nazorovi dani, a Nazorov se rođendan slavio i u glavnom gradu Hrvatske malim ali važnim festivalom “Zagreb Nazoru” u organizaciji zagrebačke filijale Zaklade “Otok Brač – negdje između mora i zvijezda”. Njena voditeljica Jacqueline Bat pozvala me je na rođendan k Nazoru na Tuškanac, tamo gdje se Nazorova ulica spaja s onom Ivana Gorana Kovačića, preko puta vile u kojoj je nakon rata bila Nazorova rezidencija, a danas je Hrvatski muzej arhitekture. Samo malo dalje vila je i onog drugog prvog hrvatskog predsjednika. Vladimir Nazor je ipak prevelik da bi ga se izbrisalo i izjednačilo s, primjerice, Milom Budakom, kao što se nastoji izjednačiti režime, ideologije, simbole i suprotstavljene strane na kojima su od 1942. do 1945. bili Budak i Nazor. Dok god glavna hrvatska državna nagrada za dostignuća na polju umjetnosti i kulture nosi ime Vladimira Nazora, takvo izjednačavanje ne može proći.

Usput, čestitke ovogodišnjim dobitnicima Nazorovih godišnjih nagrada i onih za životno djelo: Feđi Šehoviću i Branku Malešu za književnost, Dubravku Detoniju i Ivanu Krpanu za glazbu, Rajku Grliću i Goranu Bogdanu za film, Biserki Baretić i Daliboru Martinisu za likovne umjetnosti, Draganu Despotu i Reneu Medvešeku za kazalište te Antunu Šatari i triju Bošnjak – Buvinić – Ferlan Zimmermann za arhitekturu i urbanizam.

Dok god stoji i po travi hoda Nazor na Tuškancu, pod partizanskom kapom s petokrakom zvijezdom, u “antitotalitariste” maskiranim filoustašama neće proći takvo izjednačavanje ma koliko im pomagali filoboljševici, kakvim se ovih dana pokazao SDP-ov zastupnik Nenad Stazić onom sramotnom, nečovječnom, anticivilizacijskom i antidemokratskom drljotinom na Facebooku o “šlampavo odrađenom poslu pobjednika u svibnju 1945”.

Nazor je bio političar, ali nije bio ideolog. A da je bio i ideolog, u toj ideologiji, za razliku od one druge, nisu bili ozakonjeni rasizam i genocid premda su pod skutima i te ideologije počinjeni i potom desetljećima zatajivani grozomorni pojedinačni i masovni zločini. Naposljetku, Nazor pripada djeci i svima čije je djetinjstvo obogatio svojim pričama. Uistinu lijep Nazorov kip, koji je 1972. izradio Stjepan Gračan, toga sunčanog prijepodneva na pjesnikov rođendan bio je okružen lijepim skulpturama od papira Bijelog jelena i gusaka iz priče o Anki guščarici, kao i čitavom galerijom slika Medvjeda Brunde, Halugice među ribama i ostalih likova iz Nazorovih priča. Izradila su ih djeca i mladi, štićenici i korisnici usluga ustanova i udruga za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju “Zagreb”, “Slava Raškaj”, “Mali dom”, Društva distrofičara i Udruge za autizam Zagreb. Uskoro će biti i izložba u Knjižnici i čitaonici Travno.

Dok Nazora na rođendane okružuju takvi čestitari, i bolje je da ga političari i revizionisti svih boja zaboravljaju. Doduše, svako malo, pa tako posljednji put i prije nekoliko tjedana, dođu neki mračnjaci i divljaci, vežu Nazora konopom za neku džipčinu i obore ga. Ali on opet stoji i hoda, neodvojiv od zvijezde koja je na njegovoj pjesničkoj glavi častan simbol.