Putovanje dugo cijelu vječnost: Vozili smo se vlakom od Osijeka do Zagreba i natrag

Pred kotačima vlaka prelijeću fazani, pretrčava srna, a umalo je izletio i – kamion. Pruga vijuga kroz žuta polja suncokreta i slavonsku ravnicu. Zijevamo, ustajanje u 4 sata ujutro ostavilo je traga, više na nas, manje na strojovođu, on se “očeličio”. Kultna Podravka sa željezničkog kolodvora u Osijeku otisnula se prema Zagrebu u 5.27. Vlak se kroz Slavoniju kotrlja prosječno 60 kilometara na sat. Jamči to dug put od četiri i pol sata vožnje. Pred nama su, naime, ukupno 272 kilometra pruge.

Zaspati i malo odrijemati u lokomotivi, tik do strojovođe, potpuno je nemoguće, i to zbog sigurnosnog signala logična imena – budnik.

– Oglasi se svakih desetak sekundi, moram ga stisnuti i pustiti, jer će se inače vlak sam zaustaviti. Sprečava to strojovođu da zaspi, i život nam znači, posebice noću – objašnjava nam 53-godišnji strojovođa Nenad Marković. Iza njega su pune 34 godine staža u željeznici. Suputnik mu je 46-godišnji Zlatko Skokić, pomoćnik strojovođe, koji je nužan u dizelskoj električnoj lokomotivi, radi preglednosti.

– Ne bojte se, u sigurnim ste rukama! Osjetit ćete ljepotu Slavonije i Podravine – smješka se Nenad gostoljubivo, dok vlak polako napušta grad.

Na Podravkinim je “leđima” ravno 50 godina. Taj poslovni vlak vozi od 1969., a lokomotiva je tada vukla vagone prvog razreda i buffet-vagon sa sjedalima prvog razreda. Prepoznatljiva je danas po broju 580 te 581. Lokomotiva se na putu do Zagreba mijenja, a kompozicija je vagona uglavnom jednaka. Vozi nas stroj iz 1982., ali on se nakon određenog broja kilometara redovito potpuno obnavlja.

– O, vršnjaci smo! – primjećujem.

I sin Mario vozi lokomotivu

Klimatizirano je, u ljetno jutro čak je prohladno.

– Vrhunska je to lokomotiva! Izradio je ju je General Motors, uvezena je iz Amerike – pojašnjava naš strojovođa.

Nikada nije požalio što je završio na željeznici.

– Maštao sam, doduše, da postanem pilot, ali nikada to nisam ni pokušao, više je to bio dječački san. Oduvijek me zanimala vožnja, ne bih mogao osam sati sjediti u uredu, na istoj adresi. Tadašnja Vuča vlakova davala je stipendije učenicima, a to je bilo idealno, ideš u školu i znaš da te čeka posao. Za željezničare se kaže kako je to zanimanje koje se prenosi s koljena na koljeno, ali moj nitko nije radio taj posao – prisjeća se.

Nije te 1985., kada se zaposlio, ni slutio da će upravo on započeti obiteljsku tradiciju. Isti je zanat, naime, izučio i sin mu Mario, a taj 28-godišnjak danas vozi cargo vlakove u Rijeci.

– Ja sam ga, priznajem, potaknuo, možda sam ga i previše forsirao, ali odlično je prihvatio posao – kaže naš sugovornik. Nenadov je otac, inače, iz Labina, s mora je doselio u Slavoniju jer je taj kraj bio “obećana zemlja”. Nenad je tu rođen, a živi u Đakovu.

Četiri godine srednje škole nisu kraj obuke za jednog strojovođu. Svaka dva mjeseca obavezno je osam sati školovanja kako bi svladali novine, od onih u tehnici, do raznih pravilnika i propisa. Svake tri godine provjerava im se kompletno znanje. Stresan je to posao.

– Odgovornost je maksimalna, tu su ljudi, tu su tereti, a i privatni život trpi, radi se nedjeljama, ali i za Božić, Novu godinu... Uvijek moramo biti naspavani i pripremljeni za posao, nema alkohola, bančenja. Ustao sam jutros u 4, treba mi 35 minuta automobilom iz Đakova do Osijeka – prikazuje nam. Na posao na željeznički kolodvor vozi se, naime, automobilom jer na toj relaciji nema jutarnje linije vlaka kojom bi stigao na vrijeme za upravljač “Podravke”.

Vozi on poslovnjake na sastanke, studente na fakultete. Nagledao se, neizbježno je, i tragedija na tračnicama. Svjedočio je samoubojstvima pod kotačima vlaka, i to stravičnih sedam puta.

– Tu ne možete, nažalost, ništa učiniti. Ako je brzina 100 kilometara na sat, vlaku treba 400 metara da se zaustavi. Nema strojovođe u Osijeku koji nije doživio takav stres. Jedan mi je istražni sudac, na očevidu suicida, rekao: “Mladiću, niste ga vi ubili. Ubio se sam.” Ali živo je to biće, žao vam je čovjeka... Obitelj mi nikada to nije osjetila, nikada sa suprugom i djecom nisam o tome razgovarao. Život ide dalje – otvara nam se. Poduzeće im, u takvim tragedijama, osigurava psihološku pomoć i pet dana bolovanja.

Svatko ima sretnu zvijezdu

Pamti i slučaj iz Slatine, gdje se radila pruga pa je vlak njome klizio samo 40 kilometara na sat.

– Starica je stavila maramu i legla na prugu, uspio sam se zaustaviti do nje. Prišao sam joj, otvorila je oči, upitao sam je što to radi. Nesretna baka, samo je ponavljala da želi umrijeti. Pozvao sam policiju, jer ako je ostavim, naići će neki drugi vlak... Budem revoltiran, ali moram razgovarati, nikad ne znaš u kakvoj su krizi – rezimira on.

Dogodila su se lani 23 samoubojstva na tračnicama u Hrvatskoj, a deset u prvoj polovici ove godine. Vlakovi kojima je Nenad Marković upravljao nalijetali su i na automobile.

– Svatko ima sretnu zvijezdu, nisam doživio sudare s nekom velikom štetom. Malo sreće, ali i znanja – zahvalan je on.

Taman dok razgovaramo, prolazimo kroz Našice. Približavamo se pružnom prijelazu. Spuštena rampa jednom vozaču omanjeg kamiona i njegovim suputnicima nije, činilo se, nikakva zapreka. Zaobilazili su je i zagazili na tračnice.

– Je l’ hoće? O, ljudi moji... Dobro je, vraća se... – odahnuo je strojovođa, jer vozilo ipak nije izletjelo pred nas.

– Svaki pružni prijelaz HŽ-a je zaštićen. Postavljen je “Stop”, to je obavezno zaustavljanje, bez obzira na polubranike – ističe.

Koliko su vozači nesavjesni, potvrđuje i podatak kako su polubranici i branici na hrvatskim tračnicama lomljeni 452 puta prošle godine i 211 puta do konca lipnja 2019.

U nesrećama na željezničko-cestovnim prijelazima u našoj zemlji život je lani izgubilo osam osoba, a u prvoj polovini ove godine dvoje. Teško ih je ozlijeđeno po petero.

Nadalje, deset je osoba usmrćeno prošle godine na mjestima gdje je zabranjeno prelaženje preko pruge i kretanje uz prugu, a ove godine dvoje.

Baš kao i avioni, i vlakovi imaju tzv. crnu kutiju koja, u slučaju nesreće, pamti sve – brzinu, kočenje, vrijeme...

– Može vas spasiti, ali i pokopati – svjestan je naš suputnik.

Radni je staž strojovođama beneficiran – na godinu dana rada dopišu im se još četiri mjeseca. Do prošle godine, bilo je to šest mjeseci dodatnog staža. Naš će strojovođa u rujnu 2020. steći pravo na mirovinu.

– Mislim da ću i otići. Trebam malo i proživjeti života – kaže on.

Maksimalna brzina vožnje na relaciji Osijek – Koprivnica iznosi 80 kilometara na sat. Razlog je loša infrastruktura.

– Prije je “Podravka” vozila brže, 100 kilometara na sat gotovo cijelu dionicu od Osijeka do Koprivnice – prisjeća se strojovođa.

Usporedbe radi, po voznom redu do konca svibnja 1990., kada su vlakovi bili u sustavu Jugoslavenskih željeznica, od Osijeka do Zagreba stizalo se sat vremena brže, ili konkretno, za 3 sata i 20 minuta.

Zbog radova, dionicu od Križevaca do Vrbovca trenutačno “odrađuje” autobus, a u “ciljnu ravninu”, Zagreb – Glavni kolodvor, putnike uvozi niskopodni vlak, star četiri godine, koji doseže 120 kilometara na sat.

– Eto vam razlike Slavonije i Zagreba... – dobacuje nam netko od putnika s gorčinom.

Radovi su na dionici Dugo Selo – Križevci, koja se proteže 38,2 kilometra. Projekt je to od 196,9 milijuna eura. Rekonstrukcija postojećeg i gradnja drugog kolosijeka željezničke pruge započela je 2016., a rok je za završetak prva polovica 2022.

– U tijeku je natječaj za rekonstrukciju postojećeg i gradnju drugog kolosijeka na dionici Križevci – Koprivnica – državna granica, ukupne dužine 42,6 kilometara. Investicija je to od 297 milijuna eura, a 85 posto troškova osigurano je iz Instrumenata za povezivanje Europe. Planom poslovanja HŽ Infrastrukture za razdoblje 2019. do 2023. predviđena su 823 milijuna kuna za obnovu 116 kilometara pruge na relaciji Čakovec – Varaždin – Koprivnica – Virovitica – navode nam u Korporativnim komunikacijama HŽ Infrastrukture.

Kada se okončaju zacrtani projekti, naglašavaju, skratit će se i putovanje.

– Danas vozno vrijeme brzog vlaka između Dugog Sela i Križevaca iznosi između 31 i 33 minute, ovisno zadržava li se vlak u kolodvorima ili ne. Kada završe radovi, vozna vremena svela bi se na vrijeme između 20 i 22 minute. Omogućit će se, naime, postizanje nazivne projektirane brzine od 160 kilometara na sat na cijeloj dužini pružne dionice – nastavljaju.

Kako vrijeme leti, i kako mu prolaze godine na željeznici, Nenad mjeri i po šumi kod skretanja za Bjelovar, na potezu prema Đurđevcu.

– Bila je upola manja kad sam počeo raditi – nostalgično će on.

U Koprivnicu stižemo u 8.36, a mi se prebacujemo u vagone – baš kao i nekada, i danas se u njima može osjetiti miris kulena i kulenovih seka, koje Slavonci nose prijateljima i rodbini na poklon. Usporedbe radi, nagibni vlak, koji je svojedobno prometovao na toj relaciji, stizao je od Osijeka do Zagreba za 2 sata i 45 minuta, a “Podravki” je samo od Osijeka do Koprivnice trebalo 3 sata i 10 minuta. Lokomotiva se na ovoj stanici odvaja od kompozicije, zamjenjuje ju električna. Strojovođi Nenadu i kolegi mu Zlatku slijedi sat i pol stanke, dok ne dočekaju vlak iz Rijeke – sljedeći im je zadatak, naime, da ga vrate u Osijek. U osječki kolodvor ući će u 14.45 sati, i time im završava radno vrijeme.

– Deset sati smijemo voziti, s tim da moramo imati minimalno 16 sati odmora između smjena, po zakonu, i nitko nas ne može podići ranije – pojašnjava.

Na relaciji Osijek – Zagreb – Osijek vozi 6 izravnih vlakova na dan. Zbog ukidanja linija, svojedobno su Slavonci žustro negodovali.

Raste broj putnika

– Putnici se mogu voziti i drugim vlakovima s presjedanjem u, primjerice, Koprivnici, Strizivojna-Vrpolju, Vinkovcima. U zadnjih pet godina, odnosno od 24. travnja 2014. broj vlakova na relaciji Osijek – Zagreb – Osijek nije se mijenjao. Godišnje se na toj relaciji preveze oko 23.000 izravnih putnika – kaže nam Mihaela Tomurad Sušac, glasnogovornica HŽ Putničkog prijevoza. Na našem putovanju, najviše ih se ukrcalo u vlak na kolodvorima u Našicama, Slatini i Virovitici, po dvadesetak.

Vlakovima je u Hrvatskoj lani prevezeno 20,3 milijuna putnika, što je za 2,2 posto više nego u 2017.

– U prvih šest mjeseci ove godine prevezeno je 10,4 milijuna putnika te se procjenjuje da će njihov broj biti na razini prošle godine. Prijašnjih godina bilježimo lagani pad broja putnika, dok se u 2018. bilježi rast. Putnici u Hrvatskoj putuju vlakovima, te je cilj HŽPP-a dodatno popularizirati prijevoz vlakom – iznosi glasnogovornica.

Putnici se najčešće koriste vlakom, navodi ona, kao prijevoznim sredstvom u svakodnevnim migracijama, do posla, škole, fakulteta, stoga su najčešće korištene relacije do 60 kilometara od mjesta stanovanja.

– Na kraćim relacijama željeznički prijevoz je konkurentan cestovnom u vremenu putovanja. Na dužim relacijama cestovni prijevoz brži je od željezničkog, a jedan od glavnih razloga jest podinvestiranost željezničke infrastrukture, što rezultira smanjenjem brzine prometovanja vlakova, odnosno duljim vremenom putovanja. Na kvalitetu prijevozne usluge znatno utječu supstitucije vlakova autobusima do kojih dolazi zbog izvođenja radova na prugama, kvarova željezničkih vozila i izvanrednih događaja zbog kojih dolazi do kašnjenja vlakova – govori Mihaela Tomurad Sušac.

Cilj im je da što više građana koristi željeznički prijevoz koji je najsigurniji kopneni oblik prijevoza. Kako bi se taj cilj i ostvario, potrebna su, svjesni su, znatna ulaganja u željezničku infrastrukturu i vlakove.

– Primjerice, izuzev 24 nova vlaka, prosječna je starost voznog parka više od 40 godina. U tom cilju HŽ Putnički prijevoz ugovorio je isporuku još četiri nova niskopodna dizel-motorna vlaka koji će biti u prometu krajem 2019. i početkom 2020. Uz to, u suradnji s Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture, HŽ Putnički prijevoz planira nabaviti 21 elektromotorni vlak korištenjem sredstava EU fondova. Sukladno Srednjoročnom planu HŽ Putničkog prijevoza za razdoblje 2019. do 2023., planira se u potpunosti realizirati ugovor potpisan s Končar – električnim vozilima, kojim bi bilo nabavljeno još 7 dizel-motornih i 12 elektromotornih vlakova, za koji se u suradnji s resornim ministarstvom pokušavaju iznaći sredstva – najavljuje.

Umirovljenik Stjepan Mudri iz Slatine zaputio se u Zagreb na liječnički pregled. Godišnje dvaput putuje do metropole, uvijek vlakom.

– Jeftiniji je i udobniji, kupim si baš Večernjak i čitam ta tri sata puta – kaže nam.

Lea Matulec iz Đurđevca studentica je odnosa s javnošću i medija u Zagrebu. Njezina je računica nešto drukčija.

– Nastojim izbjeći vlak, spor je i gužva je. Kad god mogu, putujem s nekim u automobilu, jer je brže, a i jeftinije kad se podijele troškovi – kaže ona.

Na Glavnom kolodvoru u Zagrebu iskrcavamo se u 10 sati i dvije minute. Sumiramo li, iza nas su četiri sata i 35 minuta vožnje.

Da bismo vlakom iz Osijeka stigli u Zagreb i imali barem tri sata kako bismo odradili pregled u bolnici ili sastanak, moramo na putu provesti čak 16 sati. Povratak nam je, tako, startao u 16 sati i 38 minuta. Niti jedan vagon nije prazan, a u našemu su i Anita Pavošević te kći joj Ana. Baš zbog 19-godišnje djevojke, i voze se vlakom.

– Ana voli vlakove. Kada je bila malena, iz Čepinskih smo Martinaca morali dolaziti u Osijek, parkirati automobil i voziti se tramvajem u krug – smješka se mama.

– Krenuli smo iz Bizovca u 5 sati i 48, pregled je bio u 11 i 30, taman dok smo stigli, bili smo na redu. No, završile smo do 12 sati i 30 minuta, i eto, od tada čekamo na kolodvoru – nadovezuje se.

Ana je već stavila slušalice u uši.

– Više volim slušati pjesme dok putujem nego razgovarati, izoliram se – priznaje simpatična djevojka.

Stjepan Baričević iz Našica 25-godišnji je programer. Radio je u Osijeku, dok mu lani nije stigla primamljivija ponuda iz Zagreba pa se u studenome preselio. Jednom mjesečno odlazi doma u Slavoniju.

– Tri i pol, pa i četiri sata se vozim, ali najkomotnije mi je u vlaku, imam najviše mjesta, ponesem laptop pa i radim putem – zadovoljan je Stjepan.

Sindrom vlaka je i taj da će putnici jedni drugima ispričati gotovo cijeli život, iako se nikada prije nisu sreli, niti će, možda, ikada kasnije. I baš zato. Na početku našeg druženja, naši suputnici u vagonu na to će se samo nasmijati. Kako se vlak kotrlja po Slavoniji, razgovor je sve intezivniji.

Čavrljanje s putnicima

– Toliko smo htjeli svoju državu, a sad će nam država nestati jer nam mladi odlaze. Imat ćemo dijasporu, i ona će glasovati i za nas. Željni smo svoje djece – ogorčeno će jedna naša suputnica. Radila je u Austriji kao njegovateljica, ali se vratila.

– Plate oni, ali ako želiš nešto zaraditi, nemaš svoj život.

Razgovaramo, na koncu, kao najbliži prijatelji. Dan je bio dug, pogledavamo na sat svakih pet minuta, a kroz glavu prolazi ona: “Papa Štrumpf, koliko još?” Spašavaju nas utičnice za punjenje mobitela...

Sat vremena prije kraja puta, Ana se dosjetila – zaigrajmo “Alias”, društvenu igru asocijacija. Uz pomoć mobitela, naravno.

– Lažu i imaju puno godišnjeg odmora – nabacuje mi Anita prvu asocijaciju.

– Političari! – ispucavam odgovor, točan je. Već nam je puno zabavnije.

Anitin i moj tim zove se “Brzi vlak”. Ana i kolegica mi fotoreporterka Dubravka Petrić u timu su “Spori vlak”. Anita i ja vodimo.

– Pa naravno, kad smo mi “Brzi vlak”! – smijemo se.

S vlaka silazimo u 21:21 sat. Da smo se barem prije sjetili društvene igre...