Kada se nečije riječi shvate doslovno, onda one mogu dovesti do stvarnog ubojstva. U obilježavanju 850. godišnjice ubojstva katoličkog (još nije došlo do rascjepa engleskog kraljevstva s Rimom) nadbiskupa Canterburyja Thomasa Becketa možda ima i nečega što ni danas ne bi trebalo zaboraviti, odnosno da bi političari trebali imati odmjereniji rječnik, a ne huškati protiv onih s kojima se ne slažu.
Engleska se 2020. sprema obilježiti Becketovu smrt i za tu priliku bi okrvavljena tunika canterburyjskog nadbiskupa mogla biti prebačena iz rimske bazilike Svete Marije Velike, gdje je pohranjena, u Canterbury. Tunika koju je primas Crkve u Engleskoj Becket imao na sebi kada je bio ubijen 1170. u katedrali u Canterburyju nalazi se od 1458. godine u Rimu. Sada se govori o njezinu mogućem povratku u Englesku premda pročelnik Papinskog vijeća za kulturu kardinal Gianfranco Ravasi još nije dobio službeni zahtjev za “posudbu”. Ima onih koji već govore kako bi dolazak relikvije u Englesku mogao na određeni način i djelomično “sašiti” rascjep između Anglikanske i Rimske crkve, ali ako i ne dođe do ujedinjenja, makar će se moći promišljati kako vladajući trebaju vagati svoje riječi.
Naime, tadašnji engleski kralj Henrik II. bio je i prijatelj s Becketom, ali su se razišli oko zakona o odnosima između Crkve i države. Rođen u Londonu 1117. godine, Becket je nakon studija kanonskog prava u Auxerreu i Bologni, prvom sveučilištu u Europi koje je već tada bilo poznato, ušao u skupinu suradnika tadašnjeg canterburyjskog nadbiskupa Teobalda. Odlazio je više puta u Rim. Postao je 1154. arhiđakon Canterburyja, 1155. ga je Henrik II. postavio za svoga lorda kancelara. Nakon smrti Teobalda 1161., kralj Henrik II. postavlja Becketa za novog nadbiskupa Canterburyja.
Izopćio biskupe
Becket se iz Londona odmah odselio u Canterbury kako bi pokazao da više nije u službi svjetovne vlasti, već u službi Isusa. Nije to bio jednostavni “lifting” njegova položaja, već se izmijenio i u ponašanju. Svakodnevno je molio i promišljao, dijelio je pomoć siromasima, posjećivao bolesnike, vodio je gotovo monaški život.
Ubrzo se počeo sučeljavati s kraljem, posebno zbog Clarendonske konstitucije kojim je Henrik II. 30. siječnja 1164. htio ograničiti prava svećenika i odvojiti od nadležnosti Rima. Bilo je 16 članaka kojima je kralj nastojao isključiti utjecaj papa te pravno urediti položaj Crkve, odnosno htio je povratak na sustav kakav je bio i vrijeme Henrika I. (1110. – 1135.), koji je tijekom vladavine kralja Stjepana (1135. – 1154.) razvodnjen, odnosno Crkva ih je preinačila u svoju korist.
Konstitucijama je imale za cilj riješiti tada teško pitanje vezano za kriminal klera. Naime, crkvenjaci su i u slučaju da su počinili neko kazneno djelo bili nekažnjavani, jer su uživali beneficije koje su, zapravo, uveli sudovi klera. U slučaju, primjerice, da je svećenik počinio ubojstvo, jednostavno bi bio suspendiran i oduzimao mu se svećenički položaj. Becket nije htio prihvatiti Konstitucije iz Clarendona i otišao je u egzil u Francusku, gdje je ostao šest godina. No, Clarendonske konstitucije za Englesku su temelj pravnog poretka (Common Law), koji se poslije proširio na sav anglofoni prostor.
U početku se Becket slagao s kraljevom namjerom da se donesu ujednačeniji zakoni, ali se zatim nije složio s nekim dijelovima. Vrag se uvijek skriva među klauzulama. Becket je kazao kako ih neće potpisati i pozivao se na mišljenje pape Aleksandra III., koji ih je odbacivao premda je tražio od canterburyjskog nadbiskupa da ne odstupi. Tijekom pregovora između pape i kralja Becket je bio u Francuskoj, gdje ga je, uz ostale, ugostio i francuski kralj. Nakon povratka u Englesku Becket je izopćio biskupe koji su se sporazumjeli s kraljem Henrikom II. o Clarendonskim konstitucijama.
Pučanstvo ga je lijepo dočekalo, ali je rat s kraljem objavljen. Kralj se pitao: “Zašto me nitko ne oslobodi toga turbulentnog svećenika?”. To su kraljevo pitanje njegovi vitezovi shvatili kao zapovijed. Četvorica od njih ušla su u katedralu u Canterburyju i izboli na smrt Becketa koji je na sebi imao svečanu nadbiskupsku odoru jer je 29. prosinca 1170. celebrirao uffici divini (danas Liturgia Horarum). Prije nego što su ga izboli – Becket ih je čekao i katedrali premda je bio upozoren da će biti napadnut – pitali su: “Gdje je Thomas izdajnik?”
Becket je odgovorio: “Ovdje sam. Ali nisam izdajnik, već biskup i svećenik Božji.” To je ubojstvo opisano u mnogim djelima, a 1964. snimljen je film u kojem Richard Burton glumi canterburyjskog nadbiskupa, a Peter O’Toole kralja Henrika II. Književnik Thomas Stearns Eliot, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1948., napisao je knjigu “Ubojstvo u katedrali”. Pisac Ken Follett napisao je svoje remek-djelo “Stupovi Zemlje”, objavljeno 1989., o ubojstvu Becketa.
Vijest o Becketovu ubojstvu proširila se Europom, a Henrik II. bio je duboko pogođen, tako da je danima postio u znak iskrene boli i pokore. “Thomas nije živio kao svetac, ali je kao takav umro”, kazao je Henrik II. Okrvavljena odora bila je pohranjena i poslije poslana u Rim. Tadašnji je papa Aleksandar III. 1173., tri godine nakon ubojstva, Becketa proglasio svetim. Gotovo tri stoljeća poslije, krajem 15. stoljeća, Henrik VII. (kraljevao je od 1485. – 1509.) poslao je tuniku u Vatikan.
Ta gesta, istina, nije bila iz neke privrženosti engleske krune Rimu, već popraćena nadom da će papa proglasiti svetim njegova strica kralja Henrika VI. (kralj od 1422. — 1461.). Henrik VIII. (kralj od 1509. – 1547.) 1532. proglasio je rascjep s Rimom. Svetište posvećeno Becketu u Canterburyju, koje su pohodili mnogi vjernici, nakon tog je čina uništeno, a njegove kosti bačene. Jedino je tunika ostala, a prema podacima u arhivu bazilike Santa Maria Maggiore, tu se nalazi od 1485. godine.
Slučaj Thomasa Becketa jedan je od najvećih sukoba svjetovne i crkvene vlasti u povijesti, a za obilježavanje 850. godišnjice ubojstva predviđena je i velika misa anglikanaca i katolika u katedrali u Canterburyju te izložba relikvija vezanih za Becketa. Anglikanska crkva priželjkuje da među relikvijama bude i odora koju je nosio Becket kada je ubijen. Navodno je i Foreign Office potaknuo veleposlanika pri Svetoj Stolici da djeluje kako bi tunika stigla u Englesku. Britanska glasila pišu i kako je vatikanski “ministar kulture” Ravasi dopustio da neki sveti predmeti budu posuđeni Metropolitan Museumu u New Yorku, pa bi mogao odobriti i da Becketova odora bude prikazana u Canterburyju.
No, možda više od same relikvije važno je istaknuti kako riječi, kao u povijesti tako i u sadašnjosti, koje izgovore vladajući mogu naoružati ruku fanatika. Henrik II., kao što svjedoče zapisi, primio je teško Becketovu smrt, ali su se njegove riječi “tko će mi maknuti onog svećenika” pretvorile u oružje. Becket je u očima kraljevih ljudi postao izdajnik. I danas se dijele različite etikete, a ima i parlamenata (čitaj Sabor) u kojima se ljude (premijere) osuđuje za veleizdaju. “Riječi su kao ubojita streljiva”, stalno ponavlja papa Franjo.
Povijest se ponavlja
Ne ubija samo nož ili pištolj. Na stranu to što nečija osuda drugom može izgledati kao poziv na nasilje prema etiketiranom. Ima onih koji osjećaju da su dobili slobodne ruke za pokretanje neke akcije time što je neki političar nekoga ocrnio. Franjo upravo govori i kako riječi ubijaju, ali ne mora to biti uvijek fizički. Može se “ubiti” bez pritiska na obarač, kaže Franjo. Kleveta, ogovaranje, podcjenjivanje itd. se psihološki uništavaju protivnika. Franjo kaže kako bi se petu zapovijed “ne ubij” trebalo proširiti kako bi se upozorilo one koji čine nepopravljiva zlodjela ogovaranjima.
“Kada se ogovara, kada se upućuje nepravedna kritika, kada svojim jezikom skidate kožu bratu, onda i riječima ubijate”, kazao je papa Franjo, koji spominje njemačkog teologa Bernharda Haringa (1912. – 1998.) koji je upozoravao i tijekom Drugog vatikanskog koncila na zavist klerikalaca (clericas invidia). I Dante je zavist, ljubomoru i jal definirao kao “bludnicu dvorova”. Pisac William Shakespeare (1564. – 1616.) je govorio kako je ljubav prema moći jednaka ljubavi prema zlu. Njemački filozof Friedrich Nietzsche (1840. – 1900.) drži kako nema činjenica, već samo njihovih interpretacija. A, upravo je to vidljivo u “Otelu”, tragediji ljubomore, što je zapravo tragedija predstavljanja, interpretacije događaja, a time i tragedija riječi.
Nizozemska književnica židovskog podrijetla Etty Hillesum (1914. – 1943.), žrtva holokausta umrla u Auschwitzu, govorila je kako “uvijek treba štedjeti uzaludne riječi kako bi se pronašle one rijetke koje su potrebne”.
Povijest se ne ponavlja, ali se ponavljaju greške. Kroz povijest je bilo onih koji nisu birali riječi, koji su riječi upotrebljavali da bi ranili i ubili. Upotreba takvog komuniciranja opisana je u brojnim djelima. Danas kada je komunikacija ubrzana, kada ono što se na društvenim mrežama napiše ostaje i ureže se u sjećanje, kada se jednim tvitom sipa zmijski otrov, trebali bismo biti oprezniji. Ali nismo. Ne štedimo uzaludne riječi i stvaramo (pišemo) tragediju (ne)znanja.