Što je to SDP? Gledajući unazad, možemo slobodno reći da je to stranka koja dolazi na vlast kad HDZ napravi neko veće, da prostiš, sranje. I kad ono padne u ventilator, eto SDP-a, na poziv suca skače s klupe, ne toliko da bi spašavao rezultat, koliko da fizički popuni ispražnjeno mjesto na terenu. Sve dok HDZ-u ne istekne njegova zaslužena kazna i dok ponovno ne zatraži ono što s uvjerenjem – na temelju povijesnih zasluga i činjenice da predstavlja daleko širi presjek hrvatskog društva – misli da mu pripada.
Ovaj put čak ni krimen rušenja vlastite Vlade nije bio dovoljan da SDP ponovno uskoči na mjesto HDZ-a, što najzornije dočarava koliko je razoran učinak četiri godine Zorana Milanovića. Hrvatska se jednostavno nije stigla od njega odmoriti, a kamoli oporaviti! A ni oni među Hrvatićima koji su ga lani birali jer ih je uvjerio da on predstavlja Manje Zlo, sad nisu imali motiva izići na izbore. Ne vidjevši pred sobom više to navodno Veće Zlo, nisu mogli opet nasjesti na posve istu retoriku. Čak ni pamćenje hrvatskog birača nije tako kratko. Zorane, to ti nije dovoljno dobar razlog, rekao je hrvatski Veliki Brat!
Naravno, ne treba biti toliko naivan i povjerovati da je Milanović već izbačen iz igre, iako čak i Milanka Opačić javno kaže da je on najodgovorniji za izborni rezultat. Ta izjava jest točna, ali prije svega pomaže da se ispod radara provuku i odgovornost izbjegnu oni koji su suodgovorni, sastavni su dio Milanovićeva intimnog kružoka, a htjeli bi zadržati vlast s Milanovićem koji bi neko vrijeme ostao u pozadini. Kad kažemo “rezultat SDP-a”, to nije samo aktualni izborni debakl već i nastavak gospodarskog i moralnog sunovrata koji je Hrvatska doživjela pod SDP-ovom Vladom.
Zbog svega toga ne možemo pristati na odgovor da je izbor predsjednika SDP-a isključivo unutrašnja stvar stranke. Naravno, članovi će sami birati koga oni žele, no jasno je da ne biraju samo demokratskog vođu stranke nego i čovjeka kojemu bi u nekom kritičnom trenutku u krilo moglo pasti i premijersko mjesto, posve onako kako je slučajno palo u krilo i Milanoviću. U pravu je Siniša Hajdaš Dončić kad veli da novi lider ne može biti copy-paste Zorana Milanovića, da mora biti njegova potpuna suprotnost. To je ista logika po kojoj je šef HDZ-a postao Andrej Plenković, omogućivši HDZ-u prekonoćni preokret izgleda na političkoj kladionici. Beljakov pokušaj spašavanja vlastite kože sad već čisti put Plenkoviću da bez trulih kompromisa stvori dugoročno održivu Vladu.
Izbor Ranka Ostojića bio bi kao da je nakon Karamarka HDZ izabrao Milijana Brkića. Zapravo još i gore, jer je Brkić bio u sukobu s Karamarkom, dok su Ostojić i Milanović bili kao prst i savijeni nokat, lani su kao jedan vodili virtualni rat sa Srbijom, “šarajući malo” (a ponekad i puno!) i po svim ostalim susjedima, ne diskriminirajući vanjske ni unutrašnje neprijatelje, ne birajući riječi ni sredstva protiv političke konkurencije, bila ona u opoziciji ili u vlastitoj stranci.
No, i Orsat Miljenić kojeg (za sada) javno podržava Dončić – pati od istih problema. Ne samo da će se nesmiljeno udarati po njegovu odvjetničkom backgroundu i prozivati ga za veze s onim što Hrvatići od milja nazivaju “ovršnom mafijom”, već će se isticati da se radi o čovjeku koji je potpisivao sve što mu je Milanović stavio na stol, štancajući zakone koje su kasnije Ustavni i Vrhovni sud rušili kao na tvorničkoj traci. Uporno sam i s ovog mjesta ponavljao, a u završnici kampanje to je na svoj način rekao i Plenković: “Premijer ne može ponovno biti onaj tko je nametnuo “lex Perković” kako bi zaštitio udbaške egzekutore!” Sad svakako valja pitati: “Može li premijer postati onaj tko je pisao ‘lex Perković’?”
Miljenić se tek u siječnju učlanio u SDP, ali to ne znači da je baš tako svježa sirovina. SDP ne bira samo predsjednika stranke, već i premijerski materijal, a Ostojić i Miljenić toliko su u tom smislu ranjivi da će stranci možda biti nemoguć povratak na vlast čak i kad (ili ako) HDZ sljedeći put ponovno zalupa na vrata poljskog WC-a. Milanovićeva oligarhija očito će se morati više potruditi oko svojeg kandidata. Zadatak pred SDP-om, naravno, nije nimalo lak, jer poželjno je da novi lider bude ne samo suprotnost Milanoviću, već i Plenkoviću. No, tako bi lako mogli ostati s najbezbojnijim kandidatom, nesposobnim stranku povesti u nedosanjanu socijaldemokratsku budućnost, u kojoj bi im se pridruživali ne samo biološki i duhovni nasljednici onih koji su prosperirali u komunističkom režimu, već i oni koji s tim vremenom nemaju nikakve veze, ali dišu socijaldemokraciju. A takvih sasvim sigurno ima.