Nije slutilo na dobro. Počelo je još jednim ultimatumom Mosta, izrečenim umjesto čestitke i bilo kakvog glumljenja političke kulture. Nije toliko problem u sadržaju ultimatuma, jer u njemu nema ništa posve prihvatljivo, no zabrinjavajuće je što sastavljanje buduće hrvatske vlade kreće još jednim pokušajem ucjene, umjesto konstruktivnim prijedlogom za budućnost Hrvatske.
Stranka koja je na ovim izborima dobila za trećinu manje mandata opet zahtijeva da joj se prvo padne na noge, kao preduvjet nastavka funkcioniranja zakonodavne i izvršne vlasti.
No, jutro je ipak pametnije, signali nakon sastanka u HDZ-u mnogo su optimističniji, a govor tijela Petrova i društva govori da su na sastanak došli i s njega otišli u iznimno kooperativnom duhu. Očito je da je onaj ultimatum bio tek pokušaj da se od prve sekunde zaigra s bijelim figurama, kako bi se protivniku ponovno ostavilo tek da nespretno odgovara na njihove poteze.
No, jasno je da takva igra više ne impresionira nikoga, Most nipošto ne može očekivati onakvu podložnost većinskog partnera kao prije nekoliko mjeseci, a Plenković ima dovoljno diplomatskog iskustva da bi otupio oštricu nepovjerenja.
Isto tako, koliko god se to trenutačno odbacivalo kao mogućnost, jasno je da postoji alternativa Mostu, jer HNS i HSS zajedno imaju mandata koliko i Most. HDZ s njima i manjincima također može skupiti 80-ak ruku u Saboru.
Dakle, ni ostankom u oporbi Petrov ne bi mogao biti siguran da bi Plenkovića natjerao birati između još jednih izbora i Velike koalicije, jer i dalje postoji barem teoretska mogućnost Velike-male koalicije,
Bez SDP-a, ali s HNS-om i HSS-om. A bit će valjda i neke koristi od tog ultimatuma. Jer, ako je to jedini način da se konačno dođe do ovršnog zakona koji ne bi pomagao samo vjerovnicima, već bi se pobrinuo i za preživljavanje dužnika, onda ćemo im na koncu moći samo čestitati.
Nažalost, do sada su osjetljivost na to pokazivali samo u Živom zidu, tako da u interesu demokracije možemo biti zadovoljni što ovog puta glasovi njihovih birača nisu otišli u vjetar. Koliko god rješenja koja oni predlažu ponekad djelovala nesuvislo, Živi zid je bio jedini glas žrtvava katastrofalne financijske elementarne nepogode koju u svim drugim strankama ignoriraju, u uvjerenju da su ti ljudi isključivo sami krivi što su doživjeli sudbinu građana drugog reda.
Nitko nije branio Mostu da pitanje ovršne mafije, kao ni druge točke s njihovog popisa, od gospodarskog pojasa nadalje, na stol stave još prije šest mjeseci. Da su to napravili, danas bi imali barem dvostruko više mandata. Da su to napravili HDZ ili SDP, bilo bi uvjerljivi pobjednici izbora. Zašto nisu, treba pitati njih.
Samo su slijepci mogli biti iznenađeni rezultatima izbora. Unaprijed je trebalo biti jasno da svi oni koji su lani ustravljeni kampanjom koja je jahala na strahu od desne najezde ove godine više neće biti spremni progledati kroz prste Milanoviću i njegovim očitim manama.
Vrijeme je konačno da to shvate i u samom SDP-u: Milanović nije rješenje, on je problem. Da su ga na vrijeme smijenili, danas su mogli biti pobjednici. Ovo je rezultat Milanovićeve 4 izgubljene godine, koji pokazuje da je on još lani trebao biti potučen do nogu, samo da je Karamarko bio u stanju voditi smislenu kampanju.
Piculu guraju da se kandidira za vođu SDP-a, iako bi on radije ostao u Bruxellesu, a i pitanje je kakva bi on to bio opozicija Plenkoviću, s kojim je tamo izvrsno surađivao. Bio bi savršen izbor jedino kad bi se HDZ i SDP odlučili na Veliku koaliciju. Ne, SDP-u treba netko tko će biti suprotnost Andreju Plenkoviću, ali ne u negativnom smislu, kao što je to Ranko Ostojić.
Zapravo, kad bismo crtali fotorobot poželjnog kandidata, vjerojatno bi smo zaključili da bi to trebala biti jedna energična žena. Aleksandra Kolarić odgovara barem tome, no, pitanje je ima li ona bazu u stranci koja bi ju prihvatila i pogurala. Za početak, dvojbeno je ima li tamo uopće nekoga tko bi imao dovoljno hrabrosti javno zatražiti njezin povratak. No, njezin zahtjev nije bitan toliko zbog nje same, koliko zbog budućnosti SDP-a i socijaldemokracije.
To će biti lakmus papir koji će jasno pokazati ima li u stranci mjesta za socijaldemokratske vrijednosti ili ostaje vladati Milanovićev intimni kružok koji je u stranci eliminirao svaku opoziciju.
Zoran Milanović nije dao ostavku, on i dalje upravlja SDP-om. I za budućnost SDP-a ne može biti dovoljno da se on samo skloni u stranu. Ako on odlazi samo zato da bi ostavio privid političke odgovornosti, a pri tom namješta političku utakmicu tako da pobijedi njegov odabranik, koji će biti samo loša kopija Zorana Milanovića, onda je bolje i za njega i za sve nas da ostane tamo gdje jest – na čelu SDP-a.
>> Petrov je već odabrao izbornog pobjednika
